Redakcija “Nezavisnih novina” na stranicama kulture i na portalu objavljuje pisma Petru Kočiću savremenih autora iz Republike Srpske.
Ujedno, ova pisma u izdanju “Službenog glasnika Republike Srpske” u septembru su objavljena u knjizi “Dragi Petre…” i predstavljena publici u Kulturnom centru Banski dvor. Kako je rečeno na promociji, knjiga će biti distribuisana svim maturantima srednjih škola u Republici Srpskoj. Po riječima urednice knjige Sanele Babić, radi se o zborniku koji je nastao u okviru posebnog programskog sadržaja 60. “Kočićevog zbora” – “Pisci pišu Kočiću”.
“Zbornik obuhvata radove domaćih autora koji kroz različite književne forme otvaraju zamišljeni dijalog sa našim velikim piscem. Ovaj zbornik nije samo omaž Kočiću, već i svjedočanstvo o tome kako njegovo djelo i dalje nadahnjuje, provocira i gradi most između prošlosti i sadašnjosti”, zapisala je Sanela Babić.
Do sada u “Nezavisnim novinama” objavljena su pisma Slobodana Jovića, Berislava Blagojevića, Milanke Blagojević, Mihaele Šumić, Sanje Savić Milosavljević, Milana Rakulja. U narednim izdanjima objavićemo i pisma Steve Grabovca, Fedora Marjanovića i Tanje Stupar Trifunović, a u nastavku čitajte pismo Jelene Kalajdžije.
Znaš li, Petre, ne bih ti jadikovku moga vijeka plela, vazda isto, vazda gladno, jal u duši, jal želudac cvrlji, a ono nešto vječno lijepo pušta čeljade da dišuće, i pod tom se mećavom u zjenama sunce ogleda. Da nam je hrabro biti u cipelama bez đona, bono nogu pred nogu u svijet, ali đonovi se popuniše, bijeli svijet isposti i omrkne, niko nikud, ni od sebe ni iz sebe, a kamoli za koga i radi množine. Svako se nabio u svoju cipelu, na šnir čkilji u druge nišane, a ni makac, špijunki i špijuna nikad više, a svi sami i nakisli u samoći. Da bar nema đona, al’ ima, po obrazima najviše. Ne bih ti kukala, jer je vazda isto, pa opet nekako zera smislenije vijek prije, pa se uzdam za vijek da će se ko diviti pertlama na putu koje nikad ne zašnirasmo. Stali, ukopali, glede… Niko da otprati, niko da doprati jer se stoji dok vrijeme kao mećava šiba šestosjeklim vjetrima i ne pita bole li bore kad ih taj bič ožeže, po onom bijelom, nježnom obrazu, iznad kojeg oko vidi i ne šuti sunce. No, vjerujem, malo je biće, orah čudnovat, preživi, opre, pa sve ponovo. Klikom il’ klikerom, negdje će u nekoj špiji da se skući.
