Emina Žuna: 8. mart kao podsjećanje na trenutno stanje ženskih prava

1. Emina, šta znači biti freelance autorica u Bosni danas?

Na ovo pitanje mogu odgovoriti samo iz sopstvene pozicije i ne mogu govoriti u ime drugih freelance autorica. Naime, ja sam ovaj način komunikacije s javnošću sama izabrala jer nisam imala želju da budem dijelom neke redakcije i radim kao novinarka. To mi nije zanimanje i moja želja za pisanjem publicističkih i novinarskih tekstova proizašla je iz spisateljstva, a ne obratno. Pri tome mi je bilo najbitnije da imam slobodu da pišem šta hoću i kako hoću, što mi je slobodnjačka pozicija uglavnom omogućavala. Međutim, veliki broj freelance autorica i autora nisu izabrali da to budu, nego nisu imali drugog izbora. Prekarna pozicija i rad za honorar, često mizeran, ne nude nikakvu sigurnost, i rijetki su autori koji od takve zarade mogu plaćati i zdravstveno i penziono osiguranje. Da ne govorim o drugim opasnostima kojima su izloženi zbog stavova koje izriču, u što spadaju prijetnje i govor mržnje. Dakle, ta pozicija u BiH je jedna veoma skupa, možda i preskupo plaćena ”privilegija”, koja ima svoj rok trajanja.

2. U tekstu “Između festivala i procenata” koji je izašao 2014. u Zeničkim sveskama kažeš kako se «stiče utisak da je u zadnje vrijeme u bosanskohercegovačkoj javnosti sve više prisutan svojevrsni antifeminizam». Od kad si napisala taj tekst prošlo je već 6 godina, je li se nešto promijenilo u ovom smislu? Je li žene koje obavljaju neku javnu funkciju danas još uvijek tvrde da nisu feministkinje?

U tom tekstu sam se najviše osvrtala na tada naročito aktuelnu festivalizaciju feminizma gdje se feministički aktivizam iscrpljivao na perfomansima koji su bili ekskluzivistički u smislu da su se održavali samo u velikim mjestima za ograničenu publiku, ili se pak iscrpljivao floskulama o većoj političkoj zastupljenosti žena. Dakle, kritika je bila usmjerena na NGO feministički sektor. Antifeminizam u javnosti je nešto drugo i radi se o negativnom mišljenju o feminističkom pokretu i doprinosima feminizma, a prisutan je globalno. I često ga izriču žene koje su ekonomski nezavisne ili se nalaze na pozicijama odlučivanja, što je paradoksalno jer se tu ne bi ni nalazile da nije bilo tog istog feminističkog pokreta. To mogu objasniti samo njihovom ignorancijom i nedovoljnim poznavanjem feminističkog doprinosa te prihvatanjem stereotipa o militantnim feministkinjama koje pale grudnjake, odbijaju da se depiliraju i mrze muškarce, a s kojim se veliki broj žena ne može identificirati. Međutim, bez obzira na postojanje pejorativnog stava o feminizmu i feministkinjama, kod velikog broja tih žena postoji razvijena feministička svijest i one žive život u skladu s feminističkim vrijednostima. Tako da možemo reći da je cilj postignut, čak iako se feministički pokret danas sve više gleda kao historijski događaj kojeg se s nostalgijom sjećaju i žene koje su u njemu učestvovale.

 

3. Svakodnevno nas zapljuskuju vijesti o različitim oblicima nasilja nad ženama, kako onome koje sprovodi sistem tako i privatnog. Šta doprinosi tome?

Nasilje je oduvijek prisutno, samo je sada vidljivije zbog medija. I bez obzira koliko se o njemu treba govoriti i nasilnike javno prozivati po principu javnog sramoćenja, mediji to čine često senzacionalistički i tako žrtvama čine više štete nego koristi. Nisu samo žene žrtve nasilja, to su i djeca i muškarci, pa i sami nasilnici koji često ponavljaju nasilje koje je vršeno nad njima. Psihološki gledano, mehanizmi koji stoje u osnovi nasilja su kompleksni, a često se radi o pomjerenoj agresiji, frustraciji, naučenom obrascu…, pri čemu očitovanje nasilja kod nasilnika ispunjava funkciju trenutnog olakšanja. Nažalost, sistem u kojem živimo perpetuira nasilje, ono je način življenja, a prema ženama je ”olakšano” zbog patrijarhalne matrice i proste činjenice što su žene ”fizički slabije”. Zato su žene najveće žrtve i ne dobiju pravu zaštitu ni kad potraže pomoć. Dovoljno se osvrnuti na upravo aktuelan slučaj s novinarkom Ahmetašević, razloge za njeno hapšenje te način hapšenja. Nisam mogla da se ne zapitam kako je ženama žrtvama nasilja kada pozovu policiju i kakav osjećaj sigurnosti mogu dobiti od onakvih policajaca? U kojoj mjeri ih štiti takav sistem?

Dakle, cijela životna sredina i iskušenja koja nam život pruža dovode do nasilja i održavaju nasilje, i taj začarani krug treba razbijati na samom početku, kroz odgoj i obrazovanje učeći djecu, pogotovo dječake, da nasilje nikada nije rješenje.

4. Pisala si kolumnu za Al Jazeeru, pišeš li još uvijek i koliko ti je to iskustvo znači(lo) u nekom ličnom razvoju? Kakva je pozicija kolumnistica u BiH? Rastemo li dok pišemo

Ja sam i prije kolumnističkog angažmana na Al Jazeeri pisala kolumne, tako da mi to iskustvo nije bilo novo u razvojnom smislu, ali je svakako bilo ugodno jer sam mogla da se posvetim različitima temama. Pisala sam različite novinarske forme, ali preferiram kolumnu zbog isticanja ličnog ugla i mogućnosti obrade različitih tema, ozbiljnih i neozbiljnih. Kolumna mi kao spisateljici najviše paše. Pandemija je dovela do ekonomske krize u mnogim oblastima, odrazila se i na medije, što je razlog mog trenutnog nepisanja, ili rjeđeg pisanja za medije. Veoma me žalosti što danas mnogi autori pristaju da pišu besplatno, jer time devalviraju i onako potcijenjen posao. Pisanje je ozbiljan rad, ono zahtijeva vrijeme i trud, i zato treba biti i nagrađeno. Što se kolumnističke scene u BiH tiče, njome suvereno dominiraju muškarci. I tu se ništa nije promijenilo u zadnjih desetak godina, otkada sam napisala tekst o bosanskohercegovačkim kolumnisticama, zapitavši se gdje su one i o čemu pišu. Tada su bile nevidljive, u marginalnim medijima, određene da pišu o ”ženskim temama”, uz malobrojne izuzetke. Danas je situacija još gora i skoro ne postoje žene koje pišu kolumnu i sva najatraktivnija mjesta, ona koja su najvidljivija i naviše plaćena, rezervisana su za muškarce. A situacija je takva u svim medijima, i u lijevim i u desnim, i u manje i u više (ne)zavisnim.

Što se tiče veze između pisanja i rasta, mislim da se oni dešavaju uporedo. Lični rast i razvoj će nam se odražavati u pisanju i djelovati na stil.

5. U jednom tekstu iz spomenute kolumne govoriš o “društvenim mrežama kao o gladijatorskim arenama”. Svi smo bar jednom u nekom smislu na vlastitoj koži osjetili negativne hejterske komentare. Na koji način se možemo nositi sa govorom mržnje? Misliš li da su govoru mržnje podložnije žene?

U komentarima na društvenim mrežama i još više u čitateljskim komentarima ispod tekstova kao da se prosipa sva netretirana psihopatologija ovdašnjih naroda. Sve frustracije, kompleksi, rane, uvrede, poniženja i traume. Pritom hejterski komentari više otkrivaju o osobi koja ih piše nego o temi na koju se referiraju ili autora kome se obraćaju. Zapravo je, ako ostavimo po strani gadost tih komentara, žalosno što ti trolovi ne mogu pronaći neko drugo olakšanje, osim da prospu svoju žuč na internetu i uvrijede osobu koja nema veze s njima. Smatram da je najbolje takve komentare ignorisati, osim kada se radi o prijetnjama i tada ih treba prijaviti policiji. S vremenom sam počela sve rjeđe obraćati pažnju na komentare i gotovo da ih više ne čitam jer su rijetki vrijedni čitanja. Ali ovo tvoje pitanje dolazi u pravo vrijeme jer sam baš jučer napravila izuzetak i bacila pogled na komentare ispod članka koji je izašao na jednom mainstream portalu i u kojem se tražilo moje mišljenje kao psihologinje o situaciji vezanoj za koronu. Komentari su sadržavali cijeli dijapazon uvreda na moj lični račun, počev od mog izgleda, dobi, seksualne orijentacije, bračnog stanja i seksualnog života. Takvi se komentari ne upućuju baš često muškarcima s kojima se ne slažemo. Naš jezik naprosto sadrži puno bogatiji patrijarhalni i seksistički  registar uvreda za žene nego muškarce i u tom smislu se žene vrijeđa lakše, češće i na više načina.

6. Ove godine u Bosni se neće proslaviti 8. mart kao što je ranijih decenija (mislim na hotelska slavlja, razuzdane žene u bijelim košuljama koje plešu do sitnih sati, izuzev ruža i karanfila na svakom ćošku itd), ali prema mojim saznanjima ove godine jako puno žena, iz svih dijelova BiH odlazi na organizovane osmomartovske ekskurzije u Tursku. Kako ti provedeš Dan žena? Šta je tebi 8. mart?

Cijenim 8. mart zbog historijskog značaja u smislu ženskog ostvarivanja prava na bolje uslove rada i podsjetnik na žrtve koje su zbog toga uslijedile. Međutim, njegova manifestacija me iritirala još dok sam bila dijete, u socijalizmu. Po mojoj dječijoj logici:  ”Ako je 8. mart bio Dan žena, to je značilo da nijedan drugi nije, a to nije bilo fer!” Na taj zaključak su se nadovezivale slike jeftinih karanfila te organizovanih sindikalnih proslava u kojima mame i tate na jedan dan u godini zamijene ulogu, pa tate čuvaju djecu dok se mame provode vani. Najžalosnije je što ta moja dječija interpretacija kolektivno vrijedi i danas, iako je od toga prošlo nekoliko decenija. Zbog toga sam kao mlađa principijelno odbijala da i na koji način sudjelujem u ”proslavi” tog dana, dok sam poslije nalazila korisnije načine obilježavanja 8. marta kroz aktivizam i podsjećanja na trenutno stanje ženskih prava. Iako zadnjih godina taj dan koristim prvenstveno kao povod da se javim svojim najdražim ženama te im nekim poklončićem pokažem da mislim na njih. Pomalo kao praznik ili rođendan, vrijeme za druženje i iskazivanje pažnje.

7. Imaš li ti “strast prema knjigama”? Zašto je čitanje važno?

Ne kao dok sam bila mlađa. Mladost je vrijeme povišenih emocija pa i padanja u zanos zbog knjige, dok danas prije osjetim poštovanje prema dobroj knjizi, i postanu mi drage i ona i autor(ica). Čitanje je krucijalno za formiranje što kvalitetnijeg i potpunijeg ljudskog bića i mislim da nema ništa uporedivo s tim. Čitanje nas čini pametnijim, boljim, empatičnijim, jednostavno većim i širim ljudima. Najviše kroz književnost otkrivamo kompleksnost svega za šta nam sredina nudi gotovo mišljenje. I nema te formalne edukacije i specijalističkih PhD-ova koji u tom smislu mogu nadomjestiti čitanje književnosti. S tim što bih sam koncept čitanja proširila, makar se mnogi neće složiti, i na gledanje serija/filmova. Za oboje koristimo slične mentalne aktivnosti, a uporedivi su i rezultati te osjećaj ispunjenosti koji dobijamo nakon pročitane dobre knjige i odgledane dobre serije. Sigurna sam da bi profil žena koje danas pasionirano gledaju serije na Netflixu odgovarao profilu čitateljica koje su tokom 19. i 20. stoljeća gutale ruske klasike i engleske romantičare. Razlika je samo u mediju.

8. Sjećaš li se najboljeg savjeta koji ti je dat kad si počela da se baviš pisanjem?

Nisam dobijala takve savjete, haha. Na ovo pitanje ovdje pisci, pogotovo mladi pisci muškog roda, koji žele da budu ”posebni”, izvuku nešto poput Saveta mladom piscu Danila Kiša jer se u tom periodu furaju na te konstrukte. Savjeti i motivacioni citati koriste neko vrijeme, a onda prestanu jer rastemo i mijenjamo se. Ali sjećam se jednog perioda kada sam odbijala da pišem jer mi se gadilo. Zapravo, nije mi se gadilo pisanje, nego sve vanjsko povezano s pisanjem. Književna scena, trenutni ”hitovi”, međusobna povlađivanja i interesi. Onda mi je jedan pametan čovjek, sada već pokojni, rekao: „Ako već posjeduješ neki talent, mislim da je neodgovorno da ga ne iskoristiš. Ne zbog drugih, nego zbog sebe.” I to mi se, nekako, baš usjeklo.

9. Možemo li uskoro očekivati Emininu novu knjigu? Na čemu trenutno radiš?

Emina – da se i ja referiram na sebe u trećem licu, haha – u zadnje vrijeme nema problema s pisanjem knjiga, ali ima s izdavanjem.

Imam gotov rukopis romana već tri godine, a spremna mi je i zbirka priča, koju najvećim dijelom čine priče objavljivane zadnjih petnaestak godina. Roman mi prati peh i o razlozima zbog kojih do sada nije objavljen mogao bi se napisati drugi roman. Dovoljno je reći da je bio pred izdavanjem ne jednom, već nekoliko puta, a iskoristila bih priliku i da se negativno osvrnem na bosanskohercegovačko izdavaštvo, ako možemo reći da ga danas uopće ima. Naime, situacija je možda gora nego u posljednjih nekoliko godina, a pored finansijskih poteškoća tu su i one s pozicijama odlučivanja – nakupilo se ljudi koji zapravo nemaju puno veze s književnošću, a još manje imaju s romanopisanjem. To me veoma žalosti, iako me ne čudi jer nam je takva situacija i u većini drugih oblasti. Zato sada čekam na izdavanje romana u Hrvatskoj. U međuvremenu radim na trećem romanu, što je zapravo najbitnije.

 

(Razgovarala Naida Mujkić/penbih.ba)