O ovome sam dugo želio pisati, pokušati dočarati priču mog druga, bez iole želje da ja dajem svoje mišljenje, viđenje ili pokušam tumačiti. Iz prostog razloga jer to ne mogu i ne znam.
U to vrijeme radio sam u Örebru u jednoj projektnoj firmi. Sprat iznad nalazila se druga firma, tačnije arhitektonski atelje, mali, ali veoma poznat. Vlasnik je bio već penzionisan, ali je po cijeli dan bivao tu. Sin mu je bio direktor, a tu je, osim njih, bila mala, odabrana ekipa stručnjaka priznatih i poznatih. E, taj vlasnik – visok čovjek sa stalno osmijehnutim očima i licem, sjedom kosom, bio je kasnije moj drug.
Jednog septembarskog dana pokucao je na moja vrata, ušao i zamolio kafu (nakon što me pitao imam li vremena i želju da skupa popijemo kafu). Naravno, imao sam vremena. Uz kafu me je upitao da li mu mogu pomoći. Naime, dobio je posao projektovanja jednog mosta. Trebali su mu hidrološki podaci, a čuo je da imamo potrebne programe i da ja na tome radim. Koliko košta? Ma, ja ću to rado uraditi tek onako, u slobodno vrijeme. Istog dana, nakon mog radnog dana (još uvijek su dani bili dugi), otputovali smo na zadani prostor. Ponio je sve potrebno: GPS, nivelir, papir za skiciranje…
Vozeći se ka projektnom prostoru vozili smo pored enormno velikog gradilišta. Ovaj posao vrijedi milione, rekao sam. Da, nužan nam je taj posao, ali nisam htio to prihvatiti, reče. Zašto – bih zgrožen. Ja nikada ne radim na mjestima punim patnje, bola, tuge, zla, žalosti, suza… Znaš, ovo je bio zatvor, pa ludnica, bolnica, kasarna, a u takvim prostorima objekti, cijeli prostor sve to upija, akumulira i onda to i emituje… Možeš misliti koliko je ovdje tuge! Ne, ja u takve prostore ne ulazim. Objekti, zidovi, materijali, upijaju sve ono ljudsko; i veselje i tugu, a ovdje s takvim namjenama ove zgrade, ovaj prostor je bez veselja i sreće. Samo tuga i zlo, muke i patnje.
Osjetio sam se obeshrabrenim.
Nakon mjerenja rekao sam mu da pribavi hidro-meteorološke podatke i ostalo što mi je potrebno za provođenje računa i izračunavanje rizika. Dogovorili smo se da ja to uradim kada stignem, ali da ne odugovlačim. U biti, s potrebnim podacima i geodetskim podlogama, mogao sam taj račun obaviti za par dana ili sedmicu-dvije. Već sutradan donio je masu podataka, knjiga, profila dna vodotoka… i predložio da skupa ručamo. Predložio je divan, tada postojeći kineski restoran u blizini gradskog zamka. Došli smo u zakazano vrijeme i dok smo sjedili pijuckajući nešto prije ručka, upitao sam ga o tom njegovom tumačenju i shvatanjima mjesta zla. (Mnogo, mnogo godina kasnije i sam sam doživio gotovo identično, ali bez sna i daleko od Örebua. O tom možda potom.) Evo njegove priče bez ikakvih mojih dopisivanja, uljepšavanja ili tumačenja.
Moj prvi posao sam dobio kao mlad arhitekta na restauraciji i uređenju prostora jednog zamka u Francuskoj. Naravno, po preporuci mog profesora (mentora), dobio sam taj posao kao najbolji onovremenski student s najvišim ocjenama. Bio sam oduševljen! Mlad, prvi posao i to na obali mora. Pravi, veliki posao! Doputovao sam sa svim mojim potrebnim knjigama, alatima… Vrijeme je bilo divno. Gradić iznad mora s predivnim pogledom. Kupio sam dvije velike francuske bagete, sir, salamu, flašu vina, svijeće jer zamak je bio prazan, bez struje i vode. Šetajući uličicama došao sam do zamka. Čekao me je poslodavčev čovjek s hrpom ključeva. Simpatičan, ljubazan čovjek uveo me je u zamak. Sve je bilo prazno i čisto. Pozdravili smo se, on otišao, a ja sam se pripremio za prve sate boravka. Složio sam knjige na pod, blokove za crtanje, olovke, razvukao vreću za spavanje, postavio svijeće i pripremio stol – lokalne novine. O, kakva ljepota! Upalio sam svijeće, otvorio bocu mirisnog vina. Hrana je bila ukusna, a vino i ukusno i opojno. Odlučio sam prelistati prije spavanja jednu knjigu s podacima o prostoru i zamku. Ipak, umor, knjiga i vino ubrzo su me uspavali. Zaspao sam u potpunoj tišini.
San koji sam sanjao bio je jeziv, strašan, neobjašnjiv. Želio sam se probuditi, pobjeći od toga što vidim i čujem, ali nisam mogao. Sanjao sam pokolj. Ljudi u čudnim odjećama bili su klani, ubijani. Glave su im odsijecane, svi su bili ubijeni – muškarci, žene i djeca. Vrištali su u samrtnom strahu i bolu, konji i domaće životinje takođe. Kolibe su plamtjele. Bilo je to kupanje u krvi. Najzad sam se probudio i užasnut viđenim, uhvatio sam moj blok za skiciranje i počeo crtati ono što sam vidio. Napravio sam desetak crteža… Ali, kakvih! Bolesno surovih i strasnih. Zaspati više nisam mogao.
Bilo je svitanje i izašao sam van da prošetam, zapalim cigaretu i smirim se. Tada sam shvatio da je zamak i pripadajući prostor bili u svojevrsnoj sjeni, u tami. Kako? Rastinje dugo bez njege i pažnje bilo je nekako neveselo, tamnozelene boje. I da! Izvan tog prostora čuo sam jutarnje gugutanje ptica, ali ovdje nije bilo nijedne ptice. Možda sam to umislio, ali osjetio sam hladnoću i krenuo van na ulicu do upravne opštinske zgrade. Morao sam riješiti neka pitanja sa opštinskim arhitektom. I želio sam se konsultovati s opštinskim historičarom-arheologom.
Pokazao sam slike i ispričao svoj san. S velikim zanimanjem su gledali i prepoznali rimske legionare i galsko selo. Arheolog je ispričao da postoje neki podaci o uništenom selu Gala negdje u blizini mog posla. Upitao me da li bih imao nešto protiv brzog arheološkog istraživanja. Nisam imao ništa protiv, ali vlasnik i investitor odlučuju. Uspio sam ga nagovoriti, iako je to bio skup posao.
Već nakon prvih sati pronađeni su tragovi sela i mnoštvo kostiju ljudskih i životinjskih izmiješanih na istom mjestu. Za arheologe i historičare bilo je to pravo otkriće! Nakon par dana rada postavilo se pitanje šta učiniti s kostima. Odlučili su da ih sahrane na keltski-galski način, a za mišljenje su tražili i modernog druida (svećenika). Poštujući ono što su znali, posmrtni ostaci su prikupljeni, kremirani i položeni u velike zemljane posude – urne, recimo. Zemljište je vraćeno u prvobitno stanje, lokalni muzej je značajno obogaćen predmetima, a i mojim slikama.
Nakon sahrane, ili možda treba reći pogreba, zamak je kao da je izašao iz tame! Zelenilo je procvjetalo, postalo veselo i ptice su se pojavile u parku i vrtu! Eto dragi moj druže, od tada ja izbjegavam mjesta tuge i bola, bez obzira na novac. Posebno ako investitori žele koristiti postojeće materijale. Nije sve na ovom svijetu nama poznato, nije jasno i nije da tuge ili radosti ne utječu na prostor na neki čudan način. Slušao sam bez daha. A kasnije, radeći već ovdje u Malmö, doživio sam veoma, veoma slično, ili isto. Na svu sreću, sa mnom je radio isto tako poznat arhitekt s ogromnim stručnim i širokim znanjem. Brzo i jasno smo se razumjeli. Otuda je i naš rad bio uspješan.
Oba arhitekta su ranije boravila u Jugoslaviji, u Bosni, prije rata i imali su veliko znanje o tom dijelu svijeta, a jedan od njih je imao ogromno znanje o… o Jajcu.
Da li je to objašnjivo ili ne, ja to ne znam!
(Jajce Online)
