“Hoće li u ovom gradu sunce ikad zasjati kako treba”: Sjećate li se vi Dolly Bell?

“Hoće li u ovom gradu sunce ikad zasjati kako treba?” i “Neka te, Seno” čuvene su replike iz filma “Sjećaš li se, Dolly Bell”, koji ove godine slavi 40 godina od premijere. A od tih vremena ne bi se reklo baš da “svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujemo”.

 

Teško da postoji film koji više volimo, više citiramo i koji preciznije pokazuje mentalitet sarajevske mahale od filma Emira Kusturice iz 1981. godine. Nastao po scenariju književnika Abdulaha Sidrana, “Sjećaš li se, Dolly Bell?” postao je dio kolektivnog naslijeđa ovih prostora i nezobilazna stavka popularne kulture zbog svoje neizmjerne duhovitosti.

Slavko Štimac u glavnoj ulozi

Načinu na koji je film odjeknuo na svjetskoj sceni, prije svega osvajanjem Zlatnog lava na Venecijanskom filmskom festivalu, pogodovao je aktuelni historijski trenutak rušenja komunizma, na čemu je zapad predano radio.

Danas kada profit potiskuje svaku umjetnost i draž odlaska u kino, svijet filmskog biznisa uvelike se zasniva na tome ko je s kim u kakvim odnosima. Tadašnja kritika komunizma u vidu naslova koji se poigravao s masovnom hipnozom, pokazala je kako smo možda živjeli u jednoumlju, ali da je pojedinac bio emocionalno slojevitiji. No, pominjanje komunizma i prošlosti je delikatno na ovim prostorima, pa se često upadne u zamku politike, kao Maho u lavor pun kišnice usred svog privremenog smještaja.

Arhetip nervoznog balkanskog oca

Šezdesetih godina mlada država Jugoslavija polako se otvara prema Zapadu. Utjecaji izvana najviše se osjete na mladoj populaciji, koja se prilagođava novim kulturnim obrascima i uživa u muzici, filmovima i ostalim vjetrovima koji donose dašak modernog života. Mladić Dino (Slavko Štimac) živi u Sarajevu u porodici s nekoliko braće, pod paskom nervoznog balkanskog oca (Slobodan Aligrudić), ponavlja isprazne socijalističke fraze, dok istovremeno proučava metode autosugestije i hipnoze.

Detalj iz filma

Detalj iz filma

Otac, komunistički idealist, insistira na provođenju svojih ubjeđenja kod svih članova svoje porodice, a partijskih slogana se drži čak i u sitnim satima kada ih u alkoholiziranom stanju okuplja na bespotrebnim sastancima, za koje misli da imaju važan edukativni momenat. Majka Sena (Mira Banjac) drži “tri ćoška kuće”, štedljivo čuvajući kućni budžet i djecu od očevih batina. Dinin se život ipak ubrzo radikalno mijenja iz dva razloga. Prvi je očeva teška bolest, a drugi pojava nepoznate djevojke koju, na zahtjev lokalnog kriminalca, skriva u svom golubarniku. Striptizeta Dolly Bell (Ljiljana Blagojević) će oteti djetinjstvo mladom čovjeku i suočiti ga sa svijetom za koji nije znao ni da postoji.

Dogodilo se da 1981. godine Sutjeska film i Televizija Sarajevo prepoznaju veliki potencijal Abdulaha Sidrana i povjeravaju Kusturici, svršenom praškom studentu režije, realizaciju cjelovečernjeg igranog filma. Događa se da i ta publika prepozna magičnu privlačnost mentaliteta, na mjestu gdje nikakva memljivost životnog prostora ne može uništiti ideale. To je mjesto gdje oboljeli od raka pluća ne odustaju od cigarete, jer je svaka strast veća od života, a seksualnost tabuizirana. Priča filma je, rječnikom muzičara, odsvirana u dvije oktave. U prvoj pratimo priču koja se tiče jedne porodice, a u drugoj uviđamo da se ona tiče zapravo svake porodice u bivšoj Jugoslaviji.

“Politika i ideologija su za sirotinju”, replika je Pavla Vujisića u filmu, koji drži saz i izvodi sevdalinku “Teško meni jadnoj u Saraj’vu samoj”. U ambijentu mahale, oblutaka u avlijama i kuća od ćerpiča, ljudi slave uz tužne pjesme, pretresaju politiku i često razvijaju antagonizme zbog svojih uvjerenja. Socijalistički recept života je proizvodio dramu, a “Sjećaš li se, Dolly Bell?” i kasniji, uspješniji “Otac na službenom putu” su bili integrisana individualna iskustva Abdulaha Sidrana, čiji je otac zbog jedne riječi na ruskom jeziku završio na Golom otoku kao politički zatvorenik i Kusturicinog, koji je bio istaknuti politički funkcioner u tadašnjem Ministarstvu informisanja.

Detalj iz filmaDetalj iz filma

U današnjem Sarajevu, u kom se sa fasada dešava teror logotipa i poznatih brendova, kada muzika ne zvuči poput “Quatro mille baci”, još uvijek postoji duh koji pita “Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasjat kako treba?“. Nakon devastacije u moralnom i duhovnom smislu, politika je pervertirala do te mjere da današnji čovjek u Bosni i Hercegovini, ako je dovoljno star i ako mu pamćenje daleko seže u prošlost, svoje najbolje dane vidi u scenama ovih filmova. Kao da su svi nagativci iz ovih filmova postali protagonisti naših života i pokazali nam (polu)svijet za kojeg nismo ni znali da postoji.

 

 

 

(klix)