Psihologinja Edina Borovac, jedna od onih koji rade u grupama za terapije, kaže da se tokom sesija maloljetnicima pokušaju dati nova gledišta na život, kao i načini i alati za borbu sa njegovim izazovima.
- Sve više vremena provodi van kuće.
- Dolazi kasno i zatvara se u svoju sobu.
- Izbjegava razgovor sa nama.
- Traži sve više i više novca.
- Pronašli smo mu drogu.
Ovo su neke od rečenica koje su izrečene pred djelatnicima Savjetovališta za maloljetnike Kantona Sarajevo u Bosni i Hercegovini, iz usta onih koji su smogli snage da progutaju ponos, sruše stigme i potraže pomoć za svoju djecu dok je još vrijeme. Dok zloupotreba nije postala ovisnost.
U prvih šest mjeseci otkako je Savjetovalište počelo sa radom, u okviru Strategije za borbu protiv zloupotrebe droga u Kantona Sarajevo 2024-2028, takvih je slučajeva gotovo 60, slučajeva u kojima maloljetnici u pratnji roditelja, ili samo njihovi roditelji, dobrovoljno traže profesionalnu pomoć – ljekara, psihijatara, psihologa… sa nadom da će zloupotreba narkotika, ili bilo neka vrsta ovisnosti, uskoro biti prošlost, mladalački hir na koji je na vrijeme spuštena zavjesa, piše Al Jazeera.
Nekima vrata u još veći problem, nekima prolazna faza
Za grad od više stotina hiljada ljudi, od kojih je broj onih koji se mogu svrstati u ovisnike ili pak streme da to postanu, višestruko veći, 60 djeluje gotovo beznačajno, no taj broj, koji, kako kažu iz Savjetovališta, stalno raste, predstavlja snažnu potvrdu da pokretanje ove ustanove ispunjava svoj cilj, te da privlači one koji žele pomoć bez društvenog stigmatiziranja, a od kojih makar jedan dio neće prerasti u problem društva. Koliki god taj dio bude – bit će velik.
„Moram reći da već sada postoje prijatna iznenađenja, ali naravno, kao i kada se radi o drugim poremećajima, nikada ne možemo odmah imati rezultate kakve želimo“, kaže Rasema Okić, direktorica Zavoda za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo.
„Radi se o osjetljivoj populaciji mladih koji žele da probaju, da se pokažu ili dokažu… sve su to vršnjačke relacije. No, kod određenog broja djece postoje pozitivni pomaci. Vrijeme će pokazati – neki će sazrijevati, neki će otići još dublje u problem, a nekima će to biti samo prolazna epizoda“, kaže Okić.
Prvobitno je planirano pokretanje dnevne bolnice za maloljetnike pri Zavodu za bolesti ovisnosti Kantona Sarajevo, no pošto sam pojam bolnice dovodi do određene vrste stigmatiziranja, zaključeno je da će se problemima maloljetnika baviti Savjetovalište za maloljetnike sa svakodnevnim radom u dvije smjene.
I to je bila ispravna odluka, jer roditelji i njihova djeca mogu doći u Savjetovalište direktno, bez neželjenih pogleda punih osuda ili sažaljenja, svojstveno društvima sa naših prostora.
Mali, ali i veliki koraci
Roditelji mogu dovesti dijete bez uputnice porodičnog ljekara. Ukoliko imaju bilo kakvih sumnji ili indicija mogu doći u Savjetovalište, gdje će se uraditi screening test i nakon toga po potrebi idu u grupe u kojima s njima rade i psiholog i socijalni radnik.
„Broj onih koji nam se obraćaju sve je veći“, priča Okić.
„Nismo očekivali takav odziv iz jednostavnog razloga što, kao prvo, djeca svoje zloupotrebe kriju od roditelja. Dalje, nekada roditelji nisu spremni prihvatiti taj poremećaj, minimiziraju ga i pokušavaju zataškati, te se nerado javljaju ljekarima, jer postoje uputnice, procedure… Ne žele da se za problem sazna u strahu od stigmatiziranja cijele porodice“.
No, to se promijenilo uspostavom Savjetovališta.
„Potrebe, očito, postoje, iako to sve ide polako. U principu, možemo reći da na mjesečnom nivou imamo do deset prvih pregleda ili kontrola, odnosno, javljanja pacijenata sa roditeljima, s kojima, pošto je riječ o maloljetnicima, po zakonu trebaju doći. Naravno, ima različitih slučajeva. Nekada roditelji dolaze rado, ali ne i njihova djeca, kao i obrnuto, no bitno je da naši multidisciplinarni timovi bilježe pozitivne pomake“, kaže.
Ima i 13-godišnjaka
Psihologinja Edina Borovac, jedna od onih koji rade u grupama za terapije, kaže da se tokom sesija maloljetnicima pokušaju dati nova gledišta na život, kao i načini i alati za borbu sa njegovim izazovima.
„Svaka riječ koja se izgovori, nađe put do mladog bića. Hoće li to biti samo riječ, rečenica ili pasus, zavisi od te osobe. Kod nekih ide brže, kod nekih sporije, a kod nekih se već vide rezultati. Kada vidimo negativan screening test na narkotike kod nekoga, budemo ponosni i sretni, jer znamo da smo nešto uspjeli učiniti. Neki se počinju baviti nekim aktivnostima, neki idu u sport, a neki poprave ocjene u školi. Sve su to mali, ali ujedno i veliki koraci“, kazala je Borovac.
Veoma je zabrinjavajuća činjenica da među onima koji dolaze ima čak i 13-godišnjaka.
„Da. Recimo da se radi o prvim pokušajima da probaju nešto, pa to burno dožive, da budu uznemireni. Predugo spavaju, naglo izlaze iz kuće na čudne pozive, traže više novca pa roditelji nešto primijete i slično… Ima i drugačijih slučajeva, da roditelji nisu ništa znali dok ih nisu zvali iz Klinike za urgentnu medicini da ih obavijeste da im je dijete dovezeno bez svijesti“, navodi Okić, koja dodaje da se, kada je riječ o narkoticima, najčešće radi o lakim drogama i amfetaminima, ali i o različitim količinama koje se zloupotrebljavaju.
Problem u sistemu vrijednosti
U današnje vrijeme, pristup maloljetnika različitim supstancama, ne samo lakim drogama, već i onim ozbiljnijim, prilično je otvoren, što dovodi do veće mogućnosti zloupotrebe. Kod mladih ljudi, tvrdi Borovac, ne može se govoriti o ovisnosti, jer se tad već radi o ozbiljnoj dijagnozi, već više o zloupotrebi sa opasnošću da postane nešto mnogo ozbiljnije.
Nekada je to samo razvojna faza, ali nekada ne ostane na tome.
Zašto je to tako i zašto čak i 13-godišnjaci u Sarajevu posežu za narkoticima?
Sociolog Sead Pašić jedan od uzroka vidi u sveukupnoj globalizaciji i promjenama sistema vrijednosti koji mlade i nezrele osobe vodi na pogrešan put.
„Svijet u kojem danas živimo postao je veoma mali zahvaljujući tehnologijama i povezanosti. Mladom čovjeku je veoma teško da se snađe, naročito kada mu pravila, norme i standarde postavlja neko drugi, a taj neko obično nisu neki entiteti koji mogu na ispravan način uputiti u tajne života. Danas je teško naći orijentire u kojima bi omladina gledala svoje neke idole i uzore. Današnja društva nisu empatična, to su društva konzumerizma. Nisu to društva puna vrlina kao što je nekada bio slučaj“.
Dodaje da su „alkohol, droge i kocka danas dostupni skoro svima, ali da nije samo u tome problem“.
„Problem je sistem vrijednosti. Ne može nam biti utjeha što se ovo dešava u cijelom svijetu, jer smo u mnogo lošijoj poziciji, jer nemamo društvo koje to može ispraviti“, tvrdi Pašić, koji se osvrće i na „želju mladih za više poštovanja, koje ne dobiva“, kao jednog od motiva za ulazak u mračne vode.
„Mlad čovjek danas želi ne samo da mu bude lijepo, već želi i poštovanje. To je vrsta ultimativne norme koja se nameće preko društvenih medija, a on to ne dobija ni od porodice, ni od društva ni od škole, zato što se još ne smatra ozbiljnim. Specifičnost tinejdžerske dobi je upravo ta želja i potreba za iskazivanjem posebnosti koja se ne dobija ni od koga, a visok nivo frustracije uzrokuje potrebu za bijegom u neke druge svjetove“, dodaje bh. sociolog.
„A, današnje tehnologije omogućuju bezbroj alternativnih svjetova i normi i njima je lako da skliznu u tu vrstu alternative koja se ne poklapa sa našim željama. Kao društvo, mi uvozimo neke vrijednosti i taj uvoz nam se obija o glavu“, dodaje.
Nametanje kvalitetnih prioriteta
Mada Pašić ne smatra da je porodica ta koja stvara vrijednosti u društvu, već je vidi kao „agens socijalizacije“, u Savjetovalištu kažu da je njena uloga u sprečavanju zloupotrebe narkotika jako bitna.
Okić tvrdi da je veoma značajno to što su roditelji u velikoj većini slučajeva voljni upustiti se u rješavanje poremećaja kod svog djeteta. Sa njima se u Savjetovalištu i posebno radi, jer upravo oni trebaju biti prva linija borbe protiv zloupotrebe droga.
„Njihova uloga u našem Savjetovalištu je veoma značajna, da prihvate nastalu situaciju i ponašaju se u skladu s njom, u nastojanju da iznađu rješenje za svoju djecu uz terapijske timove“, tvrdi Okić.
Vrijeme je digitalnih medija i otuđenosti ljudi, od kojih svako ima svoj telefon i svoj život u tom telefonu. Uz to, tu su milijarde dolara vrijedni biznisi sa narkoticima, alkoholom i kockom…, a najlakše je upecati mlade ljude. Tu nastupa značaj porodice.
„Imati djecu je veliki posao. Potrebna je otvorena i zdrava komunikacija u porodici, provođenje vremena zajedno. Rješavanje tabua, način komunikacije… nametanje kvalitetnih prioriteta, a tu je važna zrelost roditelja. O tim kvalitetima se treba govoriti stalno, još od predškolskog doba djece pa kroz njegovo odrastanje i sazrijevanje“, zaključuje Okić.
Uz to, Pašić je stava da se na mladi sloj društva treba baciti mnogo više svjetla.
„Politički sistem mora biti drugačiji, mora postojati potreba da se mladi ljudi prihvate, da se čuju, saslušaju i da se pažnja skrene na njih, kao i na žensku populaciju. Kada govorimo o pubertetu, politika ne skreće dovoljno pažnje na njih, jer im ne trebaju. Jer ne glasaju. Potrebno je baciti puno više svjetlosti na tu kategoriju ljudi, na njihove želje i potrebe i pokušati ih uvažiti“, kaže Pašić.
„Iskusniji psihoterapeuti kada razgovaraju sa mladima, obraćaju im se sa Vi – i to nije slučajno. Oni kad to čuju, postaju otvoreniji i pristupačniji za sve, i za ideje koje se temelje na vrlinama, a ne na pogrešnim vrijednostima“, kaže Pašić.
