Tuzlanska profesorica sociologije Smiljana Vovna iz Gimnazije „Meša Selimović“ nerijetko adresira kritične tačke u političkim procesima BiH, a njen iskreni osvrti bude brojne pozitivne reakcije – kako sadašnjih i bivših učenika, tako i brojnih kolega, prijatelja i sugrađana.
Profesorica Vovna oglasila se na svom Facebook profilu povodom izjave Milorada Dodika na skupu u Bijeljini, gdje je, između ostalog, naveo kako su grad soli i okolinu do danas napustile preko 85.000 Srba.
Status profesorice Vovne prenosimo u cijelosti:
Radi istine, radi mojih učenika, radi svih onih koji nam broje krvna zrnca.
Milorade Dodik, ja, Smiljana, kći Dimitrija, rođena Tuzlanka, bila sam i ostala u svojoj Tuzli.
Nikada u ratnom periodu 1992–1995. nisam osjetila da sam drugačija u odnosu na svoje komšije i sugrađane.
Naprotiv, zajedno smo dijelili ono malo hrane što smo imali. Bili smo u vještačkom zatvoru u gradu četiri godine zbog “tvojih” vojnika koji su svakodnevno pucali na mene i moju djecu.
Diplomirala sam 1983. godine na Filozofskom fakultetu u Novom Sadu i do rata nisam imala posao na neodređeno.
Punih deset godina čekala sam priliku, a onda sam – u jeku rata, u jeku “ugroženosti” i protjerivanja – 1993. godine dobila poziv direktora Gimnazije Mirsada H. Halilovića da dođem i radim. Od tada do danas, i nadam se do penzije, predajem u svojoj školi.
Zato, Milorade, nemoj da govoriš u moje ime – ja se od tvoje priče javno ograđujem.
Ja sam Bosanka koja voli ovu zemlju i druge nemam. Ona je moja – od Save do mora, od Drine do Une. Moja zastava je plavo-žuta.
Danas sam ugrožena tvojom i pričom tvojih poslušnika. Ne činiš ništa dobro Srbima koji žive van tvojih zamišljenih entitetskih linija. Ugrožena sam nacionalnim politikama koje su dovele do rata i koje se vode i poslije rata.
Ali nisam ugrožena samo tvojom politikom, već i politikama SDA i HDZ-a, jer se ne uklapam u etnonacionalni milje koji vi vješto vezete sve ove godine.
Doživjela sam intelektualnu ugroženost od kvaziintelektualaca, diplomaca i postdiplomaca. Od politike koja dijeli stanovnike na stranački podobne i one druge. Mogla sam dobro unovčiti svoju nacionalnost, političku i stručnu pripadnost kod vladajućih partija, ali nikada nisam.
Moj tata me naučio da svako uveče legne na svoj jastuk i ujutro sam stane pred ogledalo.
Zato, Milorade Dodik, ali i Bakire Izetbegoviću, Dragane Čoviću – ne govorite u moje ime i ne pomažite mi, molim vas, nikada više.
Ja sam u svom gradu, u mojoj Tuzli, sa svojim sugrađanima i mojim đacima. Hoću čistog obraza da stanem pred njih u učionicu, jer vaša politika i retorika nisu moje!
Na kraju, ono što je moje i što je svetinja svih nas Tuzlaka:
NIKO, NIKO – SAMO SLOBODA!
