Na redakcijski mail dobili smo sljedeći sadržaj:
– Ovim tekstom imao bih želju podići svijest ljudi o bilo kakvom obliku nasilja kojim smo okruženi. Mjesto koje bi trebalo biti najsigurnije na svijetu koje nam treba biti utočište, mjesto gdje bi trebali osjećati prvenstveno ljubav, razumijevanje, potporu, zajedništvo i sve ono što je čovjeku potrebno za funkcionalan život, to je dom.
To je obitelj!
Što učiniti kad se to naše sigurno mjesto okrene protiv nas ,što učiniti kad bilo koji član obitelji, firme ili nekog drugog mjesta proživljava neki oblik nasilja?
Nažalost, postalo je toliko učestalo, da s vremena na vrijeme postaje sasvim normalno. Nikad ne znamo kome se može dogoditi, kome se događa i jesam li ja sljedeći žrtva nekog ovisnika koji se malo više voli opustiti uz pomoć alkohola?
Možda moja mirna i povučena susjeda doživljava nasilje, bahati dječak kojeg iz dana u dan kritiziran?
Možda, možda…
Uplašena djeca, moja sestra , rođaka, također možda proživljavaju isto, pitam se sad???
Svima im je potrebna podrška, pokazati da nisu sami, ohrabriti ih da poduzmu taj prvi korak. O njemu treba govoriti i uvjeriti žrtve da oni nisu ni krivci ni povod za takvo nešto.
Trebamo ih osvijestiti da postoje institucije i Zakoni koji treba da se bore protiv nasilja ,uveliko se promovira STOP NASILJU BILO KOJEG OBLIKA, zar ne?
Znam da su kod nas žrtve stigmatizirane da se zbog nekih naših “nepisanih” zakona ne usude prijaviti nasilnika upravo zbog straha od istog ,uplašeni su da će situacija biti samo još gora.
Također ih moramo osvijestiti da nije samo udarac “nasilje” da je i psihička tortura nasilje, svaka gruba riječ, svaki krivi pogled, svakodnevno povišen ton, galama, omalovažavanje isto tako je nasilje.
I onaj strah od pojave alkoholiziranog člana obitelji i ono čekanje da taj isti član zaspi kako bi bili sigurni je nasilje.
Misli kao što su je li sve u redu kući, je li tata galamio na mamu također su nasilje!
Da sve ovo napišem natjerala me je priča jednog djeteta, maloljetnog, nemoćnog djeteta koje mi se povjerilo s gomilom straha i crnih misli koje ne mogu zaboraviti.
Član njegove porodice nakon verbalnog napada na drugog sasvim normalnog člana, pokušao je izvršiti i fizički napad (iz priče s dječakom, shvatio sam da se to događa duže vrijeme).
Nemoćno dijete je krišom uzelo telefon te je pozvalo policiju!
Policajac ga je upitao: “Je li ga udario?”
Na što je dječak odgovorio nije, ali je pokušao, spriječio sam ga.
Policajac reče: “Dijete mi tu ne možemo ništa, odvedite ga u prikladnu ustanovu, u ovom slučaju Hitnu pomoć, te će oni nas kontaktirati ako bude potrebe za nama.
U ovom slučaju, maloljetna žrtva trebala ga je odvesti u Hitnu pomoć?
Kako?
Na koji način?
Da nije žalosno, bilo bi smiješno!
Jesmo li zakazali kao društvo?
Je li ostalo u nama išta ljudsko i gdje je nestala ta empatija?
Rade li institucije koje toliko promoviraju prevenciju nasilja svoj posao ?
Govorimo o NASILJU.
Prijavimo ga i borimo se da se postupa u skladu s pravim zakonom.
NE DOZVOLIMO DA ŽRTVE POSTANU BROJ U NEKOJ CRNOJ STATISTICI.
NE DOZVOLIMO DA BUDE – SUSTAV JE ZAKAZAO I OVAJ PUT –
Pomozimo im.
Stop nasilju bilo kojeg oblika, poručio je naš sugrađanin.
(Jajce Online)
