Ako islamofobisti taj fenomen opravdavaju strahom od bradatih tipova s ruksacima koji se raznose uime Gospodara, a od četnika se razlikuju samo po “uniformi” i nijansi tena, onda sam i sama na vrhu liste islamofobičara. Nisam baš lagana da podnesem prisustvo nekakvog manijaka, sektaša – ma koje vjeroispovijesti bio – čija je namjera da sebe i mene raznese bombom, ili da me pijan od rakije ganja kroz šumu, uhvati, siluje, pa zakolje. Ja radije detoniram muziku i uzalud gledam recepte za kolače na internetu; kažem uzalud jer sam, za razliku od ostalih poslušnih sestara, nikakva domaćica. Pošto su šanse vrlo tanke da će da mi se desi ijedno od ponad navedenog, vratimo se na Allahov put, jedini ispravan, jelte.
Islamofobija nije nikakav spontani strah građana, nije histerija mase, nego stabilna politička tehnologija. To je strukturirani politički i ideološki aparat koji koristi klasificirane i latentne stereotipe o islamu i muslimanima da bi opravdao kontrolu, diskreditaciju i nasilje. Evropa i Zapad su je normalizovali do te mjere da više ne mora da se objašnjava: dovoljno je da se izgovori riječ musliman – i aparat zna kako da reaguje. Policija, mediji, granice, komentari ispod vijesti – sve radi sinhronizovano.
U svom jezgru ona je orijentalistička – to jest porijeklom je iz zapadnog svijeta koji je stoljećima definirao Istok kao drugo, manje vrijedno, inferiorno i prijeteće. Edward Said je to jasno formulisao u studiji Orijentalizam, gdje je pokazao kako Zapad u svojim znanstvenim, političkim i medijskim narativima sistemski prikazuje Istok kao inherentno drugačiji i opasan, uz opravdanje vlastitog imperijalnog poretka. To, međutim, nije samo kulturna metafora – to je politički instrument dominacije koji se nastavlja u našim medijima i politikama čak i danas, ili danas više nego ikada.
Zato je korisno vratiti se u Teheran 2009. godine. Ne zbog nostalgije, nego zbog dosljednosti. Neda Agha-Soltan ubijena je snajperom policije iranskog režima dok je protestovala protiv izborne krađe. Snimak njene smrti obišao je svijet. Zapadni mediji su bili zgroženi, političari su govorili o barbarstvu, islamu kao problemu, režimu kao oličenju zla. Neda je tada postala simbol slobode, ali samo zato što se savršeno uklapala u narativ o zaostalom Istoku.
Islamofobični tropi koji se koriste – da su muslimani inherentno nasilni, retrogradni ili neprilagođeni modernosti – nisu naknadna pojava. Oni potiču iz iste logike kojom se konstruira drugost i legitimiraju političke strategije kontrole migracija, nadzora i represije.
Polazište ove „logike“ nije samo teorijsko. Moderna politika migracija i sigurnosti – čitaj: fašizam – posebno u Evropi i, evo, Razjedinjenim Američkim Državama, implementira te tropove u institucionalne kapacitete: tijela poput američkog ICE-a (Immigration and Customs Enforcement) koriste se imigracijskim zakonima da bi ciljano razdvajala, zatvarala i deportirala ljude s dugogodišnjim boravkom, pod krinkom „nacionalne sigurnosti“. Danas, sedamnaest godina poslije Teherana, isti taj Zapad demonstrira istu logiku sile, samo s boljom PR-mašinerijom. ICE agenti upadaju u domove, razdvajaju porodice, odvode ljude kao administrativni otpad. I, za razliku od Teherana, ne „skidaju“ ljude snajperom, nego iz blizine, ubijaju ih transparentno. Bilo bi to birokratsko nasilje koje Hegel prepoznaje kao hladnu racionalnost države – onu u kojoj je zakon formalno ispravan, ali su ljudi svedeni na objekte procedure, pa razlika između Teherana 2009. i Amerike 2026. nije u moralu, nego u estetici nasilja.
Tu dolazimo do trenutka koji naizgled djeluje banalan, ali je simptomatičan: gostovanje muškarca deportovanog iz Amerike u RTL Direktu. Čovjek govori o svom iskustvu represije, o sistemu koji ga je izbacio. Ali reakcija publike ne ide prema sadržaju, nego prema identitetu. Komentari preplavljuju emisiju: mudžahedin, radikal, kriminalac, narkoman, zašto mu dajete prostor. To je islamofobija u čistom obliku – ne kao eksces, nego kao refleks. Voditeljica Pastorčić se naknadno (jer je našla za neophodno) oštro i agresivno obratila fašističkom auditoriju Lijepe njihove osuđujući svaki otrovan komentar. Aplaudirajmo Lijepoj našoj Mojmiri na tome, zaista.
Ovaj slučaj nije izoliran incident, to je simptom medijsko-sigurnosnog kompleksa. Ljudi koji traže bolje živote etiketiraju se kao prijetnja prije nego što imaju priliku ispričati svoju priču. Takav pristup aktivira islamofobne tropove čak i kada im nema mjesta u stvarnim činjenicama, što vodi do društvenog odobravanja i do politike koja im omogućuje pravnu, a često i fizičku segregaciju.
Glas intelekta, kakav je i onaj Borisa Budena, ukazao bi na to da zapadna politika nije više ona stara emancipatorska liberalna konstrukcija – ona je krhka, nesigurna i u dubokoj krizi identiteta, u kojoj se strah koristi kao politički instrument za pomicanje granica moći i legitimiteta. To nije primitivizam mase, nego ideološka zrelost društva koje je naučilo koga smije da vidi kao čovjeka, a koga kao prijetnju. Buden govori o Zapadu koji je izgubio jasnoću vlastitih demokratskih vrijednosti, pa se pritisak prema desnici i širenje straha od „onih koji dolaze“ koristi da bi se prikrile dublje strukturne slabosti društva i političkog sistema.
Islamofobija, dakle, nije greška, niti nusprodukt neznanja. Ona je stabilan ideološki okvir koji omogućava da se isto nasilje osuđuje u Teheranu, a normalizuje u SAD-u; da se isti čovjek vidi kao heroj ili kao terorist, zavisno od geopolitičke potrebe. Dok god taj okvir stoji, moralne osude su samo dekor.
U tom istom trenutku Saudijska Arabija igra svoju ulogu u predstavi licemjerja; neće dozvoliti korištenje svog zračnog prostora za napade na Iran jer su, navodno, braća po vjeri. Vjera se ovdje koristi kao diplomatski paravan. Istovremeno, Gaza se briše (da obavijesti neko Bin Salmana kako je u Pojasu Gaze najveća koncentracija hafiza na svijetu, te da mu i oni, majku mu, dođu neka rodbina po Knjizi), ne metaforički nego stvarno. Gradovi su pretvoreni u prah, civili u statistiku. Ali umjesto da bude politički i medijski alarm, Gaza se prepakuje u investicijsku brošuru i o njoj se misli kao o turističkom potencijalu. Smrt se tretira kao privremena smetnja tržištu. Islam tu više nije ni problem ni identitet – problem je što su pogrešni muslimani na pogrešnom mjestu.
Islamofobija, dakle, nije strah od islama. Ona je alat za razvrstavanje: ko je prihvatljiva žrtva, a ko kolateralna šteta. Ko je borac za slobodu, a ko ekstremista. Neda je bila dobra jer je ginula protiv režima koji im se nije sviđao. Gaza je loša jer im kvari geopolitičke planove. Deportovani muškarac je prijetnja jer podsjeća na to da Amerika nije obećana zemlja, nego birokratska tvrđava.
Evropa i svijet danas pate od selektivne amnezije. One vrste zaborava koja nije slučajna, nego politički korisna. Islamofobija više nije nuspojava neznanja, nego organizovani pogled na svijet: jednostavan, lijen i brutalan. Ona traži neprijatelja, ali još više traži alibi – da se nasilje nazove sigurnošću, represija redom, a dehumanizacija zdravim razumom.
Islamofobija nije ni greška sistema. Ona je sistem. Ona je ideološki most između snajpera u Teheranu, deportacijskog leta iz Texasa, komentara ispod RTL-ovog videa i šutnje nad Gazom. Sve dok se zgražavamo selektivno, a zaboravljamo namjerno, Neda Agha-Soltan neće biti simbol slobode – bit će samo još jedan dokaz da Zapad plače samo nad onima čija smrt ne dovodi u pitanje njegovu vlastitu sliku o sebi.
A opet, s druge strane, prema posljednjim oglašavanjima iz State Departmenta – ako zapostimo bez Hayata, braćo i sestre, propade Ramazan i onda niko neće uspjeti preko Sirat-ćuprije. BRUKA I SRAMOTA.
(tacno.net)
