Bosna i Hercegovina tokom komunističkog perioda bila je dom brojnih uspješnih privrednih giganata. Neke od firmi osvajale su sa lakoćom svjetska tržišta, a danas trideset godina nakon završetka rata neke od njih više i ne postoje.
Energoinvest: Inženjerski gigant svijeta koji se rasuo
Energoinvest iz Sarajeva bio je ponos jugoslavenske ekonomije. Osnovan 1951. pod vodstvom vizionara Emerika Bluma, izrastao je iz skromnog projektnog biroa u globalnu inženjersku kompaniju. Do 1987. godine Energoinvest je postao najveći izvoznik u Jugoslaviji, sa prometom od oko milijardu američkih dolara i oko 42.000 zaposlenih. Stručnjaci iz kompanije sa središtem u Sarajevu radili su na projektima od Bliskog istoka do Latinske Amerike – izgradili su hiljade kilometara dalekovoda, stotine trafostanica te učestvovali u gradnji hidro i termoelektrana na više kontinenata. Kao simbol tehnološkog napretka BiH, Energoinvest je u socijalizmu školovao kadrove i izvozio znanje u svijet.
Nažalost, rat 1992–1995. prekinuo je zamah ove kompanije. Rascjepkanost BiH i gubitak jedinstvenog jugoslavenskog tržišta poremetili su poslovanje. Mnoge filijale Energoinvesta ostale su izvan Sarajeva ili u ratnim zonama, a međunarodni projekti (posebno na Bliskom istoku) obustavljeni su zbog sankcija i nestabilnosti. Nakon rata, uslijedila je neuspjela tranzicija – firma je formalno nastavila postojati, ali daleko od nekadašnje slave. Privatizacija i politički utjecaji doveli su do toga da su vrijedne nekretnine i pogoni završili u rukama interesnih grupa, dok je osnovna djelatnost stagnirala. Nekoć jedinstveni gigant praktično se rasuo: jedan dio opreme završio je u novom preduzeću RAOP u Istočnom Sarajevu (specijaliziranom za rasklopnu opremu), koje je kasnije prodato budzašto i opljačkano, a drugi dio je propadao u matičnom preduzeću. Danas Energoinvest nosi isto ime, ali zapošljava tek mali djelić nekadašnje radne snage i uglavnom živi od par manjih projekata – sjena nekadašnjeg industrijskog diva.
Posljedice raspada Energoinvesta osjetile su se širom BiH. Hiljade inženjera i radnika ostali su bez posla; mnogi su emigrirali trbuhom za kruhom, dok su drugi prekvalifikovani u manje plaćene djelatnosti. Gubitak ovakvog giganta značio je i tehnološki nazadak: BiH je od izvoznika kompleksnih energetskih sistema postala uvoznik opreme. Lokalna zajednica u Sarajevu izgubila je jednog od najvećih poslodavaca, a nekadašnje zgrade Energoinvesta danas uglavnom služe kao poslovni prostori za sasvim druge namjene. Ipak, Energoinvest u posljednje vrijeme pokazuje ozbiljne planove za povratak na “staze stare slave”. Dionice tehnološkog giganta u februaru 2025. narasle su dvostruko, a najavljeni su i novi izuzetno važni projekti u Africi. Energoinvest je potpisao veliki broj novih ugovora, a obnovio je i stare veze u velikom broju država. Uprava tvrdi da je najbrže rastuća kompanija u BiH.
Energoinvest je netom prije rata ostvarivao zaradu od 580 miliona dolara godišnje, imao je preko 50 hiljada zaspolenih. Trenutno u Energoinvestu ima oko 250 zaposlenih.
Šipad: Drvni gigant s 80 hiljada radnika pao pod teret tranzicije
Šipad je bio sinonim za drvnu industriju Bosne i Hercegovine kompanija koja je bila ponos svih Bosanaca i Hercegovaca. Kombinat Šipad osnovan je još krajem 19. vijeka, Šipad je u socijalističkoj eri izrastao u najveći drvoprerađivački sistem u Jugoslaviji. U najboljim danima zapošljavao je oko, sada zvuči nevjerovatno, 80.000 radnika širom BiH, od pilana u krajiškim šumama do fabrika namještaja u urbanim centrima. Šipad je prerađivao domaće šumsko bogatstvo u visokokvalitetne proizvode – građevinsku građu, furnire, parkete, namještaj – i plasirao ih na sva svjetska tržišta.
Osamdesetih godina Šipad je bio među najvećim izvoznicima iz Jugoslavije. Drvo je izvozio u Italiju, Njemačku, Francuskui i zemlje Bliskog istoka, a namještaj čak u Sjedinjene Države i Australiju. U Americi je Šipad imao deset vlastitih fabrika namještaja za tamošnje tržište, što svjedoči o globalnom dosegu ove bosanskohercegovačke firme.
Rat i poratna privatizacija srušili su ovog giganta. Tokom rata, mnogi pogoni su uništeni ili odsječeni – primjerice, tvornice namještaja u Bosanskoj Krajini ostale su u zoni sukoba, a šume su nemilosrdno eksploatisane bez plana. Nakon rata, uslijedio je neusaglašen pokušaj obnove. Godine 1999. Šipad je transformisan u holding kompaniju, ali pravi problemi počinju privatizacijom. Kompanija se podijelila na više manjih firmi, a ključni poslovni prostori i saloni završili su u rukama tajkuna kroz netransparentne prodaje. Šipad Export-Import, posljednji bastion nekadašnjeg sistema, godinama je životario izdajući pod zakup preostale nekretnine. Konačno, 2016. godine proglašen je stečaj nad Šipad Export-Importom. U trenutku stečaja, firma je imala svega šest zaposlenih u upravi, bio je to potpuni poraz. Ogromna imovina – od skladišta do salona namještaja u Sarajevu, Banjoj Luci, Zagrebu i Beogradu – postala je predmet pljačkaške otimačine: politički povezani pojedinci kupovali su Šipadove prostore za sitan novac, a potom ih preprodavali višestruko skuplje. Radnici i stručnjaci Šipada ostali su na ulici, a svjetski brend drvnoga sektora utihnuo je.
Nestanak Šipada posebno je pogodio šumske krajeve i gradove gdje je bio glavni poslodavac. U Zavidovićima, Varešu, Drvaru i drugim mjestima, hiljade porodica ostale su bez izvora prihoda. Bosna i Hercegovina, nekad izvoznik namještaja, počela je uvoziti. U Sarajevu, legendarna poslovna zgrada Šipada u centru grada prodata je banci simbolično označivši kraj jedne ere. Priča o Šipadu – od giganta sa 80 hiljada radnika do firme u stečaju – postala je školski primjer tranzicijske nepravde i promašaja. Šipad je slika koja gotovo savršeno prikazuje svu pohlepu domaćih profitera i nemoć države da uspješno brine o kapitalu i imovini koji je nasljiedila.
Agrokomerc: Imperija prehrane i afera koja je potresla Jugoslaviju
Krajem 1980-ih malo je koja firma bila toliko u fokusu javnosti kao Agrokomerc iz Velike Kladuše. Taj poljoprivredno-prehrambeni gigant pretvorio je kraj Krajine iz zaostale sredine u regionalnog giganta. Pod vodstvom direktora Fikreta Abdića, od 1967. mala farma pilića prerasla je u kombinat sa preko 13.000 radnika. Agrokomerc je izgradio farme za milione kokoši, hiljade purana i zečeva, fabrike stočne hrane, klaonice, mljekaru, pogone za preradu mesa, proizvodnju ulja, pa čak i tvornicu čokolade i keksa. Čuveni keks “Tops” iz Agrokomerca zamalo je potisnuo i tada popularni Jaffa keks s tržišta Bosne i Hercegovine.
Međutim, uspon Agrokomerca naglo je prekinut 1987. godine, kada izbijaju optužbe za finansijske malverzacije – čuvena “Afera Agrokomerc”. Otkiveno je da je kompanija masovno koristila mjenice bez pokrića kako bi finansirala ekspanziju, što je dovelo do potresa u političkom vrhu. Skandal je uzdrmao BiH i Jugoslaviju: direktor Abdić je uhapšen i optužen za “protivnarodnu djelatnost” i finansijski kriminal a moćni političar Hamdija Pozderac podnio je ostavku zbog povezanosti sa slučajem. Iako je Abdić kasnije pušten i čak pobijedio na izborima 1990., Agrokomerc više nikad nije bio isti. Izbili su problemi s likvidnošću, a početkom rata 1992. kompanija je već klizila u propast. Fikret Abdić je tokom rata iskoristio preostalu moć Agrokomerca (njegov novac, vozni park, skladišta hrane) da uspostavi svoju Autonomnu Pokrajinu Zapadna Bosna – de facto privatnu paradržavu u kojoj se sukobio s vlašću u Sarajevu. Taj rat unutar rata doveo je do razaranja onoga što je ostalo od agroindustrije: mnogi pogoni Agrokomerca su uništeni u borbama 1994–1995, farme opljačkane, a tržišta izgubljena.
Nakon rata, ostatke posrnulog giganta zahvatila je neuspešna privatizacija. Imovina Agrokomerca rasparčana je između raznih novih firmi i povjerilaca. Lokalna zajednica Velike Kladuše doživjela je težak pad – područje koje je nekad bilo među najrazvijenijima u BiH ponovo se suočilo sa visokom nezaposlenošću i emigracijom. Mnogi stanovnici ovog kraja kažu da Velika Kladuša nikada nije preboljela gubitak Agrokomerca. Afera Agrokomerc ostala je zapamćena kao jedan od najvećih privrednih skandala u SFRJ, a propast te firme kao primjer kako spoj političkih intriga, rata i loše privatizacije može uništiti i najveće sisteme.
Soko Mostar: Fabrika aviona koja je izgradila Hercegovinu
Hercegovina je prije Sokola bila uglavnom poljoprivredni kraj, a zahvaljujući Vazduhoplovnoj industriji Soko Mostar postala je značajan industrijski centar. Soko je osnovan 1950-ih godina, kada je država odlučila da baš u Mostaru izgradi modernu tvornicu aviona. Tokom narednih decenija, Soko je narastao u najveće i najvažnije preduzeće Hercegovine, zapošljavajući preko 10.000 ljudi na vrhuncu (oko 7.000 u vojnoj proizvodnji i još nekoliko hiljada u civilnim pogonima). Fabrika je proizvodila 16 različitih modela vojnih aviona, uključujući čuvene školsko-borbene avione Galeb i Orao, te je sklapala helikoptere Gazelle po licenci. Pored aviona, Soko je razvijao i civilni program: fabrike mjenjača, klima-uređaja, kompresora, montažnih konstrukcija – praktično je formirana čitava metaloprerađivačka industrija u Mostaru. Sredinom 1980-ih Soko je čak radio i na ambicioznom projektu “Novi avion” – supersoničnog borbenog aviona koji je trebao ući u serijsku proizvodnju početkom 1990-ih, čime bi Mostar postao jedan od rijetkih gradova u svijetu gdje se proizvodi mlazni nadzvučni avion. Saradnja s gigantskim kompanijama kao što su Boeing i Airbus bila je uspostavljena kroz kooperaciju na dijelovima, a Soko je planski širio kapacitete i van Mostara – pogoni u okolnim opštinama (Stolac, Čitluk, Ljubuški) radili su komponente za finalni proizvod. Svaki treći stanovnik Mostara direktno ili indirektno je bio vezan za Soko – bilo da je radio u tvornici ili u firmama dobavljačima.
Pogoni Sokola pretrpjeli su teška razaranja tokom sukoba između ARBiH i HVO 1993–1994. Fabrike su opljačkane ili devastirane – skupi strojevi završili su kao ratni plijen. Poslije rata, Soko se našao u Federaciji BiH, ali u duboko podijeljenom Mostaru gdje nije bilo političke volje da se obnovi moćna namjenska industrija. Pokušaji radnika i sindikata da ožive makar civilne pogone trajali su godinama nakon 1995. Formiran je sindikat nezaposlenih radnika Sokola 1998. koji je apelovao na vlasti i čak tražio strane partnere, ali bez uspjeha. Ključni infrastrukturni dijelovi fabrike bili su uništeni, a država je oklijevala uložiti sredstva u obnovu fabrike aviona u poratnom okruženju. U međuvremenu, imovina Sokola je rasprodata ili napuštena. Zanimljvo je da je direktor ove kompanije do 1998. godine bio Dragan Čović, danas jedan od najmoćnijih političara u BiH. Vrijedna imovina Sokola u maloj i velikoj privatizaciji prodata je u bescjenje.
Rudi Čajavec: Elektronika koja je pokretala Banjaluku, a završila u pepelu tranzicije
Rudi Čajavec iz Banje Luke bio je elektronski gigant i ponos bosanskohercegovačke industrije visoke tehnologije. Osnovan 1950. kao mala radionica, “Čajavec” je kroz decenije izrastao u holding sa više od 10.000 radnika. Proizvodio je širok spektar elektronskih proizvoda: od televizora i radio-prijemnika, preko instrumentacije i medicinskih uređaja (poput pejsmejkera), pa do najsavremenijih komponenti za vojnu industriju kao što su prvi jugoslavenski mikroprocesori i elektronski nišani. U Banjaluci se pričalo da kada radnici Čajaveca prime platu – cijeli grad to osjeti. Zaista, kad bi svih 10.500 radnika “Rudi Čajavca” dobilo platu, promet u banjalučkim trgovinama bi se udvostručio, što nije bila urbana legenda već stvarnost prije 40-ak godina Kompanija je bila toliko velika da je imala svoje sportsko društvo, kulturno-umjetničko društvo i vrtiće za djecu radnika. Inovacije iz Čajaveca nagrađivane su širom Jugoslavije – Banjaluka je, zahvaljujući toj firmi, postala centar elektronske industrije.
Danas od te moćne fabrike nije ostalo gotovo ništa. Prostor gdje su se nekada proizvodili televizori i računarski dijelovi pretvoren je u šoping centar, kancelarije i kafiće. Razlozi propasti Čajaveca leže u kombinaciji ratnih okolnosti i poratne pljačkaške privatizacije. Tokom rata 1992–95, proizvodnja je stala – bilo je pokušaja da se dio kapaciteta stavi u funkciju ratne industrije, ali bez većeg uspjeha. Nakon rata, preduzeće je pokušalo nastaviti sa radom, no nailazi na zid: smanjeno tržište, zastarjela tehnologija i – možda presudno – metež privatizacije. Atraktivna lokacija Čajavčevih pogona u samom gradu mnogima je zapala za oko. U postupku privatizacije od 2000-ih, kompanija je rasparčana na nekoliko manjih preduzeća, a dugovi i potraživanja su na misteriozan način “isparili”. Primjerice, u trenutku privatizacije 2006. Čajavec je imao 40 miliona dolara potraživanja u inostranstvu, od čega je nakon svega naplaćeno tek 10 miliona – 30 miliona je nestalo. Istovremeno, nekadašnje Čajavčeve hale i zemljišta preuzeli su lokalni moćnici. Svjedoci tvrde da je prvorazredni cilj bio dočepati se zemljišta, a ne spasiti proizvodnju. Tako je i bilo: na mjestu jedne hale niknuo je tržni centar, u drugoj je otvorena privatna visoka škola, treća je pretvorena u poslovni inkubator. Radnici su izvisili – od 6.000 zaposlenih, koliko je holding imao krajem 1980-ih, ostalo je svega 7 radnika angažovanih na čuvanju imovine. Privatizacijske afere vezane uz Čajavec bile su mnogobrojne; kasnije je utvrđeno da su sve prodaje državnog kapitala Čajavca bile nezakonite, jer imovina nije bila pravilno procijenjena i evidentirana. No, sankcije za te nepravilnosti gotovo da nije bilo – odgovorni iz agencija za privatizaciju kasnije su se pojavili kao vlasnici akcija tih istih firmi.
FAMOS: Motor koji je pokretao privredu, a ostao bez pogona
Fabrika motora Sarajevo – FAMOS – bila je gigant mašinske industrije BiH, poznat po proizvodnji dizel motora i mjenjača za teretna vozila i autobuse. Osnovan 1950. u Hrasnici kraj Sarajeva, FAMOS je decenijama proizvodio motore pod licencom austrijskog Saurera, a kasnije i vlastite konstrukcije za potrebe širom SFRJ. Njegovi motori ugrađivali su se u kamione FAP (Priboj), autobuse Sanosa i Autokaroserije Zagreb, pa čak i u tenkove M-84 (transmisije). Do početka 1980-ih, FAMOS je izrastao u kompleks sa 12 pogona širom BiH – od Rogatice i Pala, preko Gradačca i Sanskog Mosta, sve do Ljubuškog. Imao je i poseban vojni pogon koji je proizvodio dijelove za oklopna vozila i time FAMOS svrstao u preduzeća od strateškog značaja za odbranu. U zenitu, FAMOS je zapošljavao preko 12.000 radnika i ostvarivao godišnji promet od oko 400 miliona dolara. Samo od prodaje motora i dijelova njemačkom Daimler-Benzu (Mercedes) FAMOS je godišnje zarađivao 15 miliona dolara čiste dobiti– što svjedoči o kvalitetu proizvodnje. Bilo je to profitabilno i moderno preduzeće: FAMOS je uveo i robotizaciju u pogone 1980-ih, a stručnjaci iz Hrasnice usavršavali su se u inostranstvu. Motori FAMOS ugrađivali su se u mnoga vozila širom Jugoslavije, pa tako gdje god je prošao jugoslovenski kamion, išao je i dio sarajevske tehnologije.
Rat je, međutim, doslovno podijelio FAMOS. Glavni pogon u Hrasnici nalazio se na liniji razdvajanja tokom opsade Sarajeva – radnici su uspjeli evakuirati dio opreme prije nego što je područje okupirano 1993. godine. Ta oprema i mašine prebačeni su u novi pogon u istočnom dijelu Sarajeva (Lukavica), ali tamo nisu pokrenuti nego su godinama stajali pod vedrim nebom i propadali. Fragmentacija pogona (između Federacije i Republike Srpske) onemogućila je kontinuitet proizvodnje. Nakon rata, FAMOS je pokušao ponovo stati na noge – pokrenut je ograničen sklop motora u Hrasnici za potrebe lokalnih prevoznika, ali bez značajnijeg efekta. Privatizacija je uslijedila krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, no i ona je provedena neslavno. Glavna fabrika u Hrasnici otišla je u stečaj, a pogon u Palama (RS) opstao je neko vrijeme pod nazivom “FAMOS Koran” sa smanjenim kapacitetom. Investitori su izbjegavali ulagati u zastarjelu tehnologiju, a tržište je već bilo izgubljeno.
Dita Tuzla: Deterdženti koji su zamutili prljavu privatizaciju
Tuzlanska Dita (Industrija deterdženata) bila je poznata u cijeloj Jugoslaviji po svojim praškovima i tečnostima za pranje – brendovi poput “Arix Tenzo” za suđe ili praška “3De” bili su sinonim za kvalitet. Osnovana 1977. u sklopu hemijskog kombinata SODASO Tuzla u partnerstvu s italijanskom firmom Mira Lanza. Dita je do kraja 1980-ih zapošljavala blizu 1.000 radnika i izvozila značajne količine deterdženata na tržišta Istočne Evrope i Bliskog istoka. Kao dio tuzlanskog industrijskog kompleksa, radila je u punom kapacitetu – dnevno su tone i tone deterdženta izlazile iz njenih bubnjeva. Imala je svoj R&D odjel koji je razvijao formule za deterdžente prilagođene tvrdokornim prljavštinama uglja (s obzirom na tuzlanski rudnik). U socijalizmu je bila stabilno preduzeće, radnici su imali solidne plate, a Dita je sponzorisala i lokalne manifestacije.
Nakon rata, Dita je relativno brzo obnovila proizvodnju, ali je zapela u kandže neuspješne privatizacije početkom 2000-ih. Kupio ju je privatni investitor (spominje se domaća firma Lora) koji je obećao investicije, ali je umjesto toga založio imovinu Dite za kredite i izvukao kapital. Do kraja decenije, Dita je bila prezadužena i pred gašenjem. Proizvodnja je stala 2013. godine, a radnici – njih oko 200 – ostali su bez plata i osiguranja. Ovo preduzeće postalo je simbol otimačine u privatizaciji: novac od prodaje fabrike nikad nije uložen u nju, skladišta sirovina su ispražnjena, a tržište su preplavili uvozni deterdženti. Radnici Dite nisu, međutim, šutke pristali na sudbinu. Organizirali su se i počeli proteste svake srijede ispred zgrade vlade Tuzlanskog kantona zahtijevajući poništenje privatizacije i spas fabrike. Njihov očaj i upornost bili su iskra koja je zapalila velike socijalne demonstracije u februaru 2014.. Kada su im se pridružili radnici još tri propale tuzlanske fabrike (Konjuh, Polihem i Aida), te hiljade nezadovoljnih građana, Tuzla je eksplodirala u proteste protiv korupcije i pljačke. Demonstranti su čak zapalili zgradu kantonalne vlade – slike iz Tuzle obišle su svijet.
Nakon tih događaja, radnici Dite su preuzeli stvar u svoje ruke. Čuvali su pogon danonoćno da spriječe iznošenje mašina i uspjeli su tokom stečajnog postupka 2015. ponovo pokrenuti simboličnu proizvodnju, pokazujući da “ima života u Diti”. Nekoliko mjeseci su sami proizvodili manju količinu deterdženata i stavljali ih na police lokalnih marketa, čime su stekli podršku javnosti. Njihov slogan bio je: “Kupujmo Ditu – da spasimo radna mjesta”. Napori su se isplatili: tokom 2017. imovina Dite prodata je lokalnom investitoru, kompaniji Bingo doo Tuzla koji je preuzeo fabriku i zadržao većinu preostalih radnika (oko 70 njih) u proizvodnji. Pod novim vlasnikom, Dita je nastavila rad u manjem obimu, ali dovoljno da njeni brendovi opstanu na tržištu. Ipak, formalno gledano, stara Dita dd Tuzla je otišla u stečaj – nekadašnje društveno preduzeće likvidirano je 2019. nakon namirenja povjerilaca.
Priča o Diti ima relativno sretan epilog za dio radnika, ali i dalje ostaje paradigmatska za tranziciju u BiH. Pokazuje kako su kriminalna privatizacija i neodgovorne vlasti upropastile firmu s potencijalom, ali i kako radnička borba može barem djelimično ispraviti nepravdu. Za Tuzlu, Dita je više od fabrike deterdženata – ona je simbol otpora radnika. Njena propast (pa djelomični oporavak) utjecala je na svijest ljudi o važnosti čuvanja domaće industrije. Ipak, šteta je učinjena: godinama je nekoliko stotina porodica živjelo na rubu egzistencije; ugled Tuzle kao industrijskog centra narušen je slikama nemira 2014. A tržište deterdženata u međuvremenu su zauzeli strani brendovi, što znači da i danas BiH uvozi robu koju su nekada uspješno proizvodile domaće fabrike poput Dite.
Naravno ovo su samo od neke od posrnulih firmi u Bosni i Hercegovini, na desetine sličnih primjera je sa nešto manjim preduzećima širom Bosne i Hercegovine, zemlje koja danas uvozi gotovo sve.
