Počeo je novi radni dan, utorak, drugi radni dan nakon petka kada je prema mišnjenjima mnogih nažalost “proklizala” medijska zajednica. I danas je važno biti oprezan i sutra također, svaki dan. Fake news su produkt informacionog rata kojem svjedočimo, a jutros demantiji pljušte na sve strane. I u BiH i u Srbiji. Novinari moraju biti budni i insistirati na zvaničnim informacijama, a uspavani sistem odnosa javnošću na državnom nivou mora drugačije. Ne smijemo ponoviti iste greške. Dio medijske zajednice se digao da podsjeti kako među nama ima kukolja – što je tačno, nažalost, pa se čak i Fakultet političkih nauka ponudio da bude na raspolaganju novinarima kako se ne bi ponovile scene iz onog nesretnog jutra sa SIPA-om. Ipak, u ovakvim situacijama, ne smijemo zaboraviti ključnu odgovornost institucija: krizno komuniciranje.
Nije ovo prvi put da se suočavamo s kriznim situacijama. Zaboravili smo npr. slučaj oklopne skalamerije iz Oružanih snaga koja podsjeća na top koja je vraćana s popravke i koju su građani snimili u Gradišci, nakon koje je na mrežama gotovo lansiran “početak rata”. Ali razlika je u tome što tada kriza nije trajala satima, jer su institucije pravovremeno komunicirale s javnošću. Vrlo je jednostavno objašnjeno o čemu se radi i panika je nestala kao rukom odnesena.
Ovog puta, međutim, institucije su zakazale. Ako je propagandna mašinerija i bila na djelu tog dana, žao mi je što moram reći – ali ona bi bila dovoljno štetna i samo na društvenim mrežama, bez ijednog medija. Zašto? Zato što su zvanične institucije odbile da komuniciraju satima bez obzira što je o SIPA-i brujao region.
U političkom kontekstu u kojem živimo, gdje su spinovi, fake news, neodmjerene izjave i političari koji pričaju šta im padne na pamet svakodnevnica, nedopustivo je da institucija koja je u fokusu javnosti satima šuti. Osnovno pravilo institucionalnog komuniciranja, zbog kojeg postoje službe za odnose s javnošću – i koje su plaćene za taj posao – jeste akcija da kreirate, a ne pasivnost, zbog koje vi postanete vijest. I ne mogu se u ovakvim situacijama primjenjivati prakse šturih saopćenja da se ne bi ugrozila istraga. Ugroženi su inspektori koji će ih raditi sutra.
Paradoksalno, SIPA inače zamagljuje lica svojih inspektora na zvaničnim fotografijama, ali tog jutra, kada se moglo spriječiti širenje panike, dozvoljeno je da desetine kamera snimaju ulazak pripadnika agencije na posao. A šta bi se desilo da je samo jedna osoba izašla i rekla: “Institucija normalno funkcioniše, nema vanrednih dešavanja.”? Novinari bi dobili izjavu, kamere bi se sklonile, i priča bi izgubila na snazi. Ali to se nije desilo.
I ne, odgovornost nije samo na SIPA-i. Na njenim pripadnicima je već dovoljno pritiska, ali to ne mijenja činjenicu da je u složenosti krizne komunikacije pravovremeno trebao biti formiran krizni štab na nivou države, Vijeća ministara BiH ili Ministarstva sigurnosti BiH – tijelo koje bi kontrolisalo protok informacija i upravljalo kriznom komunikacijom. Da se zna gdje je glava, a gdje rep, makar onaj dio medijske zajednice koji je nenamjerno napravio grešku, ne bi je napravio to jutro. Manje bi straha i stresa trpili građani BiH i u jednom i u drugim entitetu. Ne bi se na sto strana tražila potvrda informacije, jer bi ona bila plasirana iz jedinog zvaničnog izvora koji budno prati šta se dešava i kojem se vjeruje.
Pomirite se s tim: redakcije i novinari prilagođavaju svoj rad vremenu u kojem živimo, društvene mreže i brzina protoka informaciju su i za nas izazov, ali mi se prilagođavamo, moraju se ubrzati i probuditi i komunikacijski eskperti unutar institucija. Da, stoje kritike na nas novinare, ali to nikako ne može amnestirati izostanak krizne komunikacije unutar institucija. Odgovornost za entropiju i komunikacijaku krizu ne leži samo u njenim interesnim podstrekačima ili ovakvim i onakvim medijima – nego i u onima koji su imali moć da je spriječe, ali su izabrali da šute.
Nečinjenje nije samo propust. U kontekstu informacionog rata, nečinjenje može biti i krivično djelo. Profesionalizam, budnost i briga za institucije i građane, moraju biti prioritet svakog novinara, ali posebno državnog službenika koji je odgovoran za odnose s javnošću, od čelnih ljudi tijela do glasnogovornika, jer kad institucije šute kao u petak, panika govori glasno. Sva sreća bez većih posljedica ovog puta.
Stavovi autora izneseni u kolumni ne odražavaju nužno stavove redakcije.
