Po profesionalnom zanimanju i ličnim opredjeljenjima istražujem, pratim i analiziram društvo. Naravno, zanimaju me starija društva, ali pratim i sadašnje u kojem živim. Pokušavam shvatiti društveni kontekst. Često u njemu prepoznajem i društvene navike iz prošlosti. Svakako će i ovo društvo – koje nazivamo modernim i savremenim – jednom biti društvo iz prošlosti.
Svako društvo stvara svoju historiju, a ja se trudim da uočavam ono što će je obilježiti u mom vremenu.
Pratim ova dešavanja o životu i smrti Halida Bešlića. Čini mi se da sam uočio neke fenomene vezane za njega. Što više razmišljam o njemu, primjećujem da ih je u mojim mislima sve više i teško je sve nabrojati šta mi pada na um, pa ću neke izdvojiti.
Kao seljačko dijete iz nekog romanijskog sela, doživio je za života – a evo i u smrti – u Sarajevu tako široko i veliko poštovanje, priznanje i počasti kakve nikada neće doživjeti oni koji se ističu kao rođene Sarajlije. Ne samo u Sarajevu nego u cijeloj Bosni i Hercegovini. U ovim nesretnim vremenima Halid je doživio poštovanje, ugled, slavu i iskrenu ljubav daleko veću od bilo kojeg pripadnika bilo kojeg južnoslavenskog naroda. Kako on nije imao granica i ograničenja prema nikome, tako niko nije imao i nema ograničenja ni prema njemu. Njega u ovim – unutarjužnoslavenskim, fašističkim vremenima – vole i poštuju svi narodi.
Ne pamtim da je poslije Josipa Broza neko drugi, u životu i smrti, stekao toliku ljubav, ugled i poštovanje. Tito je imao mnogo i onih koji su ga mrzili, a u smrti ga još žešće mrze, a izgleda da Halid nema. Ne pamtim ni da je neko na južnoslavenskim prostorima imao ovoliko počasti u smrti, a da bi mogao stati između Halida i Broza. Nikada nijedan Bošnjak i Bosanac nije dosegao ovaj nivo tako masovnog izliva ljubavi i poštovanja kao Halid Bešlić – bez obzira na to s kakvim se djelima proslavio. Ni jedan drugi pjevač, glumac, umjetnik iz bivše Jugoslavije. A nije ih mali broj slavnih.
A običan, prosječan momčić koji je poslom s Romanije došao u Sarajevo.
Kako?!
Mislim da nije sve do njegovog talenta i pjesme. Ima i bilo je pjevača za koje bi se moglo reći da su i bolji. Kako kome. Safet Isović je također dosegao veliku razinu slave na prostorima bivše Jugoslavije, ali Halid ga je, ipak, nadvisio. Kao što nije zanemariv ni Toma Zdravković.
Halida su poštovali i poštuju čak i većina onih koji na muzički žanr kojem on pripada dobiju – što bi se reklo – kožni osip.
Ako nije samo njegov talent, je li doprinio i njegov karakter? Izgleda da jeste. Možda i presudno. Njegova jednostavnost, humanost, društvena i karakterološka neograničenost. Ljudi su ga voljeli i vole – kako zbog pjesme, tako i zbog njegovih ljudskih osobina – i to je to. To je uzajamna ljubav. Nije se odvajao niti dizao iznad ljudi, bez obzira na slavu, i ljudi su ga radi toga zavoljeli. Čak i oni koji ga, možda, nisu ni slušali.
Mi Bošnjaci, a i ostali Bosanci, definitivno nismo imali čovjeka tolike proslavljenosti i takve snažne društvene ljubavi kao Halid Bešlić. Vjerovatno ga dugo sličnog nećemo ni imati. U ovim uzajamnim, mrziteljskim vremenima, prema Halidu nema ograničenja.
Meni je on čovjek u kojem se steklo mnogo velikih i zanimljivih društvenih fenomena. Nije ih on pravio. Izgleda da ga je majka jednostavno rodila takvim.
Sutra je njegova dženaza i vjerujem da će biti – kako kažu – nezapamćena. Bit će to nezapamćen ispraćaj još od smrti Josipa Broza.
Fascinira me da jedan običan čovjek, prosječnog porijekla, bez ikakvog upinjanja, laži, obmanjivanja, podmićivanja i vladarske moći, dosegne toliku ljubav i poštovanje.
Halid Bešlić je definitivno ušao u historiju kao najpopularniji, najpoštovaniji i najvoljeniji Bošnjak, ali i Bosanac. Zašto ne reći i Jugoslaven?!
Mi Bošnjaci se nismo proslavili po naučnicima, političarima i vojskovođama. Izgleda da nam pjesma najbolje ide. Ta, nije džaba naša sevdalinka još davno stekla svjetsku slavu. Naše je da pjevamo.
