Search
Close this search box.

Kliko: Značaj antifašističkog pokreta otpora za nezavisnost BiH

Podijeli članak:

Do početka 19. stoljeća Balkanski poluotok, svojim većim dijelom, nalazio se pod vlašću Osmanskog carstva, koje se – već do tada duži niz godina – nalazilo u ozbiljnim poteškoćama, te je centralna vlast slabila, a s tim i vojna moć Carstva.

To su koristili balkanski pravoslavni narodi u namjeri da se oslobode osmanske vlasti i formiraju svoje države. Prva polovina 19. stoljeća protekla je u njihovim čestim oružanim ustancima i pobunama protiv Osmanlija. Do sredine stoljeća većina tih pravoslavnih naroda ostvarila je svoje autonomne kneževine unutar Osmanskog carstva, a Grci i nezavisnu državu.

BOSANSKI VILAJET

image

Piše: Dr. sci. Amir Kliko

 Senad Gubelić/Oslobođenje

Teritorij današnje Bosne i Hercegovine također se nalazio pod vlašću Osmanlija, kao administrativna jedinica pod nazivom Vilajet Bosna, odnosno Bosanski vilajet. Na tom teritoriju živio je značajan broj pravoslavnog stanovništva, koji su iskorištavale kneževine Srbija i Crna Gora u namjeri da se i na njega prošire. Već sredinom 19. stoljeća organizirale su i pomagale ustanke pravoslavnog stanovništva u istočnoj Hercegovini, kojoj je tada pripadao i Nikšić sa svojom širom okolinom. Od 1875. do 1878 – prvo u istočnoj Hercegovini, a potom i u istočnoj Bosni i Bosanskoj krajini – bosanskohercegovački pravoslavci – inicirani i podržani od kneževina Srbije i Crne Gore – podigli su oružani ustanak protiv Osmanlija.

Stvarni cilj ustanka bio je zbacivanje osmanske vlasti i pripajanje teritorije Bosanskog vilajeta Srbiji i Crnoj Gori, koje su – u vezi s oružanim ustankom bosanskohercegovačkih pravoslavaca – objavile rat Osmanskom carstvu. U rat protiv Osmanlija uključila se i Rusija. Crnogorci su željeli zaposjesti istočnu Hercegovinu, a Kneževina Srbija istočnu Bosnu i sav prostor do Bosanske krajine. Bio je to prvi pokušaj podjele teritorije današnje Bosne i Hercegovine između njenih susjeda. Tada Srbije i Crne Gore. Iako se u bošnjačkoj percepciji bosanskohercegovačke prošlosti austrougarska okupacija Bosne i Hercegovine uglavnom razumijeva kao štetan historijski događaj, ona je, zapravo, spasila Bosnu i Hercegovinu od podjele između Srbije i Crne Gore.

Razvoj ratne situacije 1875 – 1878. dokazuje da Osmansko carstvo nije imalo vojne snage sačuvati svoju upravu nad Bosnom i Hercegovinom. Srbija i Crna Gora bile su snažno podržane od Rusije u svakom potrebnom segmentu. Na političkom kongresu velikih evropskih sila u Berlinu 1878. odlučeno je da Austro-Ugarska okupira Bosanski vilajet, koji je tada prvi put nazvan Bosnom i Hercegovinom. Osmanski pristanak na tu okupaciju, također, potvrđuje da je Osmansko carstvo bilo previše slabo da se tome usprotivi. Mogli bismo reći da je to bila prva politička intervencija zapadnih zemalja, koja je spasila Bosnu i Hercegovinu od teritorijalne podjele. Naravno, učinile su to zbog svojih interesa, a kako bi onemogućile proširenje ruskog utjecaja do granica Austro-Ugarskog carstva, koje je tada pod svojom vlašću držalo Vojvodinu i Hrvatsku s Dalmacijom. Širenje Srbije i Crne Gore na Bosnu i Hercegovinu bio bi ozbiljan problem ne samo za Austro-Ugarsku nego i za druge evropske sile, prvenstveno Njemačku – kao vodeću u centralnoj Evropi – a zbog širenja ruskog utjecaja do Jadranskog mora.

Socijalistički period spasio je Bosnu i Hercegovinu od teritorijalne podjele, tada između Srbije i Hrvatske, isto kao što ju je spasila i austrougarska okupacija 1878. od podjele između Srbije i Crne Gore

Berlinskim kongresom Bosna i Hercegovina je, ipak, teritorijalno oštećena. Dio istočne Hercegovine s Nikšićem predan je Crnoj Gori, a Mali Zvornik i Sakar Srbiji.

Slična bošnjačka pogrešna percepcija historijskih događaja, u vezi s Bosnom i Hercegovinom, dešava se i s razumijevanjem njene prošlosti 1941 – 1992. godine. Socijalistički period spasio je Bosnu i Hercegovinu od teritorijalne podjele, tada između Srbije i Hrvatske, isto kao što ju je spasila i austrougarska okupacija 1878. od podjele između Srbije i Crne Gore.

Teritorij današnje Hrvatske, u vrijeme spomenutih burnih dešavanja na ostatku Balkanskog poluotoka, bio je pod vlašću Austro-Ugarske. Politički život u Hrvatskoj bio je intenzivan. Hrvatska je imala i svoj Sabor. I hrvatska politička elita – kao i srpska i crnogorska – razmišljala je o hrvatskoj državi i njenim budućim granicama u kojima je zamišljala i Bosnu i Hercegovinu. Austrougarsku okupaciju Bosne i Hercegovine 1878. vidjela je kao mogućnost da to i ostvari, te je hrvatski Sabor uputio zahtjev austrougarskom caru da Bosnu i Hercegovinu priključi Hrvatskoj. Car je ignorisao taj zahtjev. Poznato je da je Austro-Ugarska bila takozvana dvojna monarhija. Iz današnje bosanskohercegovačke situacije slikovito bismo mogli kazati da je imala dva politička entiteta, što se ogledalo i u njenom službenom nazivu. Austrijski i mađarski. Teritorij Bosne i Hercegovine nije pripao ni jednom od ta dva entiteta, niti je između njih bio podijeljen, iako je bilo prijedloga i zahtjeva od mađarskih političara. Do kraja austrougarske vlasti Bosna i Hercegovina ostala je, da tako kažemo, zaseban politički entitet. Zajednički između Austrijanaca i Mađara. Ako bismo tražili neko poređenje s današnjicom, mogli bismo reći da je ona u Austro-Ugarskoj bila poput distrikta Brčko u Bosni i Hercegovini.

Završetak Prvog svjetskog rata donio je krupne – i par godina ranije neočekivane – političke promjene u Evropi, pa tako i na Balkanu. Formirana je zajednička država Srba, Hrvata i Slovenaca, te su srpske i hrvatske velikodržavne ideje nastavile egzistirati i djelovati u drugačijim i složenijim političkim uslovima radi kojih su često dolazile u oštre međusobne sukobe. Politička neslaganja Srba i Hrvata kulminirala su – javnosti dobro poznatim – ubistvom i ranjavanjem nekoliko vodećih hrvatskih političara u Skupštini Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, što je kralju poslužilo da uvede diktaturu početkom 1929. i preko nje ostvari potpunu srpsku političku hegemoniju. Bez oklijevanja možemo kazati kako je za narednih nekoliko godina de facto bila ostvarena ideja velike Srbije. Srpski hegemonizam progutao je, deset godina ranije, crnogorsku nacionalnu državu i Crnogorce inkorporirao u srpski politički svijet, što je potrajalo do proglašenja crnogorske državne nezavisnosti prije nekoliko godina.

Do sredine tridesetih godina 20. stoljeća srpske i hrvatske političke elite shvatile su kako se njihove političke zamisli naspram Bosne i Hercegovine ne mogu realizirati bez njihovog ozbiljnog međusobnog sukoba, te su nadošle na ideju o dogovoru o njenoj podjeli na obostrano, srpsko-hrvatsko, zadovoljstvo. U osvit Drugog svjetskog rata postigle su politički sporazum, kojim su međusobno podijelile Bosnu i Hercegovinu između Hrvatske i Srbije. Bosna i Hercegovina već je bila podijeljena od januara 1929. između četiri banovine Kraljevine Jugoslavije, ali ta podjela nije zadovoljavala očekivanja hrvatskih političara. Potpuno zadovoljstvo podjelom Bosne i Hercegovine ostvarili su tek sa sporazumom Cvetković – Maček iz 1939. godine. Taj sporazum išao je na štetu Bosne i Hercegovine, a posebno Bošnjaka, koji su shvatili da će biti podijeljeni između srpske i hrvatske banovine unutar Kraljevine Jugoslavije, te su se tome usprotivili. Komunistička partija, koja je u to vrijeme djelovala u ilegali, također se nije slagala s podjelom Bosne i Hercegovine. Djelovala je protiv realizacije tog sporazuma i zalagala se za teritorijalnu cjelovitost Bosne i Hercegovine, što je bila politička novina, koja će po završetku Drugog svjetskog rata postati vladajuća na pola stoljeća. Svakako da trebamo imati na umu da je bilo bosanskohercegovačkih komunista, srpske nacionalnosti, koji su se protivili podjeli Bosne i Hercegovine između Srbije i Hrvatske, iz razloga što su zamišljali njeno teritorijalno objedinjavanje sa Srbijom, koju su, u budućnosti, zamišljali kao zemlju pod komunističkom upravom. Dakle, nisu svi komunisti tada, a ni poslije, vidjeli Bosnu i Hercegovinu teritorijalno neokrnjenu i samostalnu naspram Srbije u budućoj jugoslavenskoj državi koju su zamišljali.

Protivljenje Bošnjaka, komunista i socijalista nije utjecalo na provedbu sporazuma Cvetković – Maček, te je do aprila 1941. godine Bosna i Hercegovina ostala podijeljena između srpske i hrvatske banovine. Njemačka okupacija Kraljevine Jugoslavije potpuno je promijenila političku situaciju. S nestankom Kraljevine, na smetljište povijesti otišao je sporazum Cvetković – Maček. Na prostoru Kraljevine Jugoslavije formirane su dvije kvislinške države. Nezavisna država Hrvatska i takozvana Nedićeva Srbija. Bosna i Hercegovina ponovo je teritorijalno objedinjena, ali u granicama hrvatske fašističke države. To je bio razlog zbog kojega je veći broj bošnjačkog stanovništva i bošnjačkih političkih aktivista prihvatio hrvatsku državu. Svakako joj se nije mogao ni suprotstaviti, jer je ona bila njemačka marionetska država, odnosno pod njenom zaštitom, a Njemačkoj se nije mogla oduprijeti ni Kraljevina Jugoslavija, kao što nisu mogle ni neke evropske sile. Naprimjer, Francuska, a prije nje Čehoslovačka, Poljska, Danska, Holandija i Belgija.

Bošnjaci u to vrijeme nisu bili ni politički razvijen narod. U doba Kraljevine Jugoslavije, a naročito u vremenu od 1939. do 1941, bili su na političkim marginama. Njihova, jedina značajna, politička partija, Jugoslavenska muslimanska organizacija, prestala je postojati. Dakle, politički obezglavljeni i bez vlastitih ideja, osim one o bosanskohercegovačkoj teritorijalnoj cjelovitosti. Njima je to bio vitalni interes. Da li će – teritorijalno cjelovita Bosna i Hercegovina – biti u sastavu Kraljevine Jugoslavije, Nezavisne države Hrvatske ili njemačkog Rajha, većini nije bilo od posebne važnosti. Samo njena teritorijalna cjelovitost i s njom oni, Bošnjaci, “na okupu”, kako se tada govorilo. U aprilu 1941. godine Bošnjacima nije bila poznata zločinačka priroda njemačkog Rajha, niti fašističke namjere NDH naspram Jevreja, Roma i Srba. Kada se uskoro pokazala ta zločinačka strana NDH, Bošnjaci su odgovorili nizom poznatih rezolucija, potpisanih u više bosanskohercegovačkih gradova, kojima su počeli pokazivati protivljenje njenoj unutrašnjoj politici. Ubrzo su počeli tragati i za političkim rješenjima. U Drugom svjetskom ratu, zbog ratnih dešavanja i, u vezi s njima, nemogućnosti međusobne komunikacije, Bošnjaci nisu bili politički objedinjeni. Svako je, u svom kraju, vodio neku svoju politiku, a svi s ciljem da izbjegnu stradanje naroda. Sarajevo, u kojem se nalazila većina bošnjačkih intelektualaca, nije moglo imati vezu i saradnju s Bošnjacima u Mostaru, Trebinju, Foči, Tuzli, Bijeljini, Banjoj Luci, Bihaću… i obrnuto. Svi su se snalazili kako su mogli i u skladu sa stanjem u svojoj blizini. Neki su ostvarivali saradnju s komunistima, neki s hrvatskim vlastima, a neki su, čak, ostvarili saradnju i s četničkim komandama.

U ljeto 1941. počeo je oružani ustanak protiv okupatorske vlasti u većem dijelu Bosne i Hercegovine. Većina ustanika bila je srpske nacionalnosti, te su ustanička žarišta bila na teritorijama gdje je srpsko stanovništvo bilo većinsko. U prvoj ratnoj godini na prostoru Bosne i Hercegovine ustanici su djelovali zajedno, partizani i četnici. Na prostoru istočne Hercegovine, Podrinja i Bosanske krajine ustanici su počinili brojna i svirepa ubistva Bošnjaka, što je snažno utjecalo na njihovo nepovjerenje i prema partizanima, koji su se početkom naredne godine razišli s četnicima zbog različitih političkih opredjeljenja. Četnički pokret nastojao je realizirati ideju velike Srbije. Na teritoriji Bosne i Hercegovine, Sandžaka i Crne Gore provodio je genocid nad Bošnjacima, kako bi ta buduća srpska država imala apsolutnu većinu srpskog stanovništva. Vrlo brzo četnici su ostvarili političku i vojnu saradnju, prvo sa italijanskim, a potom i s njemačkim okupatorom. Vojnu saradnju ostvarivali su, čak, i s hrvatskim oružanim snagama u borbi protiv zajedničkih neprijatelja, partizana, koje je predvodila Komunistička partija. Takvom političkom i vojnom orijentacijom, četnici su pokazali da im je važnije ostvariti veliku Srbiju, bez bošnjačkog stanovništva i komunista, nego cijelu Kraljevinu osloboditi okupatorske i kvislinške vlasti.

Na političkim zasjedanjima – bh. antifašista u Mrkonjić-Gradu 25. novembra i jugoslavenskih antifašista u Jajcu četiri dana poslije – donesene su definitivne i jasne odluke u vezi s budućnosti Jugoslavije i BiH unutar nje, ali i Bošnjaka

Partizanski pokret otpora imao je drugačije političke zamisli koje su zaokružene sredinom jeseni 1943. godine. Na političkim zasjedanjima – bosanskohercegovačkih antifašista u Mrkonjić-Gradu 25. novembra i jugoslavenskih antifašista u Jajcu četiri dana poslije – donesene su definitivne i jasne odluke u vezi s budućnosti Jugoslavije i Bosne i Hercegovine unutar nje, ali i Bošnjaka, odnosno Muslimana, kako su tada nacionalno identificirani. Bosna i Hercegovina utvrđena je kao ravnopravna “zemlja” unutar buduće jugoslavenske države, a Muslimani (Bošnjaci) su dobili status konstitutivne nacije. Zamišljeno komunističko uređenje Jugoslavije, s republikama, konstitutivnim narodima i jakom centralnom vlašću, bilo je po sovjetskom konceptu. On se – nakon političkog pada Aleksandra Rankovića, sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća – značajnom decentralizacijom vlasti promijenio u korist veće samostalnosti republika.

MUSLIMANSKI BATALJON

Partizani su ponudili Bošnjacima i oružanu zaštitu od četničkih pokolja, koju su oni nastojali ostvariti od Njemačke putem autonomije Bosne i Hercegovine pod njenim protektoratom. U sastavu 6. bosanske, narodnooslobodilačke udarne brigade, formiran je Muslimanski bataljon, koji je postao jezgro za osnivanje 3. muslimanske, odnosno kasnije 16. muslimanske narodnooslobodilačke udarne brigade. Bila je to prva vojna jedinica na prostoru Bosne i Hercegovine koja se nazivala muslimanskom. Sedma muslimanska brdska brigada Armije Republike Bosne i Hercegovine, dakle, nije prva vojna jedinica s muslimanskim nazivom.

Osim u sastavu narodnooslobodilačke vojske, neki Bošnjaci su bili važni partizanski saradnici, odnosno djelovali su kao antifašisti još dok su se nalazili na oficirskim dužnostima u oružanim snagama NDH. Za takav primjer možemo spomenuti domobranskog pukovnika Sulejmana Filipovića.

Zahvaljujući pobjedi Saveznika na svjetskom ratištu i partizana na jugoslavenskom, političke odluke donesene 1943. u Mrkonjić-Gradu i Jajcu su realizirane. To je najvažnija historijska prekretnica u korist Bosne i Hercegovine, ali i Bošnjaka, koja ih je trajno spasila od srpsko-hrvatske međusobne podjele. Političke odluke bosanskohercegovačkih i jugoslavenskih antifašista iz 1943. postale su pravni temelj za ostvarenje državne nezavisnosti Bosne i Hercegovine, kada je došlo do disolucije Jugoslavije krajem 1991. godine.

Što se tiče Bošnjaka, oni nisu mogli samostalno utjecati na ishod Drugog svjetskog rata na prostoru Bosne i Hercegovine, kao što nisu utjecali ni na njegov početak. Pobjeda antifašističkog pokreta otpora, zaista, bila je najbolji završetak rata za njih. Da je pobijedila bilo koja druga politička ideologija, ustaška ili četnička, za Bošnjake bi to bilo kobno. Republika Srpska je 1992. nastavila genocid nad njima, koji su četnici morali prekinuti 1944. s partizanskom prevagom na ratištu u Bosni i Hercegovini.

U Drugi svjetski rat Bosna i Hercegovina uvučena je kao podijeljena zemlja između Srbije i Hrvatske, iz njega je izašla kao teritorijalno objedinjena i ravnopravna s njima, a zahvaljujući djelovanju antifašista – predvođenih Komunističkom partijom – i vojničkoj pobjedi partizanskog pokreta otpora fašističkoj okupaciji. Velikosrpski agresor na Bosnu i Hercegovinu naslijedio je od socijalističke Jugoslavije naoružanje i opremu njene savezne vojske i većeg dijela Teritorijalne odbrane Bosne i Hercegovine, a Bosna i Hercegovina i Bošnjaci naslijedili su svoj stečeni pravni status, koji im je priznala cjelokupna međunarodna zajednica. U završnici rata 1995. prevagu je – uz kvalitetan i uporan vojnički otpor agresoru, od legalne vojske Republike Bosne i Hercegovine, odnosno njene Armije – ipak donijelo njeno pravno naslijeđe iz doba socijalističke Jugoslavije.

Ostvarenje državne nezavisnosti i njena odbrana 1992 – 1995. još je jedna velika historijska prekretnica u korist Bosne i Hercegovine, a koja bi teško bila ostvariva bez one iz 1943. godine.

(Autor je angažiran na Institutu za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu)

(oslobodjenje.ba)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Prema Izvještaju State Departmenta o trgovini ljudima za 2023. godinu Bosna i Hercegovina (BiH)...

Čini se da je postalo ustaljena praksa to da se u svakom izbornom ciklusu...

U vremenu ekonomskih neizvijesnosti i rapidnih promjena na tržištu, pitanje u šta uložiti novac...

Hrvatska nogometna reprezentacija remizirala je protiv Italije u u posljednjem trećem kolu grupe B,...

Proteklog vikenda, članice Ženskog odbojkaškog kluba “Jajce-Nansen” priredile su svečanost u Gradskoj sportskoj dvorani...

Fudbaleri Hrvatske odigrali su neriješeno sa Italijom 1:1 u posljednjem kolu grupne faze Evropskog...