Dugo prije nego što se ime Jezera pročulo u svjetskoj javnosti zahvaljujući NASA-inom roveru koji je sletio na Marsov krater istog imena, ovo malo bosansko mjesto, u blizini Jajca, imalo je svoju slojevitu i fascinantnu historiju. Smješteno između planinskih masiva, šuma i rijeka, Jezero je kroz stoljeća bilo poprište civilizacijskih susreta, strateških bitaka, ekonomskog prosperiteta, ali i tragičnih ljudskih sudbina.
Jedan od najbizarnijih historijskih detalja koji se veže uz Jezero je činjenica da je u ovom mjestu svoje djetinjstvo proveo poglavnik fašističke NDH, Ante Pavelić. Rođen je 1889. godine u Bradini kod Konjica, gdje je njegov otac Mile boravio privremeno zbog trgovine i snabdijevanja radnika koji su gradili prugu Sarajevo–Mostar. Ubrzo nakon toga porodica se seli u Jezero. Iako katolik, Pavelić je kao dijete pohađao mekteb i naučio čitati i pisati „kod hodže“, što je kasnije iskorišteno u propagandne svrhe ustaške vlasti kada su pokušavali pridobiti bosanske muslimane za projekt NDH.
No, historija Jezera seže mnogo dublje i šire od Pavelićeve biografske fusnote. Prvi zapisi o Jezeru datiraju iz srednjeg vijeka. Grad se pod tim imenom prvi put spominje 1492. godine, dok se podaci o jezerskom samostanu bilježe još 1469. godine. U vrijeme bosanskih kraljeva, Jezero je bilo razvijeno trgovište, potvrđeno i poveljom kralja Tomaša koji ju je ondje izdao. Arhivska građa iz Zadra svjedoči o splitskim trgovcima koji su imali kuće i radnje u Jezeru i Jajcu, što ukazuje na visok stepen privredne aktivnosti i trgovačke razmjene.
Uz Jezero i Jajce, trgovištem se smatrao i Vinac, a u notarskim zapisima iz Dalmacije zabilježeni su i lokalni trgovci iz ovih krajeva koji su odlazili u sjevernu Dalmaciju radi kupovine i prodaje robe. To je dodatno svjedočanstvo o razvijenosti lokalne ekonomije i važnosti ovih naselja u srednjem vijeku.
Nakon pada pod osmansku vlast 1519. godine, Jezero dobiva novo ime – Göl Hisarr, što na turskom znači “grad uz jezero”. Osmansko osvajanje ovog područja bilo je strateški motivirano: Jezero je bilo posljednja brana prema Jajcu, koje je bilo centar Jajačke banovine. Padom Jajca 1528. godine, prestaje funkcionalna važnost Jezera kao tvrđave, no mjesto ostaje naseljeno i privlačno.
Pod osmanskom upravom, Jezero je doživjelo novu transformaciju. Njegova ljepota i strateška pozicija učinile su ga omiljenom ljetnom destinacijom bosanskog begovata. Brojne istaknute porodice iz srednje i zapadne Bosne imale su tamo svoje čardake i ljetnikovce, naročito na jezerskoj Adi. Zbog toga se Džol Hisar, kako su Osmanlije zvale Jezero, profilirao kao rana forma turističkog naselja u Bosni.
Poseban značaj ima činjenica da je sultan Bajezid II, koji je vladao od 1481. do 1512. godine, u Jezeru sagradio džamiju, čime se potvrđuje poseban status ovog mjesta u osmanskoj administraciji i duhovnosti.
Prema popisu iz 1550. godine, u nahiji Janj bilježi se prelazak jednog vlaškog kneza na islam, dok su do 1574. godine naselja Sokol i Janj još imala većinsko kršćansko stanovništvo. No već u 17. stoljeću Jezero stječe status kasabe – naselja s muslimanskom većinom, džamijom, džematom, mahalama i pazarnim danima. Taj proces islamizacije tekao je sporo i postepeno, posebno zbog blizine granične linije Jajačke banovine, gdje Osmansko Carstvo nije forsiralo vjerske promjene kako bi izbjeglo pobune.
Dodatni utjecaj na demografsku strukturu imali su valovi naseljavanja vlaškog stočarskog stanovništva iz Crne Gore, Hercegovine i Srbije, posebno nakon depopulacije uzrokovane ratovima. Ta migracija ostavila je trajne demografske i kulturološke posljedice na prostor Šipova i Jezera.
U 17. stoljeću, Göl Hisarr se spominje u osmanskim dokumentima iz 1660. godine. Vjekoslav Klaić piše da je do 1878. godine ovo naselje imalo 80 kuća i oko 600 muslimanskih stanovnika. Dvije drvene džamije i dvanaest dućana činili su jezgru naselja. Prema podacima Ćire Truhelke iz 1904. godine, Jezero je imalo jednu muslimansku mušku školu (mekteb), dvije džamije, pravoslavni parohijalni ured i pilanu.
Džemat Jezero obuhvaća nekoliko sela – Čerkazoviće, Ljoljiće, Stupnu, Đumezlije i Žaovine – te broji oko 90 domaćinstava. Prva džamija u ovom području bila je djelo sultana Bajezida II, a kroz stoljeća je više puta rušena i obnavljana. Posljednji put je uništena tokom Agresije na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine, a obnovljena i svečano otvorena 2007. godine. Danas džemat posjeduje i imamsku kuću, gasulhanu, musalu te šehidsko spomen-obilježje u džamijskoj avliji.
Unatoč kulturnom i religijskom razvoju, bošnjačko stanovništvo Jezera i Šipova doživjelo je tešku i često tragičnu sudbinu. Posebno se to odnosi na period Drugog svjetskog rata, kada su u augustu i septembru 1941. godine srpske snage iz okolnih sela ubile 211 civila Bošnjaka, većinom žena, djece i staraca. Ubistva su izvršena izuzetno brutalnim metodama: klanjem, spaljivanjem, bacanjem živih u vatru, jame ili niz stijene, a zabilježeni su i slučajevi silovanja i mučenja. Ovi zločini su se dogodili uglavnom od strane njihovih dojučerašnjih susjeda.
Do kraja rata, još 115 Bošnjaka Šipova izgubilo je život – kao žrtve ratnih djelovanja, represije ustaških vlasti NDH, prisilne mobilizacije i okupacije. Njihove kuće i kulturni spomenici bili su opljačkani, spaljeni ili do temelja uništeni. Izgnanstvo iz Šipova u augustu 1941. godine raspršilo je Bošnjake u pravcu Jajca, Banje Luke, Gradiške, Travnika i Zenice. Ipak, oko 81 Bošnjak iz tog kraja aktivno se priključio antifašističkoj borbi u redovima Narodnooslobodilačke vojske.
Tragična historija Bošnjaka Jezera nastavljena je i tokom posljednje Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Početkom maja 1992. godine, na posjede preduzeća “Agropromet” Jezero – na granici općina Šipovo i Jajce – uselili su se rezervisti iz Šipova i Mrkonjić-Grada. Cilj je bila strateška priprema napada na tada bošnjački većinsko naselje Jezero. Prijetnje i pritisci prema Bošnjacima ubrzano su rasli. Dana 18. maja čelnik Ratnog štaba općine Šipovo, Radoslav Đukić, uputio je poziv Bošnjacima da predaju “nelegalno oružje”, uz lažno obećanje zaštite. Međutim, oružja Bošnjaci nisu ni imali.
Jezero 21. maja napadaju “Beli orlovi” iz Srbije, koji su krenuli na kupreško ratište. U okruženju je ovo mjesto držano petnaestak sati, uz pucnjavu po kućama i mjesnoj džamiji, kada su teško ranjena dvojica mladića. Poslije toga bošnjačko stanovništvo Jezera i okolnih sela po drugi put bježi na slobodnu teritoriju općine Jajce, a Jezero su zaposjeli rezervisti. Milicija SUP Jajce, koja je do ovog događaja imala svoj punkt u Jezeru, povukla se prema Jajcu, a Teritorijalna odbrana Općine Jajce postavila je svoj kontrolni punkt kod hotela “Jajce” na Velikom plivskom jezeru, nizvodno od Jajca.
Dana 25. maja dvadesetak bošnjačkih mladića iz Šipova, zbog nepostojanja izbora, prihvatilo je mobilizaciju i uniforme i odlaze na kupreško ratište. Određeni broj Bošnjaka pokušao se spasiti bijegom preko šuma i minskih polja. Neki od njih bivaju uhvaćeni i odvedeni prema logorima Kuli i Manjači, gdje su fizički i psihički zlostavljani do iznemoglosti.
Pripadnici Vojske Republike Srpske su drugog juna 1992. godine okupirali Jezero, minirali staru Sultan Bajazidovu džamiju, popalili bošnjačke kuće, a sve nesrpsko stanovništvo, koje dotad nije bilo izbjeglo, poubijali. Drugog i trećeg juna ubijena su 34 civila koje su do 2002. godine vodili kao “nestale”.
Zločin iz juna 1992. godine još uvijek nije dobio pravosudni epilog dostojan žrtava, a tek nedavno je Fond za humanitarno pravo iz Beograda podnio krivičnu prijavu protiv Milorada Vukaševića, komandanta 1. partizanske brigade u vrijeme kada su civili odvedeni i ubijeni.
Prva partizanska brigada je u to vrijeme imala zonu odgovornosti od Veričkog kamena iznad Šerića do Šipova. Iako njegova odbrana, kako se nagađa, može pokušati dokazivati da je komandnu dužnost predao 19. maja 1992. – datum kada je došlo do transformacije JNA u VRS – postoje dokumenti, uključujući i one koje je lično potpisivao, koji dokazuju da je komandovao brigadom i nakon tog datuma, pa čak i poslije 27. maja, kada je izvršeno artiljerijsko granatiranje Jajca i okolnih naselja.
„Tačno se zna u kojem vremenu je Vukašević bio njen komandant i koji su zločini počinjeni u tom periodu u njenoj zoni odgovornosti. Svakako da on nije odgovoran za sve počinjene zločine i druge oblike nasilja prema bošnjačkom i hrvatskom civilnom stanovništvu na teritoriji koji je ona držala pod svojom kontrolom ili opsadom (Jajce), ali jeste za one koje su počinili vojnici njegove brigade i drugih jedinica koji su joj bili potčinjeni. Vukašević je bio komandant 1. partizanske brigade i 27. maja, dana kada su artiljerijski napadnuta jajačka gradska i prigradska civilna naselja. Optužnica protiv njega mora obuhvatiti i te zločine”, kaže historičar Amir Kliko.
Vukašević je, prema nekim izvorima, bio komandant brigade sve do jula 1992. godine, što potvrđuje i Milorad Ćirko, bivši komandant bataljona i član brigade, u svojoj knjizi “Ratni put boraca Šipova 1991–1996.”
„Dakle, optužnica bi trebala zahvatiti sve zločine počinjene u zoni odgovornosti 1. partizanske brigade u vremenu njegovog komandovanja, kako na teritoriji koju je držala pod svojom kontrolom tako i one počinjene prema jajačkim civilima na teritoriji pod kontrolom ARBiH i HVO. Mislim na žrtve granatiranja i snajperskog djelovanja“, kaže Kliko, zaključujući: „Važno je napomenuti da je među jezerskim žrtavama drugog i trećeg juna nekoliko djece sa svojim porodicama. Zločini nad djecom, bez obzira koje su nacionalne i vjerske pripadnosti, su posebno monstrouzni i sudovi bi trebali radi toga biti mnogo strožiji u izricanju kazni njihovim počiniocima.“
IZVORI:
Jajce-Online: Prof. dr. Amir Kliko: ‘Zločin u Jezeru je paradigma zaboravljenih mjesta stradanja’
Stotinu i jedno prisjećanje: Tradicija Bošnjaka na području općina Jezero, Jajce i Šipovo
Zločini nad Bošnjacima Jajca, Jezera i Šipova od 1992. do 1995. godine
(Bosna.hr)
