Enver Kazaz: Simboli političke dosljednosti i odgovornosti

Boška Ćavar i Irma Baralija odbile su jučer da se opredijele za jedan od nacionalističkih blokova u izboru gradonačelnika Mostara i odmah su dospjele u centar javne pažnje. Ove dvije dame u politici su, što je za svaku pohvalu, ostale dosljedne svojoj proklamiranoj multietničkoj i građanskoj politici, te nisu iznevjerile biračko tijelo koje je glasalo za njih. Takva dosljednost rijetka je u političkoj praksi u BiH, a dugoročno gledano ona na svojoj moralnosti i ideološkoj preciznosti održava nadu da je moguće zasnivati politiku ne samo izvan vladajućih nacionalističkih diskursa već i na spremnosti da se dato obećanje, predizborno ili neko drugo, održi do kraja, bez obzira na cijenu koja se za to mora platiti. Ćavar i Baralija nisu u ovom trenutku samo na udaru bošnjačkih nacionalističkih medija, kvazipatriota, esdeaovskih botova na društvenim mrežama, nego i vladajućih političkih struktura koje sve svoje političke protivnike od rata do danas demoniziraju i proglašavaju izdajnicima.

Iza njih dvije stala je, kako se i očekivalo, Naša stranka na čelu sa Peđom Kojovićem i time pokazala da drži do svojih članica i članova, ali i do građanskog i multietničkog političkog programa. Na toj osnovi Ćavar i Baralija izrastaju u simbole nove bosanskohercegovačke politike koja utopijski zacrtava budućnost, u momentima kada je društvo većinski od nje odustalo.

To je, rekao bih, sržna poruka njihove odluke da se u glasanju za gradonačelnika Mostara ne svrstaju niti u jedan od dva nacionalistička bloka, predvođena HDZ-om i SDA-om. Ne smije se pri tom zaboraviti da je Baralija donijela izbore Mostaru, nakon dvanaest godina, svojom tužbom Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu. Ostajući između nacionalističkih blokova, obje zastupnice Naše stranke u Gradskom vijeću Mostara, zapravo, brane demokratski potencijal i presude po kojoj su građani Mostara dobili mogućnost izbora i bosanskohercegovačke antinacionalističke ideje i politike. Jer, izbori u Mostaru su, zahvaljujući nacionalističkim manipulacijama postali puno više od pitanja lokalne zajednice. Postali su, ustvari, nacionalno pitanje prve vrste, čak pitanje opstanka države, iako niko racionalnim argumentima ne može objasniti kako to da lokalni izbori u jednom gradu postaju ključnim problemom ukupnih bošnjačko – hrvatskih odnosa i BiH u cjelini.

Takvu javnu percepciju mostarskih izbora nametnuli su mediji pod kontrolom SDA i histerični krugovi oko Željka Komšića koji godinama unazad šire nacionalističku paranoju o ugroženosti države i njenom sigurnom raspadu. A to znači da su od samog početka predizborne kampanje građani i građanke Mostara izloženi ideološkoj prevari, prema kojoj lokalni izbori postaju državno pitanje prve vrste i zaloga za opstanak BiH. Takvu vrstu prevare rijetko ko je razobličavao na javnoj sceni, što dokazuje da se nacionalistička naracija kapilarno proširila društvom i da je postala nekom vrstom samorazumljivog, prirodnog političkog stava.

Takva ideologija računa na najjednostavnije mentalne slike i emocionalističke reakcije stanovništva. Zato je rat njen ključni pojam koji pokriva prošlost, sadašnjost i budućnost, uz naglašavanje da je određeni kolektiv uvijek žrtva onog drugog koji se percipira kao svepovijesni demonski neprijatelj. Ako je rat ključni pojam takve ideologije, militantnost je ključna odlika politike kao njenog realizatora

A radi se o najjednostavnijem manipulativnom mehanizmu: ideologija zastire građanima i građankama racionalan uvid u stvarnost i priziva ih, kako naglašava Altiser, da se prema stvarnosti postave u ideološki određene interpretativne perspektive. To je ono svojstvo ideologije zbog koje ju Iglton naziva savremenom mitologijom. Takva ideologija računa na najjednostavnije mentalne slike i emocionalističke reakcije stanovništva. Zato je rat njen ključni pojam koji pokriva prošlost, sadašnjost i budućnost, uz naglašavanje da je određeni kolektiv uvijek žrtva onog drugog koji se percipira kao svepovijesni demonski neprijatelj. Ako je rat ključni pojam takve ideologije, militantnost je ključna odlika politike kao njenog realizatora. Taj nezavršivi rat presudno je odredio izbore u Mostaru, a militantni politički diskurs obilježio nacionalistički histeričnu predizbornu kampanju.

Nacionalistički politički subjekti manipuliraju ratom da bi prikrili svoju korupciju, kriminal, nepotizam, pljačkašku privatizaciju i druge društvene fenomene koji prokazuju svu destruktivnost njihove vlasti od rata na ovamo. Militantnim političkim diskursom ti subjekti, mediji pod njihovom kontrolom, veliki dio instrumentalizirane akademske zajednice, religijske institucije i botovi na društvenim mrežama moralno ucjenjuju stanovništvo, tražeći od njega da vjeruje u nacionalizam kao spas za datu etničku zajednicu. Ta moralna ucjena unaprijed odbacuje svaki oblik racionaliteta, proglašavajući ga izdajom svete etničke zajednice.

Računajući na paranoju kao društveno stanje, nacionalizam je za sebe prisvojio pojmove patriotizma i moralnosti, da bi ih koristio kao verbalnu batinu kojom tuče političke protivnike. Stoga se nacionalistička politika ne bavi praktičnim životnim potrebama građanki i građana, npr. hitnom nabavkom vakcina protiv COVID-a 19, načinom na koji su upropašteni rudnici uglja u BiH i skupa s njima rudari, nerasvijetljenim ubistvima, propašću sudskog sistema, stalnim finansijskim zaduživanjem države, ekonomskom i socijalnom krizom, demografskom katastrofom itd., nego isključivo velikim paranoičnim pitanjima: opstankom etnije i države.

Mostarski izbori su, dakle, poslužili kao idealna prilika za skretanje pažnje s realnih na ideološki projektovane probleme. Drugim riječima, Izetbegović i Komšić su još jednom (p)ostali mjerama patriotizma, a Čović hrvatske ugrozbe i majorizacije Hrvata.

Rezultat je: Mostar je i nakon izbora ostao taocem dva nacionalizma koji skupa s onim Dodikovim sistemski razaraju BiH i od multietničke stvaraju etnički podijeljenu državu nakon što su na istoj osnovi podijelili i društvo. Zato Izetbegović i Komšić nipošto ne mogu biti mjerama patriotizma i bosanstva, nego samo i isključivo reduktivnog tipa bošanjaštva (Izetbegović) i bošnjakluka (Komšić), sarkastično rečeno zbog nakaradnog narativnog sistema njegove politike. Čović, pak, nije ništa drugo do makijavelistički manipulator, koji se lažno predstavlja kao zaštitnik Hrvata, iako ih je odveo pod skute Dodiku i time njihove interese uključio u projekt podržavljenja Republike Srpske. A to znači da trojac Izetbegović – Komšić – Čović suštinski razgrađuje BiH svojom ideologijom i politikom, deklarativno braneći bilo državu, bilo etničku skupinu.

Boška Ćavar i Irma Baralija su svojom odlukom da se ne priklone ni bošnjačkom ni hrvatskom nacionalizmu spasile u Mostaru multietničku supstancu grada, a oni koji su glasali bilo za Guzina, bilo za Kordića, računajući tu i zastupnike SDP-a, koji je učešćem u BH bloku obećavao da će se boriti za multietnički i građanski karakter Mostara, zapravo su cementirali mostarsku etničku podjelu.

 

 

(Enver Kazaz, Prometej.ba)