Nakon što se u nedjelju u Opštini Petrovo desilo samoubistvo, kojem je prethodilo ubistvo i ranjavanje, sinoć se u Sarajevu desilo još jedno ubistvo. Rubrike crne hronike diljem regiona su u posljednje vrijeme popunjene ovakvim i sličnim vijestima. O medijskoj interpretaciji, odnosu zajednice prema potencijalnim počiniocima i porodičnom nasilju govorili smo sa sociologinjom i spisateljicom Eminom Žuna, koja radi kao KBT psihoterapeutkinja.
Vraćajući se juče na selo, pročitala sam naslove o ubistvu, ranjavanju i samoubistvu koje se desilo. Obuzela me krivica i sram spram činjenice koliko smo zakazali kao zajednica i društvo, koje je moglo naslutiti određene mentalne poteškoće počinioca i krug porodičnog nasilja koji je prethodio tome. Kolika je ovdje zaista odgovornost zajednice?
Ne znam o čemu se tačno radilo u tom slučaju i šta je određena zajednica mogla uraditi a nije, ali naše zajednice inače ne pokazuju ponašanja odgovornosti u različitim stvarima. Stalno se dešavaju nasilja i samoubistva u zajednicama i da bi zajednica nešto počinila, onda mora samu sebe da doživljava kao zajednica, da ima zajednički plan rada i ciljeve. U svim ostalim slučajevima, kada govorimo o dijelu grada, kvartu, selu, zgradi…, mislim da ne možemo govoriti o zajednici u tom smislu. Pojedinci i kada primijete takve stvari ne reaguju jer ne smatraju da su oni ti koji trebaju i dolazi do raspodjele odgovornosti. A složeno pitanje je kako i reagovati: da li odmah pozvati neke nadležne organe ili pokušati savjetovati te osobe da potraže pomoć. Dakle, ne radi se o stvari koja je crno-bijela i pitanje je da li smo zaista mogli nešto i uraditi pojedinačno, ali prirodno je i da nas nakon takvih dešavanja obuzme osjećaj krivice praćen pitanjima da li smo mogli nešto, što zapravo ne vodi nikakvom konstruktivnom odgovoru.
Porodično nasilje koje uočavamo oko sebe uporno odbijamo tako imenovati i prijaviti. Po kuloarima i kafama svi sve znaju o „čudnim porodicama“, ali se niko ne usuđuje zadirati u tuđa četiri zida. Zašto?
Mnogi ljudi su veoma svjesni porodičnog nasilja i tako ga i imenuju i ne bih čak rekla da se radi o ”čudnim porodicama”, ta svaka porodica ima neku specifičnost, osim onih u reklamama. Većina ljudi ne radi na tim problemima i više se bave tuđim u smislu moralnih prozivki, malograđanskih sablažnjavama i ogovaranja naprosto jer je lakše i imaju neku zajedničku temu za razgovor. Kada ovome pridodamo i onu raspodjelu odgovornosti na sve članove zajednice zbog kojih se pojedinac još manje osjeća prozvanim da nešto učini, stvar postaje još jasnija. Također, kad se radi o nasilju u porodici koje je usmjereno prema ženama, treba uzeti u obzir da su naše zajednice još prilično patrijarhalne i takva vrsta ponašanja rijetko dovodi do reakcija i čak se nasilje prećutno odobrava ili postoji nepisano pravilo da to nije ”naša stvar”. Znam za slučajeve gdje se nasilje prijavi i sama žrtva nasilja onda optuži osobu koja je to uradila ili pak žrtva u sistemu ne dobije zaštitu i nakon toga predstavlja još veću metu. Tako da je i tu situacija kompleksnija nego što se čini, s tim što ovo ne znači, naravno, da ovakve slučajeve ne treba prijavljivati, samo da se osoba koja to radi izlaže rizicima koji mogu otežati samu reakciju.
Ono što svaki put imamo nakon ovakvih zločina jeste uzimanje izjava od prestravljenog stanovništva koje uvijek završe rečenicom da je „bio dobar komšija i ništa nije ukazivalo na ovakvo ponašanje.“ Postoje li čitalački benefiti od ove informacije i je li moralno, da ne kažem glupo da se uvijek iznenadimo kad se nešto ovakvo desi, ma koliko svjedočili devijantnim obrascima počinitelja?
Ovdje dolazimo do one neodoljive privlačnosti crne kronike koja nas malo trgne iz ”letargije” i ”uobičajenosti” jer ma koliko ovakvi događaji bili tragični, oni ljude odvoje od svakodnevnice, a tuđa tragedija učini da postanu zadovoljniji svojim životima. Zato se toliko i čitaju ti naslovi, a žanr true crime dokumentarca nikad nije bio popularniji. Nasilje je veoma prisutno i sveobuhvatno, ali nema baš svaki put tragični ishod u smislu ubistva…, tako da u tom smislu može predstavljati iskreno iznenađenje.
Kakav je realan doseg institucija i socijalnih službi, ukoliko niko ne reaguje na nasilje i devijantna ponašanja pojedinaca, a dešavaju se?
Čak i kada neko reagira na takve događaje, doseg institucija i socijalnih službi je ograničen. Postoji vremenski faktor od kada se pokrenu neka istraga i postupak, tokom koga se može desiti svašta. Također, različiti su načini djelovanja od grada do grada, neke službe su spremnije za razliku od drugih, negdje imamo izricanje zaštitnih mjera i psihološku rehabilitaciju, kako se već to zove i sigurne kuće za žrtve, dok na drugim mjestima nemamo, itd. Ljudi koji rade na ti mjestima su svakako spremniji od mene da ponude odgovor na ovo pitanje.
Živimo u društvu u kojem je i vlastita briga za mentalno zdravlje tabu i nosi sa sobom određenu stigmu, a kamo li tuđa. S druge strane, kad neko ima karcinom, svi ćemo otići u posjetu toj osobi i „upitati za zravlje“. Zašto je to tako?
Ljudi se zapravo kolokvijalno više brinu za tuđe mentalno zdravlje nego svoje, i to u vidu različitih uvreda i moralnih karakterizacija, ispod kojih se kriju projekcije i drugi obrambeni mehanizmi. A ovo što spominješ je svakako problem koji postoji, ali polako i prolazi… Psihičko zdravlje je dugo izjednačavano s ”karakternim nedostacima”, i ljudi su mislili da je to ”nešto u nama” i mora biti naša greška jer se radi o stvarima koje su nevidljive za razliku od ”loma ruke” i drugih fizičkih bolesti pa ih je bilo i teže pojmiti i prihvatiti. Međutim, lično i profesionalno iskustvo mi govore da prolazi vrijeme u kojem se depresija ili druge psihičke poteškoće smatraju ličnim nedostacima i slabošću naprosto zato što živimo u realnosti u kojoj se manje-više svako od nas nekad u životu suoči s istim. Ljudi postaju polako svjesni da ”nije do njih” i otvaraju se prema tim pitanjima i otvoreno ih spominju. A dok se to desi, stvar se drastično mijenja jer uglavnom nailaze na sugovornike koji ih razumiju jer su i sami prošli kroz isto ili slično.
Pratila sam naslove u medijima o jučerašnjem slučaju sličaju. Išli su ovako:
KRVOPROLIĆE KOD PETROVA Ubio jednu osobu, drugu ranio, pa sebi oduzeo život
DOBOJ: Policija saopštila uzrok krvavog pohoda u Petrovu
DETALJI KRVAVOG POHODA U PETROVU: Zbog zemlje jednog komšiju ubio, drugog ranio pa presudio sebi
Kao novinarka primjećujem senzacionalizam, pomalo navijački ton i gradaciju, konstrukcije koje nikako ne trebaju da stoje u naslovu poput „krvoproliće“ i „krvavi pohod“, ili „krvavi pir“ u tekstu, jer nisu informativne i dobronamjerne, pa ni etične. Iz perspektive psihološkinje možeš li da ih analiziraš?
Ne znam koliko mogu iz perspektive psihologinje, a da tu ne bude i svih ostalih perspektiva, prvo zdravorazumsko-čitalačke. Godinama sam pisala medijske analize, i ovo je naprosto trend koji je u ”novinarstvu” prisutan dugo vremena i jedina namjera ovakvih naslova jeste da privuku čitatelje da kliknu na njih. Iza clickbite naslova ne stoje ni profesionalnost ni etičnost i jedina ideja jest povećanje broja klikova. Pri tome se novinari (ili internet algoritmi) trude da promijene poredak riječi u naslovima i naprave ih još krvoločnijim i atraktivnijim u smislu trećerazrednih horora i slashera. Ovo je zapravo sve već viđeno u drugim slučajevima i sigurna sam da postoje doslovno isti naslovi, samo je druga geografska odrednica.
Već godinama kroz novinarsku praksu zalažem se za to da vijesti iz crne hronike ne treba objavljivati bez komentara stručne osoba, psihologa, sociologa… jer smatram da samo tako mogu koristit društvu u kontekstu progresa. Šta misliš o tome?
