Prohladan je oktobarski dan, neobično tih i miran. Ne čuju se ni granate, ni zvižduci metaka. Ja sam odlučila da operem kosu, dok nije zapucalo. Mama i tata su u donjem spratu naložili vatru, a moja tetišnja Azra razvija jufke. Mama ih peče na plati, a tata one prepečene jede i mrvi. Kao i obično, mama ga ruži: “Dragi Rifete, vidi što si namrvio, k'o da si malo dijete.” Telefon zvoni, ali oni ga ne čuju jer se tata i Azra grohotom smiju.
Dotrčala sam do telefona mokre kose. S druge strane se čuje Sekin glas. Govori brzo i glasno, kao da negdje žuri: ”Slušaj me dobro! Odmah krenite, na prvoj ste liniji!
Spustite se do prije Sakibe, a ja ću ujutro poslati nekoga da dođe po vas i da vas odveze u Cvitović!”
Spustila je slušalicu, a ja sam ostala u čudu. Napolju je zaista bilo premirno.
“Ko je zvao?”, vikao je tata iz donjeg sprata.
“Ma Seka, paničarka! Kaže da se spremimo i da idemo odmah.”
“Ma šta je njoj, ne čuje se muha napolju!”
Sada sam i ja sišla u donji sprat.
“Azra, dederen ti požuri sa tim juhkama, ja se i bojim zato što je ovako mirno.”
Samo što je mama to izgovorila, počelo je granatiranje, a meci su zviždali sa svih strana. Ostavili smo sve i otrčali u Mujin podrum. Šćućurili smo se jedni uz druge, a mene poče gristi savjest zato što nisam poslušala sestru. Primaknem se tati i tiho mu šapnem da ne čuju ostali: “Tata, trebali smo poslušati Seku.”
“Samo da se malo smiri ova situacija, otići ćemo po osnovne stvari i idemo!” Savjest me toliko izjedala da sam izišla ispred skloništa, da vidim kakve je situacija. Kada sam pogledala prema našem putu, primijetila sam vojnika koji se uputio prema skloništu. Utrčala sam brzo u sklonište i bez riječi zagrlila svoje, očekujući najgore. Vojnik je ušao odmah iza mene i iznenađeno viknuo: ” Pa zar ste vi još ovdje? Odmah krenite, linija je pomjerena, rovovi su prazni! Ako probiju i ovu liniju, nećete se izvući, pobit će vas!”
Odmah smo svi istrčali. Uzeli smo stvari koje smo davno spakovali i krenuli. Tata je ostao posljedni. Zaključao je kuću, ali ključ je ostavio u vratima.
“Tata, ostao ti je ključ u vratima”, dozivala sam ga. Nije obraćao pažnju na mene, ubrzanim koracima se približavao. Kad nas je stigao, samo mi je šapnuo: “Nemoj da vičeš, namjerno sam ostavio ključ da ne razvaljuju vrata kada dođu.” Samo sam klimnula glavom, pogledala još jednom prema kući i ugušila vrisak u sebi. Kada smo stigli do Sakibe, podrum je već bio pun. Pregledali smo torbe i shvatili da smo u brzini zaboravili dokumente i jedan ruksak u kojem su bile naše stvari, moji dnevnici i albumi sa fotografijama.
Plakala sam jer sam bila tako neozbiljna i neodgovorna, a tata me tješio. Kada je granatiranje prestalo, tata se izvukao i opet otišao do kuće i donio samo dokumente. Nije imao vremena da traži moj ruksak jer nije bio na dogovorenom mjestu. Pisala sam dnevnik taj dan i odnijela ga u svoju sobu. Bila sam ljuta na sebe jer nisam uspjela sačuvati porodične uspomene i bilo mi je teško jer će moje intimne stvari čitati neko ko me uopšte i ne poznaje. Da li će suosjećati ili će se rugati mojim osjećanjima, mojoj sreći, mojim nadama, željama i razočarenjima. Gušilo me to saznanje i osjećala sam se kao da je neko istrgnuo dio moje duše. Nismo spavali tu noć, svi smo bili u nekoj vrsti bunila, svi u nekim svojim mislima.
Tek što je svanulo, Seka je poslala maminog amidžića Seju po nas. Brzo smo stigli u Cvitović. Tata je izišao na ulazu u selo, išao je od kuće do kuće i upozoravao ljude da trebaju biti spremni za polazak. Ja sam Seku nazvala paničarkom, a Cvitovljani su mog tatu, isto tako, nazvali paničarem. Nisu mu vjerovali sve dok ujutro vojnici nisu došli i organizovali pokret. U selu su ostali stariji i nemoćni. Bilo je i par ljudi koji su bili sposobni, ali nisu htjeli ostaviti svoj kućni prag. Krenuli smo oko podne preko Smionice i stigli u Bistricu. Tu noć nas je na konak primio strinin brat Velaga. Selo je ličilo na košnicu, svi su radili užurbano kako bismo mogli što prije krenuti. Krenuli smo “Putem spasa” prije nego što je svanulo. Izgubili smo mamine roditelje, snahu i djecu u toj masi svijeta koja se komešala po putu. Pri polasku nam je Velaginica u kesu i u džepove natrpala kruha i voća.
Do Travnika smo putovali cijeli dan. Kako smo samo jadno i bijedno izgledali nagurani u autobuse iz kojih se čuo plač djece i kuknjava. U svakoj izgovorenoj riječi osjećao se strah, u svakom uzdahu osjećala se bespomoćnost.
“Treba skinuti zlato sa prstiju, odrezat će nam prste, ako ne mognu skinuti”, prestrašeno je pričala jedna nana.
“Ja ne znam zašto si i ponijela zlato, ja sam svoje zakopala u bašči”, bila je odrješita druga. “Hajde, ne paničite, jedan prst manje ili više! Neka je živa glava! Samo da nas ne pobiju na Suhom polju”, uključila se u razgovor i treća nana, koja od straha i nije znala šta priča.
“Bolje bi bilo da smo ostali, pa neka nas pokolju pred kućom”, nastavile su žene razgovor.
“Vallahi, i jesmo trebali ostati kao što su ostali i oni u Cvitoviću”, javila se opet nana koja je zakopala zlato.
“Zar vi, stvarno, mislite ih već nisu pobili?”, uključi se jedan dedo koji je nervozno vrtio francuzicu na glavi.
“Ako umrem u putu, ili na tuđem, zaklinjem vas da mi kosti vratite u naše mezarluke”, nastavio je sa svojim depresivnim mislima.
“Nemojte pričati budalaštine, ovdje ima ljudi koji su izgubili svoje najmilije, a ima i djece”, upozori ih moja mama kojoj je već bilo dosta. “Idemo malo prošetati!”, ustala je i krenula napolje. Kiša je padala cijelo vrijeme pa je Suho polje bilo najmanje “suho”, a mi smo po izlasku upali do članaka u blato.
” Rifete, ti i Niso tražite Seku, a Mirza i ja ćemo tražiti moje. Hodali smo tako satima i pitali na svakom koraku, ali niti smo mi našli Seku, niti je mama našla svoje.
Za Seku nam je jedan poznanik rekao da su oni posljednji napustili grad, a mama je saznala da njeni nisu uspjeli naći prevoz i da pješače. Ponovo smo ušli u autobus, a mama je, sakrivajući pogled plakala i rubom mahrame brisala suze da mi ne vidimo. Išli smo presporo, a nervoza i strah su polahko uzimali maha. Jedna nena je stalno plakala, dok se mlada žena na sve smijala. A njih par su stalno učile i premetale tespihe po rukama. Dvije žene su se posvađali zato što je gladni dječak neprestano plakalo.
Mirza mu je dao posljednju jabuku koju je imao u džepu pa je prestao plakati. Uvukao se i u mene strah, ali trpim i šutim. Treći dan smo prešli kritične tačke i stigli u Hamandžiće. Odahnuli smo malo. Izišli smo iz autobusa i šetamo jer postoji neki zastoj. Stanovnici Hamandžića nam donose mlijeko i kruh. Bar smo malo zaboravili na glad. Noć je bila kada smo stigli u Travnik. Tata i ja opet obilazimo kamione, autobuse i svakog vojnika u uniformi pitamo za Seku. Stigli smo i do kamiona u kojem su se nalazili Seočani.
“Rifete, hajde povedi porodicu i idemo u Hrvatsku”, zvao je tatu njegov prijatelj Matija. “Vi uvijek kod nas imate mjesta. Spasi porodicu. Nećemo se ni mi zadržati u Hrvatskoj, idemo dalje”, bio je uporan Matija.
“Ne mogu Matija, Seka mi još nije stigla, a i bratova porodica je tu, nećemo se razdvajati. Hvala ti, naći ćemo se mi opet. Neka vam je sa srećom.””Sretno i vama Rifko, naći ćemo se mi opet”, mahali su nam Seočani kad je kamion krenuo. Opet smo tražili Seku satima. Jedan rođak nam je rekao da je čuo da je njena četa među posljednjima napustila grad. Bili smo prestrašeni. Dogovorili smo se da mami kažemo kako je nismo pronašli, ali smo čuli da je stigla u Travnik i da će nas već nekako pronaći.
Konvoj je opet krenuo i sada već idemo prema Zenici, a iz Zenice prema Preočici.
Kada smo stigli u Preočicu, nas prognanike, smjestiše u školu. Bili smo umorni, iscrpljeni, gladni i žedni. Preočani su nam priredili nevjerovatan doček. Da li su nas čekali spremni ili su se tako brzo pripremili, ne znam.
Odjednom su se učionice pretvorile u restorane čiji su stolovi bili puni hrane. Koliko smo samo bili gladni. Školom se širio miris tople supe i graha. Ruke i prste nam je zagrijala vruća pita. Kiselo mlijeko i kompot su klizili niz suha grla. Brzo smo se oraspoložili. Odjednom sam pogledala u mamu, gutala je sporo i polahko, svaki drugi zalogaj joj je zapinjao, a tata joj je nešto šaptao. Zabrinut je bio i tata, pogurio se i rukama prebire po tepsiji. Jede, ali kao da za leđa baca. Znam šta je, zabrinuti smo svi za
Seku. Ni meni više nije do jela. Sjela sam do njih.
“Nemojte se toliko sekirati, ja sam siguran da je ona dobro i da će nas brzo pronaći”, tješio nas je tata.
Tu noć smo prenoćili u fiskulturnoj sali. Poredali smo se po parketu kao sardine, a pokrili su nas vojničkim dekama. Nismo mnogo pričali. Mirza i ja smo zaspali, ali za tatu i mamu je i ovo bila još jedna u nizu neprospavanih noći. Ujutro smo se smjestili u Kadića kuću. Lijepa je kuća, starinska, namještena, prazna. Živjeli su u njoj djed i nana, ali kad su preselili kuća je ostala prazna. Devetero nas je u kući, amidžina i naša porodica.
Po cijeli dan dolaze Preočani da nas upoznaju i donose vrećice sa hranom i odjećom. Čudan je to osjećaj kada zavisiš o nekome, pomalo ponižavajući. U prvim danima sam se, zaista, i osjećala tako, ponižavajuće, bezvrijedno i beskorisno, a vrećice sam doživljavala kao milostinju. Kada sam se malo opustila, shvatila sam da žene donose hranu zato što žele da pomognu i da učine nešto dobro za nas. Osjetila sam da su to radile od srca. Ne možemo im se nikada zahvaliti za sve što su učinili za nas. Imali smo hranu, odjeću i krov nad glavom, ali u mislima je bila uvijek Seka. Mama se često sakrivala u sobu i plakala. Tata je svaki dan obilazio sve Jajčane koji su se smjestili u Preočici, ali najviše vremena je provodio na stanici, čekajući Seku.
Deseti je dan kako živimo u Preočici, pokušavamo se prilagoditi novoj situaciji. Mama, kao i svaki dan, plače i priča o Seki. Odjednom se začu lupanje na vratima. “Niso, hajde vidi ko je”, uputi me mama prema vratima. Kada sam otvorila vrata, srce mi je poskočilo, a tata mi je samo prstom pokazao da šutim i da pozovem mamu. Tata je svaki dan čekao i dočekao je našu Seku. Riječima se ne može opisati ta scena kada je mama ugledala Seku na vratima.
Plakali smo i smijali se u isto vrijeme, grlili se i štipali, ljubili i skakali, vrištali i šaputali. Odjednom je kuća bila puna komšija i rodbine. Seka je pričala da nas je tražila po Travniku i po Zenici danima, a mi smo njoj pričali da smo i mi nju tražili cijelo vrijeme. Konačno smo zajedno i više nam ne smetaju ni pitanja seljana, ni kese, ni sažaljenje u njihovim pogledima, ni gužva u kući…
Seka je došla i sretni smo, samo neka smo živi i zdravi. Tata se potajno nadao da će Seka ostati, ali on je imala druge planove. Sutradan je oprala uniformu i iznijela je napolje na sušenje.
“Rifete, ona ne misli ovdje ostati”, tužno je prošaptala mati.
“Šta da radim, punoljetna je, ne mogu joj zabraniti”, zbunjen je bio otac.
Ja sam šutjela, nisam smjela da im kažem za modrice koje su joj ostale na leđima i ramenima od nošenja oružja, municije i bombi. Kada sam je mazala mehlemom i masirala, zaklela me da ne govorim, kako je ni bi spriječili da se opet priključi.
“A ti Seko, oprala uniformu pa da je pokloniš nekome?”, pokušala je mama da započne razgovor.
“Dobra je uniforma, nekome će baš dobro doći”, uključio se u razgovor i tata.
“Eh, hajde da razjasnimo neke stvari”, odlučno je počela da priča moja sestra, “ja ne mislim ostati ovdje, vraćam se u vojsku.”
“Draga, ti nisi obavezna, uradila si već dovoljno, za šta da se boriš?”, pitao je Seku tata.
Seka je već bila vidno uznemirena pa je počela da viče: “Tata, ja se ne predajem, vratit ćemo se mi kući. Šta bi bilo da sad svi odustanemo? Da živimo kao paraziti, da pogazimo ono što smo do sada uradili. Da nam kažu da smo pobjegulje i kukavice. Ja to ne želim.”
Mama je bila razočarana i iznenađena sestrinom reakcijom. Taman kada je zaustila da nastavi, tata joj je samo rukom dao znak da šuti.
(Jajce Online)
