Sanjam… budim se jednog ranog, kišom umivenog jutra, opijenog mirisom didove lipe, pomiješanog s mirisom šimšira i meda iz didovog pčelinjaka odmah tu, gore, u avliji više česme podno starog duda kojeg je did, kako je pričao, ukalio kad je imao osamnaest godina.
Da, pamti.
Žurim na prvi, jutarnji, bez voznog reda, vlak… plave boje, koji vozi (jer ne može vući) u nepoznatom pravcu. Iako vozi u kazanoj pravcu, znam, sigurno, da ću doći gdje želim… u stanicu gdje nema satova i gdje se vrijeme mjeri baš kao nekad, davno u Jajcu ili na… Stradunu, ili Portofinu, izlaskom i zalaskom sunca. Jutarnju tišinu i mir narušava samo lupetanje krila Isminog i Djuzinog jata golubova, pertlova visokoletača koji su letjeli toliko visoko da su se gore, negdje u nebesima, pretvarali, kako je Djuzza imao običaj reći, u tačku.
Bio je ponosan na njih i zbog toga jer nikada jastreb nije mogao uhvatiti njegovog goluba. Često sam ga sretao, u onim njegovim žutim kanadjanakama s pogledom uperenim ka gore i s dva prsta u ustima kako bi golubovima, zviždukom, davao određene signale. Ismo je, osim golubova, volio fudbal i igrao ga lijepo i atraktivno, a zbog svoje uvijek malo duže frizure, njegovi ga volijačani nazvaše “Čupo”.
Nije mu nikad smetalo jer je već od onih dječačkih dana imao u sebi nešto boemsko, lagano, ne samo izgledom, već i ponašanjem, ali i smislom i voljom za našaliti se.
Imao sam i ja golubove. I volio ih. I bijelu, kao snijeg, čistu golubicu, zelenog i plavog oka. Pertlovku, visokoletačicu, ali sam je naučio (ili se naučila) slobodno ulaziti u kuću i prhutati po sobi sve dok se ne probudim. Hranio sam je iz ruke, a nakon toga, odmarala je na mome ramenu.
Pročitajte još
Ulazim u voz u starim, izderanim, izlizanim, ali čistim farmericama i crnoj, ispranoj bez rukava majici jer, ljeto je. Na nogama su mi moje prve, polovno kupljene na buvljoj pijaci u B.Luci, izgažene talijanske gležnjerice smeđe boje koje sam nekoliko godina sam krpio i ušivao, jer sam ih volio. Na vratu sam imao lančić… oko vrata, sa privjeskom na kojem je pisalo “Samo ti…” kojeg sam dobio od… mislim, bilo je i čokolada koje su se zvale “Volim te…”
U ruci mi je gitara, ona druga koju je Stari kupio u Zagrebu, kada je išao na reviju. I ona je bila smeđe boje. Kad sam je vidio, učinilo mi se da je dva puta veća od prethodne na kojoj sam naučio tih nekoliko akorda. Preko ramena stara safari torba iste boje i u njoj frtalj vrućeg kruha, Zdenka sira, paradajz i jabuka. Jogurt sam bio zaboravio, ali ću ga uzeti negdje usput.
I taman da uđem u ovaj moj vlak bez voznog reda, kad nešto zalupa. Digoh se i pogledah kroz prozor. Skontah da me je probudilo lupanje krila jata golubova. Nisu Djuzini i Ismini, već ovi naši, divlji, mahalski. Namjerno ne pogledah u sat jer hoću da mi vrijeme mjere baš oni.