U okviru manifestacije Medžlisa Islamske zajednice Jajce “Spomen njima, po(r)uka nama”, danas je u opštini Jezero održano obilježavanje 31. godišnjice stradanja Bošnjaka s tog područja. Manifestacija je bila posvećena 57 nevinoj žrtvi Jezera, Ljoljića i Čerkazovića, piše Jajce Online.
U sklopu ceremonije, simbolično je bačeno cvijeće u rijeku Plivu, a odata je počast stradalim žrtvama kroz molitve i prigodne mevludske programe u Carskoj ili Sultan-Bajazidovoj džamiji.
Glavni imam MIZ Jajce, Zehrudin-ef. Hadžić, istaknuo je da su tri zločina počinjena u Jezeru, od kojih su dva rezultirala smrću 57 Bošnjaka i Bošnjakinja čija su tijela skrivena.
-Tri su zločina u Jezeru: dva su bila, ubijeno je 57 Bošnjaka i Bošnjakinja i sakrivena su tijela, a danas, zločin koji još traje je šutnja o mjestu gdje su skrivena tijela ubijenih”, dio je obraćanja glavnog imama MIZ Jajce Zehrudin-ef. Hadžića na obilježavanju 31. godišnjice zločina u Jezeru, Ljoljićima i Čerkazovićima, kazao je prof. Zehrudin ef. Hadžić, glavni imam MIZ Jajce koji se priustniam obratio ispred u svojstvu izaslanika Muftije travničkog.
Prošla je 31 godina nakon tragedije, još uvijek se traga za 18 nestalih mještana. Do sada je pronađeno, identificirano i ukopano 39 žrtava, ali obitelji preostalih nestalih i dalje tragaju za svojim najmilijima. Udruženje građana “3. juni” iz Jezera predstavljeno je na ceremoniji, a Semin ef. Česo, njihov predstavnik, istaknuo je tragične događaje koji su se odvijali 3. juna i 9. septembra 1992. godine, kada su ubijene žene, djeca, starci i cijele porodice.
-Svaki godine u mjesecu počinjemo sjećanje na zločine koji su se desili na ovome prostoru. Počinjemo iznova osvježavati sjećanja na 3 juni, osvježavamo naša sjećanja na 10. septembar. Sjećamo se naših džematlija koji su na svirep način nevino ubijeni. Nama je obaveza, kao njihovih rođaka, prijatelja, komšija, porodice, da sjećanja na te nemile događaje 1992. godine ne smiju iščeznuti iz naših iz naših umova, postupaka i djela, ali isto tako naša nada ne smije da prestane i u narednom periodu da pronađemo posmrtne ostatke i da se sahrane na dostojanstven način, istakao je Česo.
Na obilježavanju su se obratili i Bajro Makić, zastupnik u Federalnom parlamentu, Azir Osmanović, kustos Memorijalnog centra Srebrenica – Potočari, te načelnik općine Jajce Edin Hozan.
Program manifestacije uključivao je nastup polaznika mektepske nastave i omladinskog hora Medžlisa IZ Jajce.
Nakon poslijepodnevnog namaza u Carskoj ili Sultan Bajazidovoj džamiji u Jezeru, održan je prigodan vjerski program posvećen sjećanju na žrtve stradanja.
Jezeračka ruža
Bijela ruža ili cvijet “Sjećanja” postao je neslužbeni simbol u znak sjećanja na žrtve genocida koji se dogodio na području općine Jezero, a osmislila ga je Amela Iskrić-Hadžić diplomirani inžinjer arhitekture. Upravo nošenjem ovog jezeračkog cvijeta želi se poslati poruka širom Bosne i Hercegovine da se genocid neće zaboraviti.
Završni dio manifestacije
U sklopu ove manifestacije „Spomen njima, po(r)uka nama”, prigodan program se održao u Kokićima, Bulićima, Cvitoviću i Pšeniku. Završni dio manifestacije planiran je za 4. juni kada će se odati počast i poručiti dova na Centralnom spomen-obilježju šehidima i poginulim borcima općine Jajce.
U toku godine na području jajačkog Medžlisa održi se i 13 šehidskih mevluda, koji su prilika da se osvježe sjećanja na najbolje sinove BiH kao i na civilne žrtve rata. S ovim aktivnostima MIZ Jajce želi da oživi kulturu sjećanja, probudi kolektivnu svijesti kao i memorizacija kulture. Medžlis Islamske zajednice Jajce izdao dvije knjige na temu o ratnim dešavanjima, a to su „Zločini nad Bošnjacima Jajca, Jezera i Šipova, 1992-1995.” i „Vječna pouka – monografija šehida i poginulih boraca Jajce 1992-1995.”.
Zloćin bez kazne
U noći 26/27. maj 1992. jedinice 1. partizanske brigade, ojačane srpskom milicijom, izvršile su kombinovani, artiljerijsko-pješadijski napad na branioce Jezera. Oko 4 sata ujutro 29. maja agresorske jedinice ponovo su izvele pješadijski napad. Do 2. juna srpske snage, iz pravca Šipova i Mrkonjić Grada, zauzele su Jezero. U napadu su sudjelovale čete Jezero i Brišići iz prvog bataljona 1. partizanske brigade, prva četa drugog bataljona 1. partizanske brigade, taktička grupa-1 iz Ključa i 3. četa milicije za posebne namjene Centra službi bezbjednosti Banja Luka pod komandom Milana Suručića. U ovladavanju Jezerom srpske jedinice nisu imale gubitaka, ni ranjenih boraca. Zločin, koji su potom izvršile, nije mogao biti motiviran odmazdom.
Većina bošnjačkog stanovništva, koja se zatekla u Jezeru krajem maja, prebacila se tokom zadnjih majskih noći čamcima preko jezera na sigurnu obalu Plive i izbjegla u Jajce. Nezaštićene Bošnjake Jezera, Ljoljića, Čerkazovića, Žaovina i drugih obližnjih sela u kojima su živjeli, a koji se nisu evakuirali, zločinci su bjesomučno i nekažnjeno ubijali. Tako su 2. i 3. juna ubili trideset i četvero civila (muškaraca, žena, staraca, starica i djece). Neki od njih ubijeni su u svojim naseljima, a neki odvođeni na druge lokacije i strijeljani. U porodici Ramić ubijeni su svi njeni članovi, otac Sulejman (1931), majka Ajša (1941), kćerka Zlatka (1963) i sedamnaestogodišnja kćerka Elvira (1975). U porodici Karahodžić ubijeni su članovi iz tri generacije, djed Adem (1928), njegov sin Nisvet (1955) i Nisvetov četrnaestogodišnji sin, dječak, Adnan (1978). Ubijeni su i Ademov mlađi brat Kasim (1943) i njegov trinaestogodišnji sin, dječak, Selvedin (1979). A ubijen je i Ademov stariji brat Muharem (1926). Ubijeni su i starica Behija Mulaosmanović (1923) i njen sin Salih (1951).
Najstariji ubijeni muškarac je Rasim Ribić (1908). S njim je ubijena i njegova supruga Fatma (1916). Ubijeni su i stariji supružnici Ibro (1909) i Ferida Zjajo (1910). Najstarija ubijena žena je Mevla Bešlić (1906), starica od 86 godina. Ubijeno je još osam staraca i starica: Adem Ribić (1912), Muho Ribić (1915), Muho Šuškić (1915), Aziz Balešić (1918), Zuhra Šuškić (1924), Hatidža Rešidović (1924), Hašima Ribić (1927), Safeta Ramić (1928) i Muradif Zahirović (1930).
Spomen-ploča s imenima Bošnjaka ubijenih u masakru 2. i 3. juna 1992.
Preostali ubijeni muškarci bili su starosti od 29 do 65 godina: Jasmin Žerić (1963), Senad Đukla (1959), Nihad Ribić (1954), Bakir Filipović (1943), Edhem Šuškić (1942), Gane Ahmečković (1938), Ahmet Plivac (1934) i Huso Ćosić (1933).
Gotovo svi ubijeni bili su u bliskim ženidbeno-rodbinskim vezama. Ovaj masakr jezerskih Bošnjaka najmasovniji je zločin po broju ubijenih osoba na jajačkoj opštini. S obzirom na starosnu i polnu strukturu i blisku uzajamnu rodbinsku povezanost žrtava, može se kazati kako je ovo primjer zločina genocida na jednom uskom geografskom prostoru. I sljedeći – po broju žrtava – masovni srpski zločin prema jajačkom civilnom stanovništvu ponovo se desio nad jezerskim Bošnjacima. Iz sela Ljoljići i Čerkazovići, kod Jezera, srpska vojska i milicija odvela je 10. septembra 1992. dvadeset i osmero Bošnjaka i strijeljala ih. Četvero ih je, iako teško ranjeno, preživjelo. Bez ranjavanja preživio je samo jedan dječak. Ponovo su žrtve bile članovi istih porodica, djeca, starci, žene i muškarci. Nekima od njih, bliži članovi porodice i rođaci ubijeni su 2. i 3. juna 1992. godine.
Nakon što su zločinci 2. i 3. juna ubili trideset i četvero jezerskih Bošnjaka, komanda 1. partizanske brigade formirala je radnu grupu – s Nikolom Udovičićem na čelu – i dala joj zadatak da utvrdi broj žrtava i okolnosti pod kojima su ubijeni. Radna grupa brzo je provela formalnu istragu u kojoj nije utvrdila čak ni lične podatke o žrtvama niti bilo šta u vezi s počiniocima zločina. Sastavila je i štur „izvještaj o stanju u Jezeru nakon akcije čišćenja.” Izvještaj ima svega šest kratkih rečenica. U njemu je navedeno da se ne može utvrditi tačan broj zarobljenih lica, koja su potom ubijena, ali je radna grupa saznala da „se pominje cifra od 18 likvidiranih.“ Navodno nije mogla utvrditi ni „ko ih je zarobio, kome ih je predao, ko ih je saslušao ni ko ih je obezbjeđivao.“ Ubijeni su iz pješadijskog naoružanja. Pero Dević, komandir voda Ljoljići iz jezerske čete, izjavio je da na pravcu djelovanja njegovog voda nije bilo nikakvog oružanog otpora. Njegov vod zarobio „je četiri člana familije Ramić Sulejmana i predao ih jedinici iz Jezera da ih dalje sprovede, naknadno su saznali da su ubijeni.“ U izvještaju je naglašeno da su sve žrtve bile iz kategorije civilnog stanovništva. Iz ovog skromnog izvještaja, ipak se može vidjeti da su jezerske Bošnjake ubile njihove komšije srpske nacionalnosti.
Spomen-ploča s imenima Bošnjaka ubijenih u masakru 10. septembra 1992.
To nije smetalo srpskoj propagandi da zarobljene – i potom ubijene – bošnjačke civile prikaže kao vojničke žrtve branioca Jezera. Banjalučki list Glas pisao je 5. juna da su žrtve navodno stradale u međusobnim oružanim obračunima.
Zločinci, koji su ubili jezerske Bošnjake 2. i 3. juna, nisu sudski procesuirani. Niko nije odgovarao iz srpske vojske ni po komandnoj dužnosti. Svi spomenuti komandanti i komandiri jedinica, koje su bile u Jezeru 2. i 3. juna, ostali su na svojim dužnostima i kasnije napredovali u VRs. Milorad Vukašević je početkom jula prekomandovan u vojsku takozvane Savezne republike Jugoslavije. Stanislav Galić ostao je na dužnosti komandanta 30. divizije do 10. septembra 1992., a potom je imenovan za komandanta Sarajevsko-romanijskog korpusa VRs. Na jajačkom bojištu ovladao je vještinom teroriziranja i ubijanja civila u selima i gradovima pod opsadom, te je stečeno iskustvo uspješno iskoristio za teroriziranje Sarajlija u opkoljenom Sarajevu. Međunarodni sud za ratne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije osudio ga je 2006. na kaznu doživotnog zatvora zbog teroriziranja i ubijanja sarajevskih civila. Presuda ga nije opteretila i za brojne pojedinačne i masovne ratne zločine nad bošnjačkim i hrvatskim stanovništvom – koje su pripadnici njegove divizije počinili na području opština koje su bile u njenoj zoni odgovornosti (Jajce, Šipovo, Mrkonjić Grad, Ključ i Donji Vakuf) u vrijeme dok je on njome komandovao – kao ni za teroriziranje i ubijanje jajačkih civila pod opsadom njegove divizije.
Jovo Blažanović preuzeo je od Galića komandu nad divizijom. Istog dana, nekoliko pripadnika 1. partizanske brigade (tada već preimenovane u 1. krajišku brigadu) – a kojom je u to vrijeme komandovao Slavko Čulić – izvršila je s nekoliko pripadnika srpske civilne milicije iz Jezera spomenuti masakr nad Bošnjacima iz jezerskih sela Loljići i Čerkazovići. Time je broj ubijenih jezerskih Bošnjaka povećan na pedeset i sedam civila. Među ubijenim Bošnjacima iz Ljoljića i Čerkazovića su i četiri dječaka. Dvojica su bili braća, Asmer (rođen 1977) i Adis Zobić (rođen 1983). Strijeljani su s majkom Fikretom. Njihov otac je teško ranjen, ali je ostao živ. Iz porodice Zobić ubijen je još jedan dječak, trinaestogodišnji Adnan, sa svojom nanom Đulom (1924), a iz kuće Bajramovića njegov vršnjak Sabahudin (1979). Strijeljanje je preživio dječak Mustafa Bajramović.
Za ovaj zločin, iako je u njemu sudjelovalo jedanaest zločinaca, osuđena su svega četverica (Zoran, sin Branka, Marić; Mirko, sin Mile, Pekez; Mirko, sin Špire, Pekez i Milorad, sin Ljupka, Savić). Pravosuđu Bosne i Hercegovine poznata su imena svih sudionika zločina. Navedena su u presudama osuđenim zločincima. Organizator zločina Jovo Jandrić nije dostupan pravosudnim organima Bosne i Hercegovine. Srbijanskim državljanstvom zaštićen je od izručenja bosanskohercegovačkom pravosuđu. Ni za ovaj zločin – kao ni za zločin 2. i 3. juna – niko nije odgovarao po komandnoj dužnosti. Da su srpski vojni i civilni organi adekvatno reagirali prema počiniocima zločina 2. i 3. juna u Jezeru – među kojima je vjerovatno bilo i onih koji su počinili zločin 10. septembra – vjerovatno se ovaj posljednji masakr ne bi ni desio. Međutim, odsustvo bilo kakve adekvatne reakcije tih organa i njihovih sankcija pokazalo je zločincima da mogu nekažnjeno ubijati nezaštićene i potpuno nedužne bošnjačke civile.
Od pedeset i sedam jezerskih žrtava sedmero je djece (jedna djevojčica i šest dječaka). Još jedan dječak je izveden na strijeljanje, ali je preživio.
(Jajce Online/Dr.sc. Amir Kliko – Zločin bez kazne)
