Film “Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš” autora Mladena Bundala, rađen u produkciji Zorana Galića, svjetsku premijeru imaće ovog vikenda, tačnije 6. aprila, na festivalu “Visions du Réel” u Švajcarskoj.
Riječ je o jednom od najvećih, najstarijih i najuglednijih festivala dokumentarnog filma, sa profilisanom publikom i snažnom industrijskom platformom.
Osnovan je 1969. godine i decenijama okuplja autore, producente, distributere iz cijelog svijeta, sa posebnim naglaskom na inovativne i autorske dokumentarne filmove koji pomjeraju granice filmskog izraza.
“Osim što ćemo imati priliku predstaviti naš film međunarodnoj publici, vidjeće ga i mnogi predstavnici drugih festivala, filmskih fondova i distributera, a vjerujemo da ćemo, što je za nastavak distribucije vrlo važno, dobiti i kritike u nekim od najznačajnijih filmskih časopisa. U svakom smislu – rađanje filma iz snova”, navodi Galić.
Više o stvaranju ovog filma, značaju učestvovanja na priznatim festivalima i filmskoj industriji našeg podneblja producent filma je govorio za “Nezavisne”.
NN: Koliko Vam znači činjenica da se ovaj film našao u selekciji jednog od najpriznatijih festivala dokumentarnog filma?
GALIĆ: Za evropske autorske filmove, kakve i sami produciramo, mjesto svjetske premijere izuzetno je važno. Producenti i autori razvijaju različite strategije kako bi njihova ostvarenja prvi put bila predstavljena upravo na festivalima čije ime odjekuje širom filmske zajednice i koji su poznati po visokim kriterijumima selekcije. Zbog toga činjenica da naš film “Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš” ima svjetsku premijeru na festivalu “Visions du Réel” u Švajcarskoj za nas predstavlja veliku pobjedu i profesionalno priznanje.
NN: Riječ je o koprodukciji “Vizart filma” iz Banjaluke i “La Tangente” iz Brisela. Koliko je na produkcijskom nivou izazovno sarađivati sa ljudima koji ne samo da nisu s istog kulturnog, nego i govornog područja?
GALIĆ: Evropske koprodukcije su za srednje velike i velike filmske projekte već odavno postale realnost, a često i neophodnost. Osnovni princip je jednostavan: producenti iz različitih zemalja udružuju se u realizaciji zajedničkog projekta, a svaka strana u projekat unosi svoje interese, koji često reflektuju i interese fondova koji ih finansiraju. Takva saradnja liči na ples, tango, u kojem obje strane moraju biti dobro usklađene kako bi postigli željeni rezultat, ali ne izgubiti iz vida ono najvažnije: autorski potpis reditelja i kreativne ekipe filma. Imao sam sreću da na ovom projektu po drugi put sarađujem sa Pierre-Louisom Cassouom i Produkcijskom kućom “La Tangente” iz Brisela. Naš “filmski tango” (simbolično, jer se Pierre-Louis bavi i plesom) se pokazao kao izuzetno uspješan i već smo napravili planove za nove zajedničke projekte. Njegovo učešće na ovom filmu omogućilo je da montažu, obradu i dizajn zvuka te kolor korekciju radimo u Briselu, u vrhunskim postprodukcijskim studijima, što bi bez koprodukcije bilo teško ili nemoguće priuštiti. Povezao nas je i naš prvi zajednički projekat “Nenad”, koji je imao nevjerovatan festivalski život, bio u zvaničnim selekcijama SFF-a i IDFA i više od 30 drugih festivala, nominovan za 100 najboljih filmova Britanskog filmskog instituta za 2021. godinu i tako stvorio odličan temelj naše saradnje. Naravno, međunarodni poslovni odnosi donose izazove u koordinaciji rada na daljinu, različitim kulturama i praksama, ali ti izazovi se brzo prevazilaze jer postoji dobra volja, profesionalizam i jasno definisani zajednički ciljevi.
NN: Vi ste sa Mladenom Bundalom sarađivali ranije i imali ste nekoliko vrlo uspješnih projekata. Šta, po Vašem mišljenju, neku saradnju čini dobrom i kvalitetnom, šta je sve potrebno za to?
GALIĆ: Mladen je autor koji je u našu produkciju došao tiho, nenametljivo, sa idejom da snimi svoj film “Nenad”. On je vizuelni umjetnik, nema formalnu filmsku edukaciju, preko 10 godina živi van BiH i do tog trenutka nisam poznavao njegov rad. Vrlo brzo sam shvatio da je njegov kreativni potencijal, brušen kulturnom scenom Češke, Francuske i Belgije, i njegova izuzetna posvećenost temi i ideji, jedinstvena kombinacija koja se pretvorila u blisku saradnju sa predivnim ishodom. Ovo nam je drugi film koji radimo zajedno, treći je u pripremi, imao sam čast da produciram njegovu izložbu u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske u okviru koje je izdata i umjetnička knjiga. U septembru imamo otvaranje izložbe u Kulturnom centru Beograda, pripremamo veliki međunarodni projekat za program “Kreativna Evropa”, a svakoj od ovih tačaka u našoj saradnji pristupamo sa potpunim međusobnim povjerenjem i znanjem da šta god smo započeli – uspješno završavamo.
NN: “Svaki put kad odeš, ponovo se rađaš” je hibridni dokumentarni film, odnosno dokumentarni film u relativno kontrolisanim uslovima. Da li je za producenta to olakšavajuća okolnost ili se izazovi produkcije filma ogledaju kroz neke druge zadatke?
GALIĆ: Na prvi pogled dokumentarni filmovi ovog tipa su produkcijski manje zahtjevni: imamo manje snimajućih dana i uslove koje možemo bolje predvidjeti u odnosu na opservacijske dokumentarce koji nastaju spontano ili prate događaje u realnom vremenu. Međutim, činjenica da je riječ o hibridnoj formi, gdje se miješaju dokumentarni pristupi i kontrolisane situacije, postavlja druge vrste izazova i za producenta i za autora, prvenstveno oko balansiranja između autentičnosti dokumentarističkog pristupa i umjetničke vizije, što zahtijeva pažljivo donošenje odluka tokom svakog koraka procesa, od pretprodukcije do distribucije filma. Dakle, iako postoji privid veće kontrole, hibridni dokumentarni filmovi sa sobom nose specifične produkcijske izazove koji ih često čine jednako zahtjevnim, ako ne i zahtjevnijim u odnosu na klasične dokumentarce. U ovom procesu nam pomažu najbliži saradnici, prije svega direktor fotografije Zoran Pilipović, koji je, u skladu sa Mladenovom idejom, potpisao vizuelnu atmosferu filma, a za svoj rad dobio i veliko priznanje: nagradu Asocijacije snimatelja i snimateljica Bosne i Hercegovine za najbolje snimateljsko postignuće za dokumentarni film.
NN: Urednik ste publikacije “Mapiranje filmske industrije u BiH 2002-2013” u kojoj je data analiza filmske industrije kod nas. Koliko je situacija danas drugačija u odnosu na taj period? Šta je još potrebno preduzeti da bi se na našem području moglo govoriti o filmskoj industriji u pravom smislu te riječi?
GALIĆ: “Mapiranje filmske industrije” je najopsežnija analiza filmske industrije nakon rata u BiH. Urađena je sa nekoliko autora predvođenih Jovanom Marjanovićem i ona nam je dala odgovore sa kojima smo godinama nakon izlaska lobirali za bolju poziciju našeg esnafa kod donosioca odluka. Shvatili smo da sistem, da bismo opravdali relativno velika ulaganja u film, mora da dobije povratnu informaciju o učinku tog kulturnog kapitala na domaćem i stranom tržištu. Znali smo da politika i kultura nisu kompatibilni i da se najčešće ne razumiju, pokušali smo i putem “Excel tabela” komunicirati o našoj društvenoj vrijednosti i isplativosti “investicije” i djelimično uspjeli u tome. Povećani su budžeti, rodili su se neki novi filmski projekti, a ideja da su film i kultura važni je djelimično zaživjela i ovom publikacijom. Mi trenutno radimo novu analizu trenutnog stanja ulaganja i proizvodnje i uskoro ćemo izaći sa novim, aktuelnijim dokumentom kao prijedlogom za vrijeme ispred nas.
NN: Koliko je značajno lično prisustvo na jednom ovakvom festivalu?
GALIĆ: Premijera našeg filma na festivalu “Visions du Réel” donosi još jedan važan benefit: da kao producent učestvujem i u industrijskim programima festivala, poput VdR-Pitching (prezentacije projekata u razvoju), VdR-Work in Progress (prezentacije projekata u produkciji) i VdR-Industry Talks (okrugli stolovi i prezentacije aktuelnih procesa u filmskoj industriji). Za mene je ovo jedinstvena prilika da se upoznam sa novim projektima koji traže partnere za koprodukciju ili saradnju u različitim fazama filmskog procesa. S druge strane, nevjerovatan je spisak gostiju i tema – od oskarovca Asifa Kapadija koji će imati svoje master predavanje do analize aktuelnih izazova distribucije dokumentarnog filma na američko tržište, finansiranja filmova sa francuskim i švajcarskim fondovima ili realizaciji zamišljenog festivalskog puta vašeg filma. Moje iskustvo sa Kanskog, Berlinskog ili Sarajevskog filmskog festivala mi govori da je nemoguće predvidjeti sve susrete i da samo prisustvo i spremnost da dijelite i usvajate znanja otvara prostor i za lično napredovanje i nove poslovne izazove.
NN: Šta Vi vidite kao potencijale našeg područja, u kojem segmentu možemo biti konkurentni na svjetskoj filmskoj sceni?
GALIĆ: Prije 20 godina, kao mladi producent sam imao priliku da upoznam tadašnjeg direktora Sundance film festivala Geoffreyja Gilmorea i on mi je rekao da se, ako želim da moj rad bude vidljiv, bavim ratnim temama – evropsku i američku publiku samo te i takve priče sa Balkana mogu zainteresovati. Osjetio sam taj savjet kao poraz, smatrao sam, i tada i danas, da smo i mi, kao i ostatak svijeta, puni priča koje vrijedi ispričati i da smo spremni da se ponovo rodimo iz jedne kinematografije koja je imala značajno mjesto u svijetu. Danas mislim da je film najbolji kulturni izvozni proizvod sa Balkana i da je Geoffrey samo djelimično bio u pravu. Možda i najveća nada je da razumijemo da film nije pamflet političkih i istorijskih procesa, nego mjesto kreativnosti o temama koje mi duboko u sebi nosimo, a koje polaze iz priča običnih ljudi sa nevjerovatnim filmskim zapletom.
(nezavisne)
