Jedan Hrvat je na Reditu opisao kakav je život u Danskoj i zašto je odlučio da se vrati kući. Tamo je bio tri i po godine, studirao marketing i menadžment, a tokom studija je radio za Volt i profesionalno igrao poker.
Mnogi Hrvati napustili su svoju zemlju u potrazi za boljim uslovima života. „Obećana zemlja“ je obično bila Nemačka, a posljednjih godina i Irska. Ali većina ih je u Skandinaviji, uključujući Dansku. Životni standard tamo je visok, kao i obrazovni i zdravstveni sistem. Ali, nije sve tako divno, prenosi Večernji list.
„Igrao sam poker sve vrijeme dok sam išao na koledž, bio profitabilan igrač, ali nisam znao koliko bih mogao da zaradim ako bih igrao 30-40 sati nedjeljno, jer bih igrao samo desetak sati nedjeljno. Kada sam završio fakultet, poslao sam 100 molbi za posao. Dobio je tri vrste odgovora. Prvi tip je bio odbijanje bez navođenja posebnog razloga. Druga vrsta je bila odbijanje, traže se master (5 godina fakulteta). Treći tip je bio – ne prihvatamo ljude koji ne znaju danski. Imao sam posao marketinga u svojoj struci. Plata je bila mala po danskim standardima, a gazda je bio nezgodan. Tražio sam povišicu, on je odbio, otišao sam odatle. Tokom cijele ove priče, uvijek sam radio za Volt, i dok sam bio na koledžu i dok sam radio na tom marketinškom poslu i kasnije kada sam igrao poker skoro puno radno vrijeme. Voltova plata je bila bolesna. Između 200 i 300 danskih kruna po satu prije poreza u zavisnosti od toga u koje doba dana radite. Kada sam dao otkaz, slao sam zahtjeve, radio za Volt danju, a igrao poker noću”, navodi on.
Ipak, za Dansku ima samo riječi hvale.
Pročitajte još
„Oni su sjajni ljudi, malo rezervisani, ali kada se napiju, postaju divlje zvjeri, glasni i veseli. Veoma organizovani, pametni, dobrodušni ljudi. Ne znaju šta znači biti bez novca, troše ga kao da sutra nema. Prijevoz, zdravstvo, onlajn organizacija i tako dalje, ove stvari su vrhunske. Hrvatska u tom pogledu zaostaje mnogo godina. Plate su odlične. Hrana je jeftinija nego na našim pijacama. Restorani i kafići su odvratni i, po mom mišljenju, nerazumno skupi. Piva su 60 kuna, šta god poželite da pojedete, platićete minimalno 100 kuna. Sve osim ćevapa, blaženi Turci su me spasili kada sam prvi put došao u Dansku, ćevape sam jeo svakodnevno. Roba je jeftinija, imaju nevjerovatne popuste i na brendiranu i nebrendiranu garderobu, sve je bagatelno. Pišem sve ovo u slučaju da neko ko ovo čita želi da ode u Dansku – ako ste štedljivi i znate kako da se snađete, moći ćete da prođete kroz tu početnu fazu bez ikakvih problema“, uvjereva on.
Ipak, nije sve tako sjajno.
„Nema balkanskog društva, mentaliteta, našeg načina života, obale, leta, našeg sunca, piva, hrane, kafića i ispijanja kafe u nedogled. Nema opuštanja, nema razgovora, nema uživanja. Sve te stvari, plus moja porodica i prijatelji, su razlozi zbog kojih se stalno vraćam. Kada sam stekao finansijsku sigurnost i mir, shvatio sam da je to mnogo manje važno od svega ovoga“, iskren je.
Dobio je i nekoliko komentara na svoje iskustvo, koje su napisali ljudi koji su se i sami vratili iz Danske.
„Po povratku mi najviše smeta korupcija, birokratija i birokratija. Uspeo sam da nastavim da radim sa Dancima, i ušao u zamah sa Švajcarcima, ali čim bih morao nešto da sredim na papiru, čupao bih kosu. Spremite se! Po tom pitanju silaziš sa konja na magarca.“
Povratnik u Hrvatsku zaključio je pisanjem da je tamošnja kultura jednostavno drugačija. Normalno je da se 18-godišnjaci isele iz roditeljskog doma u studentski dom. Nije ih sramota da se voze biciklima na posao, gradovi su planirani, a uz svaki put postoji deonica za bicikliste. „Kopenhagen ima milion ljudi i dva miliona bicikala.“
Ipak smatra da su deca na našim prostorima sretnija i slobodnija.
„Oni su više povezani sa stvarnim svetom, više izlaze napolje, više trče, više treniraju i više se igraju. Ovdje kupuju tablet i deca bulje u njega. A u Danskoj su deca uglavnom ‘mekša’, ne znaju šta znači nemati ništa. Ne znaju šta znači jesti jedan te isti ručak 5-6 dana za redom. Ne znaju šta znači kada od mame traže pare, a mama kaže ne mogu sine/ćerke, nemam šta da ti dam. U Danskoj je deci sve moguće i sve im je lako i opušteno“, zaključuje on.
Na kraju je odlučio da prestane da traži posao i da se vrati u Hrvatsku. Znao je da će se vratiti u Hrvatsku, pa nije ni detaljno učio danski.
„Sada kada se osvrnem na to, mogu reći da sam bio glup jer Danska nudi besplatne kurseve i jezik je lak. Mlad i glup, mislio sam da sam popio svu mudrost sveta. Još sam mlad i glup, ali ne bih ostao tamo“, napisao je i objasnio zašto se vraća: „Ja sam porodičan, nedostaje mi porodica i sve što je vezano za Hrvatsku. Čovjek može da zaradi bilo gdje, samo treba biti odgovoran, štedljiv u početku i uvijek uporan, bar je to moje mišljenje. E sad, da sam se zaposlio odmah poslije fakulteta, stvari ne bi funkcionirale kako su. U tom slučaju, ne znam koliko bih ostao, ali vjerovatno bih ostao duže nego sada“, zaključio je Hrvat.