Često se pitam mora li svaki odlazak doktoru u Sarajevu završiti višesatnim obilaskom različitih klinika, nervnim slomom, svađom, suzama…
Od hodnika do haosa: Put kroz bh. zdravstveni labirint
Često se pitam mora li svaki odlazak doktoru u Sarajevu završiti višesatnim obilaskom različitih klinika, nervnim slomom, svađom, suzama i osjećajem neznanja ili je to možda samo do nas?
Pozitivna iskustva su rijetka, sretna sam da ih uopće imamo. No, o negativnim iskustvima mogla bih napisati roman. Ne znam dešavaju li se zbog neznanja ili nemara, ali emocionalno su iscrpila sve članove naše bliže i daljnje porodice. Svaki put dolazimo doktoru u Sarajevu sa optimizmom, koji u prvom satu prelazi u pesimizam, a u petom ste blizu gubitka. Osim ako niste spremni da se svađate i prijetite.
Pripremamo se za kontrolu u Beogradu krajem novembra. Iako se Vedad odlično ponaša, nalazi nisu dobri. Nivo streptokoka u krvi četiri je puta veći od dozvoljene granice, a EEG također nije uredan. Da ne gubimo vrijeme, doktor nam je propisao terapiju i tražio dodatne analize. Jedna od njih je, citiram, “X-ray of the left hand with determination of the radiographic skeletal age of the patient.”
Kao pravnica, nemam pojma šta ovo tačno znači niti koji doktor bi bio nadležan za ovu proceduru. Ali, krenula sam u nadležni dom zdravlja – koliko teško može biti?
“Ne, ovdje to ne radimo”: Frustracije u sistemu uputnica
Nakon dva sata čekanja, jer prednost imate samo kad galamite, napokon dođem do Vedadove doktorice. Pokažem nalaz neuroimunologa i tražim uputnicu. Doktorica nije sigurna gdje trebamo ići.
Dom zdravlja ne radi snimanje, a na Pedijatriji, kaže, nećemo doći na red do idućeg mjeseca. Spominje endokrinologa i uputnicu za njega, spominje Radiologiju, ali se pita hoće li radiolog uopće znati kako napisati nalaz. Nesnađena od svih informacija, pitam zašto nam treba endokrinolog. Objasni mi da je on taj koji utvrđuje trebamo li uopće taj snimak. Nespretno odgovaram da ga je Vedadov doktor već tražio, što kasnije shvatim da je bolje da nisam spomenula.
Dobijamo uputnicu za Radiologiju na KCUS-u. Na njoj piše: “Molim RTG doručja sa procjenom koštane starosti.” Pomislim, okej, to je to, idemo dalje. Ali nije.
Sistem ili slučajnost? Kad sve krene po zlu
Sljedećeg dana dijelimo snage; mi idemo s Vedadom na vađenje krvi, dok moja mama kreće u potragu za klinikom koja može obaviti snimanje. Nakon čekanja na Radiologiji, osoblje pogleda uputnicu i kaže da oni to ne rade. Pošalju je na Kliniku za nuklearnu medicinu, gdje dobija sličan odgovor: aparat nije prikladan, a dijete bismo samo nepotrebno zračili. Mama traži savjet, ali niko ne zna gdje dalje.
Već ljuta i iscrpljena, moli me za savjet. Predlažem da ode na Pedijatrijsku kliniku. Slučajno dan ranije sretnem mamu dječaka koji je išao s Vedadom u vrtić i koji je prošao sličnu proceduru; kaže da su snimak uradili na Pedijatriji.
Mama odlazi na Pedijatriju, ali joj tamo kažu da oni to ne rade i šalju je nazad na Kliniku za nuklearnu medicinu. Priču sa Nuklearne već znamo.
Već spremna da odustanem i zovem privatnu bolnicu, ponovo kontaktiram mamu dječaka. Ponovo mi potvrdi da su snimak i očitanje dobili na Pedijatrijskoj klinici s uputnicom od endokrinologa.
Molim mamu da se vrati na Pedijatriju i pita šta da radimo. Ubrzo me nazove doktorica s Pedijatrije, jako ljubazna i spremna da pomogne. Objasnim šta je doktor napisao i usporedimo to s uputnicom iz doma zdravlja. Ispostavi se da trebamo novu uputnicu s drugačijim tekstom, ali da smo ipak na pravoj klinici. Doktorica mi objašnjava da kod nas postoji procedura samo za “procjenu starosti djeteta”, ne i procedura za “procjenu koštane starosti”. Zapisujem instrukcije za novu uputnicu: “RTG doručja za starost djeteta.”Razmišljam, dok mama dogovori termin, ja ću otići po novu uputnicu.
Mama s pomenutom doktoricom odlazi na Radiologiju na Pedijatriji, da vidi kada možemo doći. Vrijeme prolazi, a mene ne zove. Guglam gdje bih privatno mogla obaviti snimanje i tražim šta procedura podrazumijeva.
Kad roditelji postanu ratnici: Borba kroz bh. zdravstveni sistem
Nakon sat vremena, mama me konačno zove. Osjetim olakšanje u njenom glasu, ali prepoznajem da je to olakšanje koje dođe kad sve što vas tišti konačno izbacite iz sebe. Kaže, sve je riješeno, imamo ispravnu uputnicu i možemo isti dan doći. Tek na moje pitanje kako je dobila novu uputnicu počinje priču.
Na Radiologiji na Pedijatriji rečeno joj je da uputnica nije ispravna. Također, izdati je mora endokrinolog, a termin kod endokrinologa se dobija preko Endokrinološkog savjetovališta. Kad je čula riječ „savjetovalište“, mama je dobila nervni slom. Da podsjetim, preko Neuropedijatrijskog savjetovališta Pedijatrijske klinike predali smo Vedadovu dokumentaciju na konzilij još prije godinu dana. I da, nikad nas niko nije pozvao.
Koliko teških riječi je izgovoreno, ne znam. Mama ne govori sve. Nakon što je zatražila razgovor s direktorom Pedijatrijske klinike, endokrinolog sa iste klinike poslao je uputnicu na Radiologiju na Pedijatriji i možemo doći kad želimo; biće i očitanje nalaza nakon snimanja.
Na uputnici sada stoji: “Molim RTG doručja sa interpretacijom.”
Digitalizacija na papiru, haos u hodnicima
Ne krivim nikoga pojedinačno. Mama kaže da su svi većinom bili ljubazni i susretljivi. Ali, od ljubaznosti više nemamo ništa. Trebaju nam znanje i tačne informacije. Nemamo vremena za gubljenje, za ispravke semantičkih grešaka i rješavanje zagonetki zdravstvenog sistema. Dok se Kanton Sarajevo na sva usta hvalio modernizacijom i digitalizacijom zdravstvenog sistema, te ubrzanim procesom upućivanja pacijenata na specijalističke preglede i dijagnostičke procedure, i mi, a čini se i zdravstveni radnici, svakodnevno lutamo do tih pregleda i procedura.
Emotivni ring: Roditelji vs. sistem – borba za osnovna prava
Na osnovu ovih iskustava, jasno je da je zdravstveni sistem u BiH u potrebi za ozbiljnim reformama, posebno u smislu organizacije i pristupa pacijentima. Roditelji se često nalaze sami u borbi s labirintom zdravstvenog sistema, dok se istovremeno suočavaju s brigom i strahom za zdravlje svog djeteta.
Na ličnom planu, ovakva iskustva ostavljaju dugotrajne emocionalne posljedice. Stalna borba za adekvatnu medicinsku njegu iscrpljuje i najupornije među nama, a suočavanje s neizvjesnošću, nesigurnošću i nerijetko potrebom za borbom za osnovna prava iscrpljuje našu energiju. Mentalno zdravlje roditelja često je na ispitu, a mnogi nisu u poziciji da potraže pomoć upravo zato što su previše zauzeti pronalaženjem medicinske pomoći za svoju djecu.
Nismo doktori, roditelji smo. Nismo vreće za udaranje, roditelji smo. Nismo bankomati, roditelji smo.
(akta.ba)
