Eksplozije, sabotaže, tajanstveni agenti i manipulacije informacijama – sve to više ne pripada isključivo svijetu fikcije ili hladnoratovskih filmova, već je postalo svakodnevnica u Evropi.
Nedavna hapšenja osumnjičenih ruskih operativaca, kao i sve učestalija prisustva “nevidljivih” aktera na terenu, jasno ukazuju na to da se Balkan – uključujući BiH – nalazi na prvoj liniji ruskog hibridnog rata protiv Zapada. Kroz mrežu propagande, sigurnosnih incidenata i političkih savezništava, Moskva gradi prostor za širenje svog utjecaja – pogotovo na neuralgičnim tačkama kao što je Balkan u čijem sastavu su zemlje koje nisu ni članice EU, ni članice NATO-a, te predstavljaju svojevrsno ostrvo u NATO i EU teritoriji u koje bi se moglo ugaziti i odatle djelovati.
U jeku geopolitičkih potresa izazvanih ratom u Ukrajini, jedan takav tihi, ali opasni rat vodi se u Bosni i Hercegovini. Riječ je o tzv. hibridnom ratu – sofisticiranoj mješavini propagande, dezinformacija, političkog subverzionizma i prikrivenih operacija – kojim Rusija nastoji destabilizirati Zapadni Balkan, sa posebnim fokusom na BiH.
Poligon za ruske operacije
Kada je BiH u februaru izručila Alexandra Bezrukhovnyja Poljskoj, ministar unutrašnjih poslova te zemlje izjavio je da to predstavlja “ozbiljan udar na rusku diverzantsku mrežu u Evropi”. Njegovo ime se povezivalo sa tzv. ruskim kampovima u BiH, gdje su se navodno obučavale osobe za podsticanje nemira u cilju rušenja ustavnog poretka u Moldaviji.
Međutim, prema izvještavanju Reutersa, sumnja se da je čovjek koji je boravio u BiH imao mnogo opasniji zadatak – “priprema terena” za napade teretnih aviona koji idu za SAD koristeći pakete različitog sadržaja sa ekplozivnim napravama. Izvor upoznat s istragom u Poljskoj je za Reuters rekao da se postupak u ovom slučaju odnosi na kriminalne aktivnosti koje podsjećaju na operacije GRU-a, ruske vojne obavještajne službe.
Evropski šefovi sigurnosti javno su objavili informacije o zapaljenim paketima u oktobru, opisujući ih kao dio “hibridnog rata” koji Rusija vodi s ciljem destabilizacije zemalja koje podržavaju Ukrajinu, koristeći taktike poput podmetanja požara i sajber napada.
Naveli su da su paketi – koji su se zapalili u skladištima, izazvavši požare, ali bez povrijeđenih – bili proba za budući ruski plan detonacije sličnih paketa u vazduhu, tokom teretnih letova za Sjedinjene Američke Države i Kanadu.
Kremlj je odbacio optužbe da Rusija ima veze s požarima. “Ne isključujemo mogućnost da je ovo samo još jedna lažna vijest ili manifestacija slijepe rusofobije”, rekao je portparol Dmitrij Peskov za Reuters.
Poljski istražitelji tvrde da je Ukrajinac po imenu Vladyslav D, koji je živio na jugu Poljske, imao ključnu ulogu u evropskoj probi, postupajući po instrukcijama koje je primio putem Telegrama od GRU operativca kojeg je poznavao samo pod nadimkom “Ratnik”, naveo je izvor.
“Poljski zakon ne dozvoljava objavu punih imena osoba optuženih za krivična djela. Međutim, puno ime osumnjičenog – Vladyslav Derkavets – objavljeno je javno u povezanom sudskom slučaju u BiH, gdje takva ograničenja ne postoje, a drugi osumnjičeni za urotu s paketima je izručen Poljskoj“, navodi Reuters.
Vladyslav je uhapšen u Poljskoj početkom augusta i optužen za terorističke radnje u ime ruske obavještajne službe. U januaru je varšavski sud produžio njegovo zadržavanje do maja, dok se istraga nastavlja.
No poljski tužioci optužuju i drugog muškarca, 44-godišnjeg Alexandera B, da je bio dio iste poljske ćelije kao i Vladyslav.
“Njegov zadatak, tvrde, bio je priprema terena za buduće ciljanje teretnih aviona za Sjevernu Ameriku, tako što je organizovao slanje paketa s patikama i odjećom iz Varšave u Washington i Ottawu kako bi prikupio informacije o načinu obrade paketa i vremenskim okvirima“, navodi se.
Alexander je bio osumnjičeni čije izručenje je Poljska tražila iz BiH, gdje je javno imenovan kao Alexander Bezrukhovny, ruski državljanin iz Rostova na Donu, piše Reuters. Na ročištu u Sarajevu u januaru rekao je da nema nikakve veze s planom niti znanja o napadima na skladišta ili teretne avione.
Ko kontroliše balkansku ultradesnicu?
U analizi koju potpisuje Maksim Samorukov, a koju je objavio 2023. godine Carnegie Endowment for International Peace, navodi se da se u Evropi Zapadni Balkan čini “posebno ranjivim na sve veću želju Moskve da izaziva sukobe”.
“Tinjujući etnički konflikti u regiji, historijska naklonjenost Rusiji i zamjerke prema Zapadu čine ovaj prostor naizgled idealnim igralištem za Kremlj”, navodi se, te se ističe da, stoga, nije iznenađujuće što je Zapad bio uznemiren kada su se u novembru 2022. pojavili prvi izvještaji da zloglasna ruska privatna vojna kompanija Wagner namjerava proširiti svoje aktivnosti na Balkan.
Vlada Srbije se tada obavezala da će okončati prisustvo Wagnera u zemlji, ali nije u potpunosti uspjela u tome. Naime, srpski dobrovoljci su i dalje viđeni kako se bore za Rusiju u Ukrajini, dok u zemlji srpski radikali na nacionalističkim skupovima nosili obilježja te grupe.
Rukovodstvo Kosova optužilo je Wagner za pripremanje provokacija na sjeveru zemlje, gdje većinski žive Srbi, dok su sigurnosni zvaničnici u BiH tvrdili da su predstavnici Wagnera bili prisutni na nacionalističkim proslavama u bbh. entitetu Republika Srpska.
Međutim, u analizi se ističe da “Rusija nikada nije imala namjeru da region uključi u integracijske strukture predvođene Moskvom, jer ga smatra previše udaljenim i duboko integrisanim s Evropskom unijom”.
“Umjesto toga, Rusija je nastojala da manipuliše svojim vezama s Balkanom kako bi odvukla resurse i pažnju Zapada od postsovjetskog prostora, koji Kremlj vidi kao vlastitu sferu uticaja.
Logika je jednostavna: sve dok integracija zemalja Zapadnog Balkana u evroatlantske institucije ostaje nedovršena, Zapad će biti nevoljan da ide dalje i ponudi članstvo u NATO-u i EU Gruziji, Moldaviji i Ukrajini. Stoga Moskva mora zadržati pažnju Zapada usmjerenom na balkanska pitanja, usporavajući rješavanje lokalnih sukoba, podstičući međuetničke tenzije i promovišući antizapadne i proruske sentimente, koji su tradicionalno snažni u regiji”.
Dodaje se da je ruska invazija na Ukrajinu samo povećala hitnost ostvarenja ovih ciljeva.
“Vječito nestabilni Zapadni Balkan, okružen državama članicama EU, izgleda da posjeduje sve sastojke potrebne da postane takva distrakcija. Brutalni rat Rusije protiv Ukrajine nije naveo lidere Balkana da se ponašaju konstruktivnije u suočavanju s krizom, dok je popularnost Rusije među mnogim lokalnim stanovnicima ostala uglavnom netaknuta. Naprotiv, društva na Balkanu imaju tendenciju da tumače rat između Rusije i Ukrajine kroz prizmu vlastitog iskustva iz ratova u bivšoj Jugoslaviji tokom 1990-ih, oživljavajući stare zamjerke prema Zapadu”, piše Samorukov.
On također primjećuje da proruski političari u regionu “ne pokušavaju ni da sakriju svoje nezadovoljstvo obnovljenim naporima Zapada da balkanske sukobe konačno riješi”, jer “mnogi od njih imaju lične interese da regionalni sporovi ostanu da tinjaju, jer im to politički i finansijski koristi”. Ova realnost stvara mogućnost za Kremlj da potpiruje tenzije u regionu do tačke kada one izmaknu kontroli – i tu na scenu stupaju dugogodišnje veze između ruskih i balkanskih paravojnih grupa.
Saradnja između ruskih i balkanskih paravojnih formacija ima dugu historiju. Stotine ruskih dobrovoljaca borile su se na strani Srba tokom ratova u bivšoj Jugoslaviji 1990-ih. Tokom 2010-ih, srpski dobrovoljci su im uzvratili, pridruživši se ruskim redovima u Donbasu i Siriji.
Godine 2016., ruski obavještajci su, u saradnji sa srpskim radikalima, izveli neuspjeli pokušaj državnog udara u Crnoj Gori, nastojeći spriječiti ulazak te zemlje u NATO. Godine 2018., Rusija je optužena za obučavanje paravojnih formacija za Milorada Dodika, a te navode potvrdio je i ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine. U Srbiji su, kako piše Samorukov, radikali s poznatim vezama s Rusijom organizovali nacionalističke proteste svaki put kada bi srpsko rukovodstvo intenziviralo dijalog s Kosovom.
“Uslovi koji su ključni za djelovanje balkanskih ultradesničarskih formacija — tolerancija od strane sigurnosnih službi, pristup glavnim medijima i finansiranje, a ako imaju sreće, čak i registracija za učešće na izborima — ne zavise od Rusije, već od dobre volje njihovih pokrovitelja unutar lokalnih državnih struktura. Ovo posebno važi za Srbiju, gdje predsjednik Aleksandar Vučić i sam potiče iz ultranacionalističkih krugova i iz prve ruke poznaje unutrašnje mehanizme mračnog balkanskog podzemlja radikala, navijača i organizovanog kriminala. Taj svijet u mnogim aspektima prevazilazi postjugoslovenske nacionalne granice, s vezama koje se protežu od Beograda do srpskih zajednica na Kosovu, u Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini”.
Tokom svoje decenije na vlasti, Vučić “usavršio umijeće manipulacije proruskim desničarima u svoju korist, koristeći i štap progona i mrkvu unosnih pozicija u domaćoj politici”, piše Samorukov.
Naime, na domaćem terenu, huškanje radikala čini da Vučićev vlastiti nacionalizam djeluje umjereno. Na međunarodnoj sceni, to mu omogućava da se predstavi kao jedina pouzdana osoba u haosu balkanske politike: nezamjenjiv za Zapad, čak i ako njegovi postupci ponekad ne ispunjavaju zapadne standarde.
Međutim, Samorukov ističe da se “Moskva teško može mjeriti s Vučićem na ovom polju”:
“Može se predstavljati kao svemoćni gospodar balkanskih radikala, ali u praksi njeno prisustvo u regionu u velikoj mjeri zavisi od saradnje s Vučićem i manjim lokalnim liderima poput Dodika. Za sada se dobro slažu, jer obje strane nastoje zadržati regionalne sukobe neriješenima. Međutim, ako bi Moskva odlučila da krene u nekontrolisanu eskalaciju, ne bi naišla na podršku svojih balkanskih partnera, koji su zadovoljni postojećim stanjem i ne žele ga ugroziti pretjeranim avanturizmom”.
“Kontrola koju Vučić i Dodik imaju nad balkanskom ultradesnicom nipošto nije apsolutna, ali je zasigurno veća od one koju ima Moskva. A navodno proruski balkanski lideri vrlo vjerovatno će se suprotstaviti svakoj ruskoj intrigi koja bi mogla ugroziti njihovu političku ili finansijsku sigurnost”, smatra on.
Ovdje prepoznaju šta se dešava
“Već zaostajemo ovdje”, rekao je brigadni general Matthew Valas, komandant NATO štaba u BiH, u svom obraćanju na Sigurnosnoj konferenciji u Sarajevu u septembru na kojoj su se analitičari, novinari i vojni zvaničnici okupili kako bi razgovarali o najvećim sigurnosnim prijetnjama s kojima se Evropa suočava.
Kako piše Hannah Lucinda Smith u analizi za Engelsberg Ideas, fokus je, neizbježno, bio na ruskoj invaziji na Ukrajinu i na tome kako bi se taj sukob mogao preliti na ostatak kontinenta.
Ona piše da je eskalacija u tom ratu ponovo je probudila strah “koji je posljednji put bio široko rasprostranjen 1980-ih: da bi mogao izbiti nuklearni rat između Rusije i Zapada, ili da bi se konvencionalni sukob u Ukrajini mogao proširiti na druge zemlje i aktivirati Član 5 NATO-a, koji podrazumijeva uzajamnu odbranu”.
“Ipak, gotovo jednoglasno, obavještajni analitičari i vojni zvaničnici okupljeni u Sarajevu složili su se da su Putinove prijetnje nuklearnim napadom zapravo lažni mamac. Zapravo, rekli su, njegova najopasnija oružja su sabotaža, dezinformacije i političko miješanje — temelji špijunskih igara iz sovjetske ere koje je Putin oživio i usavršio za savremeno doba. Štaviše, rat je već počeo i uveliko se vodi na rubovima Evrope — u mjestima koja su nekada bila dio moskovske sfere, a koja su se nakon pada Sovjetskog Saveza okrenula Zapadu”.
Smith navodi da je , za Putina, taj zaokret u lojalnosti i istočno širenje NATO-a predstavljali su povod za rat — “a jedna od najvrelijih linija fronta ovog novog hibridnog rata upravo je Bosna, koja je postala rano polje testiranja njegovih hibridnih oružja”.
“To je tačno ona vrsta podijeljenog društva na koje se Putin voli osloniti: multietnička i multireligijska zemlja u kojoj rane iz 1990-ih još nisu zacijelile, a zajednice žive jedne pored drugih, ali ne i zajedno. Iako je BiH na papiru na putu ka članstvu u EU i NATO-u, Moskva je posljednjih godina uputila otvorene signale njenoj pravoslavnoj srpskoj manjini i njenom lideru, Miloradu Dodiku, pomažući u podgrijavanju prijetnji secesionizmom koji bi, u najgorem slučaju, mogao ponovo rasplamsati sukob u zemlji”, navodi ona.
“Rusiji je bilo potrebno vrlo malo truda da uspori napredak u Bosni. I ne bi bilo potrebno mnogo više da isto učini u bilo kojoj zemlji koja gleda prema Zapadu”, izjavio je na konferenciji general Valas.
Razgovaralo se o političkim dešavanjima u Gruziji, Moldaviji i Rumuniji, te o ruskim operacijama, sabotažama i dezinformacijama širom Evrope.
Smith piše da su, na Balkanu, “zvaničnici prepoznali igru”.
“Region je daleko od ruskih granica, i iako je dio slavenske sfere, nikada nije bio lak saveznik Moskve. Tokom Hladnog rata, Jugoslavija je bila nesvrstana država čiji je lider, Josip Broz Tito, prekinuo veze sa Staljinom kako bi ostvario nezavisnu vanjsku politiku. Moskva je podržavala Srbiju i njene manjinske enklave u Bosni i na Kosovu tokom ratova 1990-ih, ali, uslijed haosa koji je nastao nakon pada Sovjetskog Saveza, bila je previše slaba da ponudi bilo kakvu opipljivu vojnu podršku”, piše ona.
Danas je Rusija postala velika sila s ekspansionističkim ambicijama, a Balkan je ponovo bojno polje za uticaj u novom Hladnom ratu Evrope. Smith ističe da “Kremlj koristi Beograd kao stražnja vrata za podsticanje etničkih tenzija u Bosni i na Kosovu, koje su obje zapadno orijentisane zemlje s značajnim srpskim manjinama”.
“Zapadni Balkan nije primarno bojište između Zapada i Rusije, ali je jedno od najjeftinijih i najpogodnijih”, izjavila je Radmila Šekerinska, zamjenica generalnog sekretara NATO-a.
“To je područje u kojem Rusija ima iskustva, posebno u određenim zemljama. Ali kada im omogućimo operativni prostor, bilo pasivnošću ili greškama, ovo je mjesto gdje njihov zlonamjerni uticaj postaje zaista opasan. Nisu uspjeli stvoriti proruski narativ, ali su uspjeli oslabiti pro-EU i pro-zapadne narative”.
Koka ili jaje, Rusija ili Velika Srbija?
Nedavno je profesor filozofije i studija holokausta i genocida, dr. David Pettigrew, upozorio na konferenciji Asocijacije nezavisnih intelektualaca – Krug 99 da ideologija “srpskog sveta” predstavlja “egisztencijalnu prijetnju” za Bosnu i Hercegovinu. On je istakao je da je ideja vodilja u ideologiji “srpskog sveta” pretpostavka da Bosna i Hercegovina “ne postoji kao jedinstvena multikulturalna suverena država” te objasnio da je, prema nedavno usvojenoj Deklaraciji ‘Svesrpskog-sabora’, BiH samo skup entiteta s tri odvojena naroda ili “nacije”, od kojih svaki ima vitalne interese i pravo veta, i da Deklaracija privilegira bh- entitet Republiku Srpsku (RS) kao “jedinstven i samostalan” suvereni entitet.
Takvo konceptualno negiranje Pettigrew upoređuje sa ruskim negiranjem Ukrajine kao dio ideologije “ruskog svijeta”.
“Za zagovornike ‘ruskog svijeta’ Ukrajina i njen narod ne postoje. Putinovi ideolozi izjavljivali su da Ukrajina ne postoji, da je ona “meko tkivo” između Rusije i Zapada, te da su Ukrajinci nekako zaboravili da su Rusi. U tom smislu Rusija je već izbrisala postojanje Ukrajine kao države sa svojom kulturom i historijom. Nelegalna invazija i njezine ubojite okrutnosti brutalan su pokušaj afirmacije tog patološkog svjetonazora”, objasnio je.
No, da li je ovo uopšte nov narativ? Naime, otkako se pojavila ideja “srpskog svijeta” su mnogi stručnjaci upozorili da je samo projekat “Velike Srbije”, ali pod drugim imenom.
Vojno-politički analitičar Dean Džebić je za N1 izjavio da je ‘Velika Srbija’ samo “dobila drugi pojavni oblik i više se ne zove tako već je dobila eufemizam srpskog sveta kao nešto što je primamljivo i nije ga potrebno nazvati takvu vrstu projekta kad on svakodnevno ide i napreduje pa u tom nekom propagadnom medijskom projektu koji Srbija vodi protiv BiH i niže uspjehe”.
Sličnog mišljenja je i Nenad Čanak, lider Lige socijaldemokrata Vojvodine, koji je izjavio da je “srpski svet samo velika Srbija sa lažnom ličnom kartom“.
“To nije dan srpskog jedinstva, nego je to dan političkog jedinstva, pristalica etnocentrične politike ‘Velike Srbije’, a ja nemam tu šta da radim. U ‘Sjevernoj BiH’ postoji potreba za stalnim izazivanjem konflikta zato da bi se na njima živjelo, jer kada ne bi ‘Sjeverna BiH’ izazivala tu količinu stalnih stresova prijetnjom da će se odvojiti od svoje matične države, od čega bi živjeli? Šta bi bio tačno politički narativ ‘Sjeverne BiH’ ako ne bi bilo nekakavo ‘srpsko jedinstvo’ i nekakva pretnja secesijom”, kazao je Čanak.
Često se u analizama iznosi pretpostavka da je ono što rade Dodik, Vučić i njihovi saveznici urađeno po instrukcijama Kremlja – da je cilj “paliti požare” na Balkanu i drugim mjestima kako bi se skrenula pažnja, a i resursi Zapada od Ukrajine.
No jasno je da je ideja koja se promoviše za taj cilj starija od rata u Ukrajini. Sada nije bitno kada je tačno nastala, ali znamo da je bila prisutna barem 1992.
Ideja nikada nije nestala, ali je dobila na zamahu posljednjih godina, velikim djelom zbog svjetskih prilika koje su se drastično promjenile od potpisivanja Dejtonskom mirovnog sporazuma. Naime, stručnjaci također često navode da nacionalisti na Balkanu pokušavaju iskoristiti trenutnu situaciju u svijetu za postizanje svojih ciljeva. To je više puta, u raznim oblicima, izjavio i sam Dodik.
Nije ovo baš počelo jučer
Stoga se postavlja pitanje – ko je glavni pokretač?
Da li je Rusija glavna, jer joj ovakve tenzije na Balkanu idu u prilog?
Ili je glavna ona ista sila koja je barem desetljećima zastupala gore navedene ideje – a globalne prilike i rusko djelovanje njoj sad idu u prilog?
“Ludilo, stoj! Nebesima se tuđi bog šeće, / A naš se zbunjem u žbunje krije i neće, / I ne sme iz crijemuše, iz lipe, iz prica, / U rečnik straha skriven, / U reči zabranjene. / Su čim ćeš na nebo, Gavrilo? I na koje nebo? / Vreme se gasi i vene. / Pucaj u zveket blistavih besmislica, / Pucaj u svevažeće nebo, u nebo nevažeće!
“Ludilo, stoj! Desnice, sažmi rasulo! / Duše, pucaj u cara, / Izoštri vrhovno čulo! / U moćno koleno epohe pucaj, / Nek klecne vreme, / Nek carevine pobrkaju teme, / U Beču nek zaneme, / Na nebu nek zaneme!”
Ove stihove je napisao Radovan Karadžić, a objavljeni su dvije godine prije početka rata u BiH. Zagovornici današnjeg “Srpskog sveta” dijele ovu glorifikaciju Gavrila Principa.
Koliko god ruski interes i uticaj bio evidentan, djeluje naivno smatrati tu zemlju silom koja “iza kulisa” daje instrukcije velikosrpskim nacionalistima, kao da su oni samo izvršitelji koji rade za jednu svjetsku silu ili zastupaju jednu svjetsku ideologiju.
Možda je upravo ta pretpostavka također nešto što se namjerno nameće.
Možda je to način na koji glave iza jedne otrovne ideje mogu predstaviti, i opravdati te namjere – prikazujući ih kao neizbježan dio neke svjetske “ideološke borbe”. “Mi smo mali, i žrtve smo borbe velikih, kolateralna smo šteta”.
Možda je to i način da se, barem djelimično, sa sebe skine odgovornost za ideju koja je već odnijela ogroman broj života i zavila kompletnu regiju u crno – i nastavlja da to radi.
Možda i oni koji upozoravaju na aktivnosti Dodika i Vučića, navodeći da su dobili instrukcije od Putina, nesvjesno potcjenjuju ulogu njih samih u pokušaju da umanje njihovu moć. Ako je tako, time potcjenjuju i opasnost ideje koja ponovo prijeti miru.
Jasno je da sumnju u rusku ulogu “mozga” iza svega što truje Balkan izaziva vremenski okvir. Nije ovo baš počelo od “jučer”, kada je Rusija zauzela Krim.
Ne vjerujem da je Radovan Karadžić davne 1968. bio vidovit, ali smatram da stihovi koje je tada objavio u zbirci pjesama ‘Ludo koplje’ dobro ilustruju poentu da je u pitanju namjera, a ne samo sticaj okolnosti:
“Znam da ću biti odgovoran pred onim
što je zadužen za odvratni mir stvari i bilja
sve što sam uradio bilo je namerno i sračunato
ono što nisam obavezuje me na ćutanje do smrti”
(N1)
