U Bosni i Hercegovini već dugo ne vlada samo politička kriza. Mnogo veći problem je tišina. Tišina ljudi koji gledaju šta se dešava oko njih, razumiju situaciju, ali sve rjeđe osjećaju potrebu da reaguju. Ta šutnja nije samo znak umora, nego i duboke društvene letargije koja se godinama taloži.
Količina ravnodušnosti prema svemu što se dešava oko nas govori koliko smo se udaljili jedni od drugih. Ljudi sve češće biraju da se povuku u svoje male krugove – porodicu, posao i lične brige – dok se ono što se dešava u društvu posmatra kao nešto na šta pojedinac ionako ne može uticati.
S vremenom se takav odnos pretvara u naviku. Nepravda, političke krize, korupcija i stalne blokade institucija postaju svakodnevna pozadina života. Kada nešto traje dovoljno dugo, ljudi počnu prihvatati abnormalno stanje kao normalno. Prestaju očekivati promjene i prestaju vjerovati da ih je uopšte moguće ostvariti.
U takvom ambijentu društvo postaje slabo i razjedinjeno. Ljudi više ne razmišljaju kao zajednica, nego kao pojedinci koji pokušavaju samo riješiti vlastite probleme i preživjeti mjesec. Solidarnost se povlači pred ličnim brigama, a javni interes polako nestaje iz svakodnevnih razgovora.
U prostoru takve kolektivne šutnje uvijek se otvara prostor za manipulaciju. Kada društvo nema snage ili volje da reaguje, odgovornost se sve manje traži od onih koji imaju moć. Upravo tada političke i ekonomske elite najlakše održavaju sistem koji im odgovara.
Razjedinjeno društvo je najlakše kontrolisati. Podjele na “naše” i “njihove”, na “za” i “protiv”, postaju stalni obrazac političkog života. Dok se građani međusobno prepiru i sumnjaju jedni u druge, oni koji upravljaju sistemom bez većeg otpora raspolažu državom, njenim resursima i javnim novcem.
Istovremeno, pažnja ljudi se sve više preusmjerava na druge stvari. Konzumerizam i svakodnevne distrakcije postaju način bijega od stvarnosti. Društvene mreže, stalna potraga za novim sadržajem, trka za materijalnim stvarima i beskrajna borba za egzistenciju ostavljaju sve manje prostora za razmišljanje o zajedničkom dobru.
Tako se društvo polako pretvara u skup umornih pojedinaca koji pokušavaju izgurati dan po dan. U takvom stanju građani prestaju biti aktivni učesnici društva i postaju samo pasivni posmatrači.
Najopasnije u svemu tome je što se na takvo stanje počinjemo navikavati. Kao da je normalno da stvari ne funkcionišu. Kao da je normalno da mladi odlaze, da institucije ne rade i da se problemi godinama ne rješavaju. Kao da je normalno da većina samo šuti.
Ali nijedno društvo ne slabi preko noći. Ono slabi onda kada ljudi izgube osjećaj zajedništva i kada ravnodušnost postane prihvaćen način života.
Zato najveći problem ove zemlje možda nije samo u lošoj politici ili slabim institucijama. Problem je i u kolektivnoj šutnji koja omogućava da takav sistem opstaje.
Jer društva ne propadaju samo zbog onih koji imaju moć. Društva počinju propadati onda kada većina odluči da je lakše šutjeti nego reagovati.
(Jajce Online)
