Hadžić: Alimi ne smiju prešutiti njihov kriminal?!

Osim što je aktivan u organizaciji vjerskog života na području MIZ Jajce (Jajce, jezero i Šipovo), Muftijstva travničkog i Saboru IZ BiH, glavni imam prof. Zehrudin ef. Hadžić djeluje i na drugim poljima.

Njegova energija i dinamika, te način kako vodi zajednicu dala je posebnu dimenziju koja se odrazila na sve životne pore. Sasvim iskreno i direktno bez “dlake na jeziku” komentariše sve društvene pojave, učestvuje u raznim projektima koje su za dobrobit šire zajednice, a vrata njegove institucije uvijek su otvorena za sve građane.

U nastavku pročitajte kompletan intervju sa prvim čovjekom MIZ Jajce.

Možete li naše čitatelje upoznati s retrospektivom rada MIZ Jajce, te Vašu ulogu u tome?

⁃ Hvala na interesovanju za radu Medžlisa IZ-e Jajce. Medžlis IZ-e Jajce je specifičan po dva osnova. Prvi je da obuhvata teritorij FBiH i RS BiH (Jajce u Federaciji, Jezero i Šipovo u RS). Drugi je da je prostor cijelog Medžlisa povratnički, a mnogi to zanemaruju. Obnovili smo horizontalnu infrastrukturu, preko 60 vakufskih objekata smo sagradili poslije rata kada smo se vratili, a sada još uvijek, kao i drugi, obnavljamo vertikalnu “infrastrukturu”, vjerski odgoj i obrazovanje. Prije osam godina kada sam preuzeo emanet glavnog imama planirali smo rad u narednom periodu, i postavili tri krucijalna cilja: 1. Ostvariti intimniju vezu s našim džematlijama u dijaspori, 2. Napisati knjige koje se tiču kulture sjećanja i inicirati kolektivnu svijest, i 3. Vratiti i “pametnije” iskoristiti vakufsku imovinu. Prva dva smo ostvarili, hvala dragom Bogu. Napisali smo sedam knjiga i posjetili smo pet država i osamnaest džemata u dijaspori. Na tom putu Asocijacija žena Medžlisa IZ-e Jajce “Esma sultanija” i Asocijacija mladih Medžlisa IZ-e Jajce “Tajib Okić” uveliko su pomogli nama imamima i članovima IO i džemata. Sada smo duboko u “Vakufskoj imovini”: sudovi, identifikacija, uknjižba, povrat, itd.

Koje projekte smatrate najznačajnijim, i kakav utjecaj imaju ti projekti na društvenu zajednicu?

⁃ Pisanje sedam knjiga. Puno se na ovu temu napisalo i kazalo, međutim, opet nedovoljno.
⁃ Rad žena i mladih. Dati mogućnost i prostor ženama i mladima, a kasnije ih znati cijeniti i nagraditi za rad u zajednici, najveći je neiskorišteni “resurs” danas.
⁃ Otvaranje Medžlisa prema ljudima. Transparentnost, informiranost, komunikacija na svaki mogući način pokazuje ozbiljnost rada u misiji i tačnost rada u profesiji.

Kakva je uloga glavnog imama danas u odnosu na period prije rata? Da li smatrate sukobom interesa ako se glavni imam bavi analizom političke stvarnosti i svojim djelovanjem poentira probleme s kojima se neminovno suočavamo?

⁃ Teza većine bosanskih alima da se ne treba baviti i spuštati na nivo dnevno-političkih dešavanja nije ništa drugo do bježanje od realne i konkretne odgovornosti i emaneta. Zapravo, većina društvenih devijacija se dešava na dnevno-političkoj ravni. Laž, krađa, prevara, mito, korupcija, nepravda, nepotizam i slične pojave se dešavaju upravo od strane prijatelja i poznanika alima. Ako alimi neće upozoriti na konkretnim primjerima šta je onda misija uleme!? Iako je pravilo “nemoj se zamjeriti”, ipak valja Bogu dževap dati. Kada misija postane profesija onda je uopćen govor o vjeri koji važi za svakoga, a ne obavezuje nikoga, dovoljan izgovor. Ulema sa sebe skine odgovornost, a lopovi i kriminalci nesmetano nastave raditi svoj posao jer ih niko nije spriječio i upozorio ni opomenuo. Je li ulema ispunila emanet i misiju ako poziva uopćeno, upozorava i opominje uopćeno? “A ti sa svakim lijepo…”, možda i jeste! Da li su dužni govoriti o konkretnim devijacijama? Možda i nisu! Treba li bosanska ulema makar izbjegavati one koji su ogrezli u grijehu? Ne družiti se s njima i ne uzimati ih za prijatelje? Ne prešutiti njihov kriminal?! Neka svako radi svoj posao, političari neka vode brigu o politici, a ulema o vjeri, i neka upozoravaju na ispravan put i sebi i drugima, svima. Bosanska ulema treba jačati instituciju zajednice koja će upravljati procesima i biti poštovana u upravljanju procesima i tada neće morati da pravi kompromise tamo gdje za kompromise mjesta ne smije biti.

Koliko je bitno da se medijska pismenost stavi u funkciju kada je imamet i hatabet u pitanju? Da li smo se odmakli od žive riječi ili smo samo unaprijedili sredstva njenog interpretiranja? Koliko koristimo medije kao takve u promovisanju ali i aktivnom sudjelovanju unutar društvene zajednice?

⁃ Nismo svjesni izazova društvenih mreža!? Kako ih kontrolisano koristiti, kako spriječiti devijacije i kako prenositi pozitivne vrijednosti putem društvenih mreža? Tri pitanja na koja nismo ni počeli odgovarati, a iz dana u dan se javljaju novi izazovi za nas, naše porodice i našu djecu. Kada je u pitanju imamet i hatabet u kontekstu medijske pismenosti, zapravo prvenstveno hatabet, tu su pojedinci iskoračili i pokušavaju odgovoriti, a Zajednica, institucionalno, još uvijek se drži žive riječi, a postmoderna i globalizacija “gutaju” sve pred sobom, pa i naše vjernike-džematlije.

Primjetno je da su neki samoprozvani autoriteti preuzeli tumačenja islama, upravo preko takvih platformi, te da su takva tumačenja u većini uzrokom neadekvatnog djelovanja onih koji su istinski teološki autoriteti. Smatrate li takvu pojavu kao rezultat nedostatka adekvatnog angažmana autoriteta i u kontekstu medijske pismenosti ili je ipak posrijedi nešto drugo?

⁃ Takve platforme ipak ne mogu zamijeniti živu riječ, ali mogu olakšati i pomoći. Nema instant rješenja, ali je realnost da nikada “uživo” ne možemo doći do većeg broja “izgubljenih duša” kao preko društvenih mreža. Znate, satelit i društvene mreže su učinili da je svijet postao malo selo. E sad hoćemo li mi iskoristiti to “malo selo”, ili ćemo ga pustiti drugima, do nas je. Nije to nedostatak medijske pismenost, više je to strah od nepoznatog i “kratkovidnost”. Nemati intuiciju i viziju, znači imati manje uspješnu misiju.

Takve interpretacije, primjetno je, da su nužno dovele do stavljanja pozicije žene u fokus, i po ko zna koji put u analize koje imaju ili nemaju smisla, uzevši u obzir tradicijski ženski element u Bosni i Hercegovini. Koliko glavni imami i imami općenito mogu pomoći i praktično pokazati ulogu žene u društvu ali i pomoći da se takve interpretacije mijenjaju na najbolji mogući način?

⁃ Zajednici trebaju majke i domaćice, odgajateljice i prijateljice i hvala onima koje to jesu i žele biti. Ipak, trebamo biti realni prihvatiti činjenicu da žena Bošnjakinja muslimanka općenito još uvijek nije spremna prijeći na viši level od sijela, ispijanja kahvi, pletenja, kuhanja, učenja mevluda i ilahija i organizovanja humanitarnih akcija. Bošnjakinja muslimanka možda jeste fizički spremna, i ambiciozna je svakako. Ali, razumjeti procese, biti dosljedna i profesionalna, pokušati nešto promijeniti, samostalno uspješno organizirati i smisaono dovesti do kraja – nažalost još ne. Pojedine se ipak usude da izađu iz svoje zone komfora. Pojedine uspiju i izaći. Pojedine čak uz nepojmljivo veliko žrtvovanje i pređu na viši nivo. Velika većina ipak ostane na nivou ambicije, neznanja i nespremnosti. Jedino što glavni imami mogu uraditi je dati prostor i mogućnost za kreacije naših žena, naravno uz podršku, pomoć, kontrolu i usmjeravanje.

Izdali ste drugo izdanje svoje knjige “Kazivanja”, šta nam možete reći?

– Da, kao i za samo pisanje knjige i kod prvog izdanja, a nakon što sam ostao bez ijedne knjige, a štampao sam 1.000 primjeraka, na nagovor mojih prijatelja, štampao sam drugo izdanje u 500 primjeraka. Htio sam da obilježim i izlazak drugog izdanje pa smo posjetili Islamski pedagoški fakultet u Zenici, studentima i profesorima prezentirali knjigu, a zahvaljujući mojim prijateljima koji su podržali štampanje drugog izdanja, podijelili nekoliko primjeraka za studente. Posebno sam zahvalan mojim prijateljima koji su mi podrška kako službeno, tako i privatno, prijateljski. Naravno sada me nagovaraju da pišem drugu knjigu, drugo “Kazivanje”, na koje se nisam odlučio zbog obaveza i vremena. Cilj “Kazivanja” jeste da potakne ljude, posebno mlade na samostalno razmišljanje, istraživanje i promišljanje stvarnosti. Na dostojanstven život, na rad, odgovornost, i na principe života.

Za kraj našeg današnjeg razgovora koju poruku biste uputili našim čitateljima?

Svi odgovori na prethodna pitanja su svojevrsne poruke čitaocima. Ipak dodao bih još dvije. Mi koji sebe nazivamo “vjernicima” ponašamo se kao amateri: bez plana, bez analize, bez strategije, bez pripreme, bez iskrenog oslanjanja na Boga, onako odjednom nešto hoćemo da mijenjamo, da popravljamo, i još druge uvjeravamo kako smo uradili što je do nas!? Znate onu priču o Ibrahimu, a.s. i mravu? Kada su bacili Ibrahima, a.s., u vatru a mrav nosio vodu da gasi vatru i pitaju mrava šta će on onako mali doprinijeti da ugasi vatru, a on odgovara: “Neka se zna na čijoj sam strani”! Da nije bilo Božje volje i moći da promjeni kauzalitet stvari, da vatra hladi, umjesto da prži, Ibrahimu, a.s. tada ne bi bilo spasa. Bez Božje pomoći nama nema spasa. Ako nismo dovoljno sposobni da adekvatno odgovorimo na izazove današnjice makar možemo više moliti dragoga Boga da spasi nas, naše porodice i našu zajednicu od nemorala i zastranjivanja. Da budemo svjesniji dragoga Boga.

Kada nas uče da je pravo iznad prirode, sloboda iznad morala, grijeh bez pokajanja, savjest bez promjene, mi moramo biti mudri i znati odgovoriti. Odgovor treba biti jasan, smislen i sveobuhvatan, uživo i online.

(Jajce Online)