Search
Close this search box.

Ispovijest Ruskinje na privremenom boravku u BiH: Pucanj u prazno

Podijeli članak:

BUKA donosi priču o Ruskinji koja živi u Republici Srpskoj već sedam godina a čiji se mlađi brat dobrovoljno prijavio da ide u rat.

Oksana, plave polu duge kose i svijetlo plavih očiju, živi u Republici Srpskoj već sedam godina. Isto toliko godina nije vidjela ni svoju porodicu u Rusiji. “Karta je skupa, a i rat je. Ali, meni je novac veći problem nego rat. Problem je što ja nemam novac da kupim kartu sebi i djeci i da odem u svoje selo u Rusiji gdje mi živi majka, sestre i brat.” Oksana dobro govori naš jezik i izbjegava da govori maternji van kuće. “Ja ne želim da govorim ruski kad sam vani i kad ga čujem ne odgovaram na ruskom. Imala sam neprijatne situacije. Neki ljudi ne vole Ruse. Kad čujem ruski jezik nikad nisam sigurna da li su to Rusi ili Ukrajinci  jer i jedni i drugi ga govore. Ja se pravim da ga ne znam jer ne želim da ulazim u diskusije o ratu i politici.”

Oksanin mlađi brat ima 36 godina i nedavno se dobrovoljno prijavio da ide na ratište kao plaćenik. Muškarci, poput njenog brata, koji se dobrovoljno javljaju da rizikuju gubitak života, dijela tijela ili razuma moraju da potpišu ugovor na 12 mjeseci koji mogu da prekinu jedino pogibijom ili odlaskom u zatvor. Donošenje ovakve odluke, kaže Oksana, se plaća 3000 evra mjesečno, što i nije loše obzirom da je prosječna mjesečna plata u Rusiji oko 600 evra. Oni kojima se posreći pa izbjegnu rulet smrti mogu da zarade fine novce.

Po stavljanju potpisa na ugovor, Oksanin brat je poslat na trodnevnu obuku nakon čega je je otpremljen vojnim vozilom sa nekolicinom drugih do juče-civila, danas-saboraca, na nevidljivu prvu liniju; onu koja razdvaja dojučerašnje prijatelje od današnjih neprijatelja. “Na obuci je morao da nauči Morzeovu azbuku,” kaže mi Oksana polu nervoznim osmijehom izmedju dva gutljaja kafe koju pijemo u njenoj iznajmljenoj porodičnoj kuci. Za posljednjih sedam godina koliko je provela u Bosni ovo je četvrta kuća i drugi grad u kojem živi. Njen suprug radi i i zarađuje taman toliko da prehrani porodicu, plati režije i kiriju.

Ruska vojska i dalje koristi Morzeovu azbuku više od jednog vijeka nakon njenog izuma. Danas se poruke u morzeovom kodu šalju sa ruskih bombardera ka njihovim kontrolnim centrima, ili sa brodova Baltičke flote ka njihovim kopnenim štabovima.[1]

Ali, poznavanje Morzeove azbuke Oksaninom bratu nije pomoglo u obračunu sa nevidiljivim neprijateljem. Teško je ranjen isti dan po dolasku na front, četvrti dan po ratovanju, ako se obuka računa u ratno-vojni staž. “Bukvalno, čim je stigao na položaj, minobacačka granata je tresnula i rasprskala se njemu pod noge.  Geleri su mu smrskali desni lakat, a lijevu nogu ranili. Izvadili su mu dva gelera, ali jedan se duboko zario u meso i moraju da ga premjeste u drugu bolnicu da mu tamo pokušaju izvaditi taj treći geler. Problem je što je lakat skroz smrskan i ne znaju da li će ostati invalid,” priča mi Oksana bez daha i pokazuje zamišljene gelere na svojoj desnoj podlaktici.

Od tri sedmice od kad se prijavio da ide na front, dvije sedmice se već nalazi na liječenju. “Od siline eksplozije izgubio je svijest, ali srećom,” kako kaže Oksana, “nije ostao bez očiju i sluha.” Iako čeka još jednu operaciju i ruka mu je teško ozlijeđena, on planira da čim mu bude bolje, se vrati na liniju.

“On mora da se vrati na front. Ugovor ne može da prekine iako je ranjen. Ako neće da ide na ratište onda će morati u zatvor. Ima njih dosta koji poslije ranjavanja ne žele da se vraćaju na ratište nego biraju zatvor ili se samopovređuju da odgode povratak na ratište. Meni brat kaže da će se vratiti na front. Ja to ne želim i govorim mu da je lud da gine. Za koga da gine? Ja ne vjerujem u patriotizam,” ljutito će Oksana, možda baš u tom trenutku zamišljajući front i svoga brata kako je poletio malo od zemlje usljed praska eksplozije.

Dok govori Oksana otežano diše zbog neuspjele operacije koju je prije nekoliko godina imala u Rusiji, a pri kojoj su joj greškom ljekara trajno oštećeni disajni putevi. “Svi se brinemo za njega. Govorim mu stalno da mora da misli na majku, na svoje sestre.” Prije ruske invazije, većina muškaraca dobrovoljaca nisu imali ratno iskustvo, uključujući Oksaninog brata. On je radio kao zidar i jedan dan je “samo nestao”. “Nikom nije rekao da će da se javi kao dobrovoljac. Mi nismo znali gdje je on u početku. Nije nam još uvijek jasno zašto je otišao u rat. Nije morao. Nije mu posao bio toliko loše plaćen,” veli Oksana, zabrinuto lutajući očima po zidovima skromne kuhunje, kao da će negdje baš tu naći ispisan razlog bratovljeve odluke. Pitala sam, možda je u pitanju neko razočarenje, neka ljutnja? “Ne znam…možda…On i njegova žena imaju probleme, svađaju se. Dugo već ne mogu da imaju djece, pa krive jedno drugo zbog toga.”

Iskrivljenog lica od brige, Oksana pokušava da pronađe razlog zašto joj je brat tako naprasno odlučio da ode na front. “Moja familija živi normalno, daleko od fronta, od rata, nije morao da ide nigdje,” kaže Oksana između dva teška uzdisaja. Iako je Putin samo jednom naredio djelomičnu mobilizaciju vojnih obveznika 2022. godine, nedavno je izjavio da “svi moraju raditi kao da su na prvoj liniji fronta, svi se moraju osjećati kao da su mobilisani, i to je jedini način na koji ćemo postići ciljeve koje smo postavili za sebe.”[2] Kako Putin kaže, “budućnost Rusije se rješava na frontu.”

Po brizi koju Oksana ispoljava za brata čini se da je “normalan život” samo privid jer porodice koje imaju svoje članove na ratištu i same žive strah i neizvjesnost, i u tom smislu su metaforički, zaista “svi na frontu”, baš kao da i sami ratuju sa nevidljivim neprijateljem. Kako ona i sama veli, “Moja majka od brige za sinom nije ni živa ni mrtva.” Rad na normalizaciji militarizacije čitavog društva koje se ubjeđuje da je rat jedino riješenje za bolje sutra je neprestan na obje strane u sukobu. Ali, rat je zapravo ništa drugo do poraz politike mira koja melje ljudske živote, ne samo dok traje, nego i decenijama nakon njegovog prestanka.

Oksana smatra da, “nema potrebe za opštom vojnom mobilizacijom. Ima dosta ljudi koji se, poput moga brata, dobrovoljno prijavljuju da idu na ratište po ugovoru.” Oksanin brat joj je rekao sa bolničke postelje da nikad nije stigao da vidi ukrajinskog vojnika iako ga je zamišljao. “Samo se puca iz minobacača i ratuje sa dronovima. Nijednog vojnika nisam vidio, a sav sam izrešetan,” govori svojoj sestri Oksani sa nevjericom o nasumičnom pucanju u prazno koje ima moć  da bude fatalno ukoliko se domogne neprijatelja ili nekog dijela njegovog tijela.

Njegovo iskustvo me podsjetilo na iskustvo pjesnika Mosaba Abu Tohu, koji je odrastao i proveo cijeli svoj život u Gazi. Mosaba nikad do svoje 31 godine i ovog poslijednjeg rata nije vidio izraelskog vojnika. “Bombardovan si sa neba. Bombardovan si tenkovima. Ne vidiš ljude, vojnike koji ubijaju tebe i tvoju porodicu.” On govori o šoku koji je doživio kad je prvi put u svom životu vidio izraelskog vojnika na graničnom prelazu Gaze u novembru 2023. “Vidim izraelskog vojnika. Vidim izraelski tenk što je jako čudno. Živiš pod opsadom, pod bombama i nikad nisi video ni jednog vojnika u životu jer si bombardovan s neba. Prvi put u svom životu sreo sam se oči u oči sa tim vojnikom. Ti uvek zamišljaš kako bi oni mogli izgledati jer ih nikad nisi vidio.”

Rat u Ukrajini je pretežno artiljerijski. Obje strane bacaju mine jedni druge duž nevidljive linije fronta koja se proteže stotinama milja duž istočne i južne Ukrajine. Ukrajinski vojnici danas koriste artiljeriju za bombardovanje ruske teritorije (sa maksimalnim dometom od 60-70 km, i višestrukim raketnim sistemima (maksimalni domet 80-120 km), krstareće rakete SCALP i Storm Shadow, kao i balističke rakete ATACMS (maksimalni domet od 300 km, ali neki izvori tvrde da se može povećati na 500 km).[3]

U ovom oružanom sukobu, obje strane koriste na hiljade dronova. Dokazano je da dronovi mogu biti izuzetno korisni za vojnu jedinicu. Zapravo, oni mogu relativno bezbjedno i brzo pružiti vojnicima pregled ratišta, ali se isto tako mogu lako pratiti i često otkrivati informacije o lokaciji operatera. Ukrajinska strana može da upravlja dronom, čiji je maksimalni domet do 1.500 km i teoretski može biti povećan. Koristenje dronova jer psihološki efikasno jer se nema svijesti o “tamo negdje živoj sili” upravo usmrćenoj.

Za razliku od drona, projektili koje vojnici nasumično ispaljuju iz minobacača su mine usmjerene ka ljudima koje on doživljava kao neprijatelje. Od njih neki vojnici, uglavnom mladići, kao moj komšija iz detinjstva, trajno izgube sluh, a neki izgube život. Jedna od takvih mina je pogodila i Oksaninog brata i njegovog saborca-plaćenika po ugovoru, koji je igrom slučaja ostao neozlijeđen, te pomogao drugu sa ratišta da ga dopreme do saniteta. Neozlijeđen fizički, ali mentalno rastrojen, odmah se vratio na prvu liniju, na mjesto stradanja jer predah i refleksija na moguću pogibiju nisu ni najmanje poželjni. Propitivanje rata je opasno jer eventualni zaključak vojnika da je rat besmislen bi doveo do apokalipse vladajućih elita.

Minobacači služe kao oružje za blisku podršku i rasprostranjeni su zbog jeftine proizvodnje, pokretljivosti, lakog održavanja i obučavanja. Vrlo je opasno i podmuklo njegovo dejstvo i brzo se s njim može zauzeti drugi položaj, jer danas postoje instrumenti za njegovo brzo otkrivanje, kada i on postaje meta. Najmoćniji nuklearni minobacač ruske vojske je 240-mm proizvod 2B8 ili M-240, koji se koristi kao deo samohodnog kompleksa 2S4 “Tulipan”.[4] 2S4 može koristiti širok spektar municije sa maksimalnim dometom do 20 km. Trenutno se sprovodi program modernizacije ovih samohodnih oruđa kako bi se poboljšale njihove borbene karakteristike.

Bez obzira što “nema čizme na terenu” i već odavno “borbe prsa u prsa”, čovjek će uvijek biti u nekom obliku prisutan na frontu. Čovjek, kao Oksanin brat, će uvijek biti u riziku i da pogine na frontu. Uprkos težini situacije, Putinovi prethodni napori da mobiliše mase naišli su na značajan otpor. Djelimična mobilizacija u septembru 2022. godine, kojom je pozvano 300.000 rezervista, dovela je do protesta, povećanog broja muškaraca u vojnoj dobi koji napuštaju Rusiju i talasa hapšenja. Ipak, Putin je u martu 2023. pozvao dodatnih 150.000 građana da se pridruže obaveznom vojnom roku.[5]

Oksanin brat, na njen komentar da se nada da će se rat brzo završiti, joj šapuće u slušalicu dok ga hvata bijes: “Neće, barem ne još dvije godine.” “Ja ne mrzim Ukrajince, moj otac je polukrajinac, majka Ruskinja. Mi smo dosta izmješani, kao i ovaj narod ovdje. Ja svoju djecu učim da dijele ljude na dobre i loše, a ne na Srbe, Hrvate, Bošnjake, Ruse, Ukrajince. Ja im stalno govorim da je rat jedna katastrofa i da ne želim da oni ikad ratuju za bilo koga,” zaključuje Oksana nervozno. Preplavljena brigom, ipak se nada da će neko čudo da se desi: da bi ovaj rat mogao minuti, da će se brat živ vratiti, te da će se stvarnost koju sada proživljava nestati kao ružan san.

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Hrvatsko kulturno društvo Napredak podružnica Jajce objavilo je natječaj za dodjelu Književne nagrade “Nikola...

Danas je u Jajcu, na relaciji Divičani-Kuprešani, održana spektakularna manifestacija 6. Međunarodni auto slalom...

Mišo Banjac, Prijedorčanin koji živi i radi u njemačkom Minhenu, polako gradi svoju muzičku...

Lepa Brena je sinoć u klubu na Krku svojim energičnim nastupom opet pokazala zašto...

Netflix će od 24. jula prestati da nudi podršku za svoju aplikaciju na više...

SK Fight prenosiće u noći sa subote na nedjelju (4.00) UFC reviju u kojoj...