Kerošević: Umjetnost je nekad bila nacionalno blago, a danas čekamo da odumre u BiH

Istaknuti tuzlanski glumac Vlado Kerošević diplomirao je 1978. godine na Akademiji dramskih umjetnosti u Beogradu, u klasi profesora Miroslava Dedića, sa još osam sjajnih kolega koji su u godinama kasnije ostavili vrlo značajan i upečatljiv rad.

Tada je i počeo profesionalni put našeg sagovornika koji se nedugo nakon diplomiranja vratio u rodnu Tuzlu, odnosno na metafizičku tačku ishodišta, jer je smatrao da je prirodno da se glumac nađe na mjestu svog maternjeg jezika, gdje će dati maksimum svojih zanatskih i ostalih sposobnosti koje čine jednog umjetnika.

Na samom početku tog puta sebi je dao zakletvu da na najboljem mogućem nivou mora odraditi sve ono što dođe pred njega kao glumački zadatak. Po tom motu je živio skupa s okruženjem u kojem se našao, a da je u tome uspio, svjedoči i 35 nagrada za stručno-umjetničko-pedagoški rad te kreativna ostvarenja uloga koje je igrao.

Posebno je ponosan na osnivanje Teatra Kabare u Tuzli (Foto: A. K./Klix.ba)

Posebno je ponosan na osnivanje Teatra Kabare u Tuzli (Foto: A. K./Klix.ba)

Osvrnuvši se na prošlost, na početku razgovora za Klix.ba Kerošević kaže da je zadovoljan onim što je uspio kreirati u svojoj karijeri, prije svega kao glumac, što je njegova osnovna vokacija, a zatim i u režiji, produkciji, dramaturgiji, menadžerstvu i pedagoško-stručno-umjetničkom radu.

“To je jedna široka lepeza, odnosno front na kojem je trebalo koncentrirano fokusirati svoju energiju te na svakom od ovih polja dati jednako intenzivan učinak, ali naravno, glumačko ishodište je moja osnovna vokacija i na tome sam u suštini i najviše uradio i dao”, kaže nam Kerošević.

Kao glumac je ostvario više od 150 premijerno odigranih uloga, zatim više od dvije i po hiljade repriznih ostvarenja rola, a u svoju biografiju upisao je i okvirno 50 režija, potom produkciju više od 200 predstava te nešto više od 20 godina profesionalnog angažmana na poziciji profesora na Akademiji dramskih umjetnosti Univerziteta u Tuzli.

Ponosan je i na osnivanje Teatra kabare u Tuzli koji već 18 godina slovi za jedino profesionalno alternativno pozorište u Bosni i Hercegovini, zatim formiranje Festivala uličnog teatra, kao i na učešće u obnavljanju bh. festivala u Jajcu i Brčkom.

“Ovakav opus me obavezivao da čitavih 40 godina ne smijem spustiti koncentraciju pažnje na sve te djelatnosti ni za jedan segment, jer bi se u tom slučaju mogao dogoditi sistem domino-efekta. Hvala Bogu, nije se dogodio, iako je bilo raznih izazova. Sam o sebi imam utisak, a vidim da to potvrđuju i drugi, da sam uspješno ostvarena umjetnička ličnost na prostoru BiH i mislim da je to dovoljno za jedan život koji polako ulazi u svoju jesenju fazu, kada je to sve skupa zatvoreno ciklusom aktivnog rada i pretvoreno u taj ciklus mirovinskog statusa”, ističe Kerošević.

Premijera pod budnim okom policije

Kerošević sada ulazi u fazu mirovanja s primjerenim statusom angažmana u uvjetima u kojima se nalazi. Tu su aktivnosti njega kao glumca, reditelja ili producenta, iako priznaje da je umoran od situacije u kojoj je proveo 40 godina.

Ističe da je tu bilo veoma traumatičnih perioda života, jer je umjetnost sama po sebi vrlo često oportuna političkim prilikama u kojima se događa i nastaje. Kao glumac i umjetnički direktor Narodnog pozorišta u Tuzli imao je mnogo sukoba na planu realizacije estetsko-umjetničkih ideja koje su se u to doba mogle realizirati.

“To je svakako ostavilo tragova. Nije bila jednostavna situacija da vam, naprimjer, dođe Općinski komitet Saveza komunista u to doba, čiji sam i sam član bio, i zabrani rad na predstavi kao što je bilo u slučaju ‘Brutova noža’ 1987. godine. U to doba mediji čitave Jugoslavije su pisali o fenomenu zabrane predstave na kojoj je bio angažovan jedan od najatraktivnijih reditelja Rahim Burhan, a igralo je više od 50 ljudi. Nakon mjesec i po natezanja uspjeli smo pobijediti u tom sukobu i izvesti premijeru u SKPC Mejdan, kojoj je prisustvovalo 40 posto policajaca u civilu, kako bi se uvjerili da predstava neće srušiti ustavni poredak bivše Jugoslavije, za što su me optuživali kao svoga člana”, prisjeća se Kerošević.

Vlado Kerošević danas je u zasluženoj penziji (Foto: A. K./Klix.ba)Vlado Kerošević danas je u zasluženoj penziji (Foto: A. K./Klix.ba)

Politika i umjetnost su oduvijek bile u sukobu, a on se u 95 posto slučajeva završavao na štetu umjetnosti. No i pored svega toga Kerošević posebno pamti sjajne i kreativne trenutke, odnosno ljepotu od mašte, uobrazilje i vjere u ono što radi, posebno u momentima kreiranja lika i transformacije koju ostvaruje.

“Tada sam imao osjećaj kao da mi je boginja Talija spustila ruku na rame i šapnula u uho da je to zvjezdani trenutak. To su trenuci za pamćenje, a hranu za život, optimizam i budućnost dobijate kada za takav proces rada budete nagrađeni jednom ili više puta na nekim od festivala”, nastavlja sagovornik portala Klix.ba.

Biti glumac u umjetnosti teatra smatra nezahvalnom profesijom jer od nje nije lako živjeti. Kako naglašava, potrebno je mnogo raditi, ali ono što teatar znači umjetniku i obratno nadilazi sav egzistencijalni minimum iza kojeg se nađe ogroman trud koji umjetnika dovodi na krivinu na kojoj ga čeka malo sreće koja mu omogućava da ide dalje.

“Tako je to i u mom slučaju vrlo često bilo. Ali, taj trud ili to što je umjetnost teatra bila kad sam ja bio mlad čovjek, ne može se porediti s onim što sada imamo, bez obzira na jednoumlje koje je bilo na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Sistemski je umjetnost u kulturi bila na potpuno drugi način riješena i na to se gledalo kao na nacionalno blago do kojeg je bilo stalo čitavoj državi. Samo jedan detalj ću navesti kao primjer: kada je 1948. otvarano Narodno pozorište Tuzle došlo je osam ministara kulture svih republika i pokrajina te ministar kulture Jugoslavije Rodoljub Čolaković. To je bio događaj od najveće moguće važnosti za zemlju koja je imala 22 miliona stanovnika”, kaže Kerošević.

Segmenti umjetničkog djelovanja (Foto: A. K./Klix.ba)Segmenti umjetničkog djelovanja (Foto: A. K./Klix.ba)

Danas smatra da živimo u vremenu totalne nebrige za umjetnost kao sofisticirani oblik u kulturi BiH.

“Kultura je marginalizirana, a čeka se da umjetnost sama odumre da bi ova zemlja konačno ‘sjela’ na zelenu granu, misleći da najveći trošak trpi od umjetnosti u kulturi. Nažalost, to nije tačno, kultura predstavlja vrata i prozor u svijet i oni koji o njoj odlučuju bi trebali znati da ako se nemaju čime u kulturi i umjetnosti pohvaliti, onda nemaju kuda ići”, smatra Kerošević.

Školovanje mladih

Kroz godine karijere Kerošević se posvetio izuzetnoj zadaći – podučavanju mladih. Beskrajno je ponosan što je sve svoje znanje prenio na buduće generacije glumaca koje su to znale cijeniti, a benefiti njihove interakcije danas se osjete u javnosti.

Ovaj dio profesionalnog angažmana smatra najuzbudljivijim i najvažnijim jer se pedagogijom počeo baviti u pristojno zreloj dobi, kada je imao 45 godina, a prije toga prošao je sve faze umjetničkog istraživanja na ulogama koje je odigrao kroz prethodni dio života u BiH i inozemstvu.

“Moje zadovoljstvo i ispunjenje tim radom se nalazi u tome da sam sve vrijeme bi u interakciji s ljudima koji su s jedne strane daroviti u oblasti u kojoj sam i sam bio pristojno referentan, a s druge sam u tom periodu već bio odigrao između 80 i 90 uloga različitih žanrova koje su me činile kompetentnim i sposobnim da se mogu baviti pedagogijom”, smatra Kerošević.

Mlade ljude koji se danas odlučuju za studiranje umjetnost glume izuzetno cijeni i poštuje. Ističe da je dosad svaki njegov prvi čas s novom generacijom počinjao zahvalom na hrabrosti jer su u ovakvim vremenima odlučili studirati najplemenitiju i najljepšu profesiju na svijetu koja im ne daje nikakve šanse za život.

Stanje sivila u kojem prevladavaju nekompetentni ljudi

S druge strane, smatra da se današnji establišment koji odlučuje o umjetnosti u BiH u to ne razumije i zbog toga šuti.

“Kada se nađu u situaciji da o nečemu odlučuju, dobivaju veliki žulj na mozgu, jer manje ili više o tome ništa ne znaju. Nemaju iskustvo u konzumiranju umjetničkih djela iz određene oblasti, kako bi mogli donijeti relevantne i valorizirane odluke. S druge strane, ti isti ljudi, najčešće ministri, ne žele formirati savjet od ljudi koji su referentni i sposobni jer bi u toj varijanti bili potpuno ugroženi, jer su nedorasli”, stav je sagovornika portala Klix.ba.

Izuzetno problematičnim smatra i to što danas nemamo stručno utemeljenu kritiku koja bi se bavila esejiziranjem i indiciranjem događaja u svim umjetničkim disciplinama. Kako navodi, trenutno prevladava stanje sivila u kojem svaka kreacija i uspješnica koja se dogodi u bilo kojoj umjetničkoj disciplini postaje eksces koji se pretvara u pravilo.

“Pa ne možemo mi na ekscesima bazirati budućnost umjetnosti, moramo imati barem neki osnov planiranja razvoja na kome će se temeljiti daljnja iskustvena pedagogija, makar ovih mladih koji ulaze u umjetničke discipline”, kaže ovaj umjetnik.

Monografija posvećena Vladi Keroševiću (Foto: A. K./Klix.ba)Monografija posvećena Vladi Keroševiću (Foto: A. K./Klix.ba)

Skoro svaki glumac će reći da je pozorište na prvom mjestu, a da tek nakon toga dolaze drugi oblici glumačkog izričaja. Za današnje pozoršte doajen bh. glumišta kaže da se nalazi u nezavidnom položaju jer je riječ o umjetnosti koja nije jeftina.

“Ona je izuzetno skupa, ukoliko se želi raditi profesionalna realizacija projekata. Danas imate sistem nagrađivanja u kojem je neovisno kakav je ko i šta je uradio, već je bitno da svi imaju plaće, a produkcija, organizacija, menadžment i sve ostalo što je bitno se finansira skromnim sredstvima. Teatar nije napravio tranziciju iz perioda bivše Jugoslavije kada je za njega bilo dovoljno para kroz SIZ-ove za kulturu, nego je ostao u toj formi organizacije i produkcije, a da se nije prilagodio novonastalim relativno tržišnim uvjetima poslovanja i nije se nametnuo kao nova vrijednost u novonastaloj situaciji”, priča Kerošević.

Danas teatar izuzetno trpi, posebno u vremenu borbe s pandemijom u kojoj bi mogao ostati i bez ono malo publike što je imao prije koronavirusa.

“Bojim se da će trebati 20 ili 30 godina da se to revitalizira kroz veoma važne i bitne projekte teatra, kako bi se ponovo probudio interes publike koja će se vratiti i prevazići strah i traumu koju je dobila pojedinačnim senzibilitetima od COVID-a”, smatra Kerošević.

Trenutak života

Za pozorišnu umjetnost navodi i da ona predstavlja neponovljivu inspiraciju te trenutak života i razmjene u kojoj glumac živi sadašnjost nekog drugog lika na sceni. Kako navodi, za pravog glumca repriza predstave ne postoji, a svaki put je riječ o premijernom izvođenju koje sa sobom nosi potpunu ispunjenost i neponovljivost trenutka.

Nasuprot tome film i televiziju smatra medijima koji glumcima nude moć kroz popularnost i predstavljanje širokim narodnim masama koje u jednom trenutku mogu vidjeti kreaciju. I za takve procese potrebna je priprema kako bi glumac dao maksimum od sebe u trenutku kada se ono što radi snima.

“Nakon što režiser kaže ‘kupljeno’ ili ‘završeno’ gotova je stvar. Tu više nema kreacije i ono postaje vlasništvo nekih drugi umjetničkih disciplina, kao što su montažer, reditelj, producent… Vi tada, nažalost, gledate ono što ste jednom ostavili iza sebe i ta umjetnost ima ogromnu rampu između vas i publike u odnosu na trenutak kreacije”, pojašnjava Kerošević.

Pred kraj našeg razgovora Kerošević kaže da smisao umjetnosti i njenog postajanja jeste da ambijent čini životno podnošljivijim, ljepšim i ugodnijim te da društvu daje smisao, otvara ganglije i pruža mogućnost proživljavanja katarze i dolaska do impresija koje će probuditi htijenje da gledatelj o tome razmišlja i koriguje stavove o kojima je prije toga mislio na određeni način.

Za glumu zaključuje da predstavlja profesiju savršene ljepote, inspiracije i užitka, ali nažalost, to veoma kratko traje, a glumci umiru sa svojim ulogama.

(Klix)