Mika Špiljak, predsjednik Predsjedništva ondašnje SFR Jugoslavije, 8. februara 1984. godine otvara 14. Zimske olimpijske igre, diže se olimpijska zastava, na stadion Koševo ulazi slovenski skijaš-trkač Ivo Čarman i baklju predaje Sandi Dubravčić. Tačno u 15.44 sati upaljen je olimpijski plamen koji je gorio do 19. februara, plamen koji je obasjao cijelo Sarajevo, Bosnu i Hercegovinu, ali i Jugoslaviju, koji je ponosno plamtio i simbolično pričao o najzvjezdanijem događaju u historiji glavnog grada BiH.
Prošlo je 40 godina od tada, a najpoznatija jugoslovenska klizačica svih vremena, karijeru je posvetila nečemu drugom. Sanda Dubravčić-Šimunjak je ugledna liječnica, specijalista fizikalne medicine i rehabilitacije u Zagrebu.
– Već sam 1980. godine u američkom Lejk Plesidu osjetila duh olimpizma, ali na malo drugačiji način. Sarajevo je ipak bilo nešto posebno, cijelo Sarajevo, svi u gradu, disali su za tih 11 dana. To su bile prekrasne, ljudski tople Igre – prisjeća se u razgovoru za „Avaz” Dubravčić-Šimunjak.
Dubravčić plamen zapalila tačno u 15.44 sati. Facebook
Šta Vam je, iz sadašnje perspektive, ostavilo najveći dojam?
– To su bili ljudi, domaćini. Bili su srdačni, otvoreni i susretljivi prema svim gostima. Doslovno su svi živjeli za Igre – tvrdi ova 59-godišnja Zagrepčanka.
Prva ste žena u historiji koja je zapalila plamen na ZOI, a to da ćete biti posljednja nositeljica baklje i nije bila tajna. Kakve je emocije to izazvalo u Vama?
– U novembru 1983. pobijedila sam aktualnu svjetsku prvakinju, a 1981. bila sam proglašena najboljom sportašicom Zagreba, Hrvatske i Jugoslavije. Nakon toga je došao poziv iz ondašnjeg Jugoslovenkog olimpijskog komiteta da nosim baklju i zapalim plamen. O tome se pričalo, premda se nije smjelo pričati i znalo se, premda se nije trebalo znati. Jednostavno nije bila toliko velika tajna kao što je to danas. Osjećaj je bio savršen! To je riječima teško opisati.
(Avaz)
