Postoje vremena kada narod više ne viče, ali ni ne šapuće. Ne gubi nadu naglas, ali je ni ne slavi.
Samo šuti!
To nije tišina mira, već tišina umora. Tišina naroda koji je predugo bio vođen kroz iste krugove, pod različitim parolama i istim razočaranjima. To je ona nijema spoznaja da promjena nije stvar novih lica, već drugačijeg sistema, a taj sistem se, čini se, ne mijenja.
Bosna i Hercegovina danas živi upravo tu fazu. Fazu u kojoj većina građana ne očekuje više ništa. Ne zato što su postali ravnodušni, već zato što su postali umorni. Umorni od praznih obećanja. Od čekanja pravde koja ne dolazi. Od toga da se svakodnevne nepravde doživljavaju kao normalno. Umorni od sistema koji ne vidi čovjeka.
U tom umoru rađa se ono što ljudi često nazivaju “boli me briga”. Taj izraz danas nije samo stav, to je mehanizam preživljavanja. Odbrambeni zid. Ljudi više ne reaguju, ne bune se, ne nadaju se. Ne zato što ih ništa ne dotiče, već zato što su predugo osjećali sve i nisu doživjeli ništa. Boli me briga – znači: ne mogu više. I to je iskreno.
Ali i opasno.
Jer dok nas ne bude briga, sve će ostati isto. Dok šutimo, drugi pričaju za nas. Dok klimamo glavom, neko odlučuje u naše ime. Dok govorimo “ma pusti”, oni koji ne puštaju uzimaju i ono malo što je ostalo.
Ovo stanje nije ni pobuna ni predaja. Više liči na unutrašnje povlačenje. Ljudi žive tiho. Nisu više politički gorljivi, nisu ni buntovni. Ne traže nikakva čuda. Više ne vjeruju da sistem može raditi za njih, pa se trude da ne ovise o njemu.
Sve više rade „na crno“, liječe se „privatno“, obrazuju se „online“ i planiraju život „negdje drugo“.
Ali i u toj tišini postoji snaga. Kad prestaneš vjerovati drugima, možda počneš vjerovati sebi. Kada ne čekaš promjenu odozgo, počinješ je graditi odozdo. Ljudi više ne sanjaju velike preokrete, ali grade male oaze: porodicu, prijateljstva, pošten rad. To nije malo. To je možda i sve.
Bosna i Hercegovina nije zemlja koja klone. Ona samo često ne govori. Njena tišina zna biti dublja od svih parola. Jer govori o narodu koji, iako povrijeđen i umoran, još nije nestao. I koji u toj tišini možda tiho traži novi način da bude svoj.
Jer nekada, baš kada nas “nije briga” počinjemo razlikovati bitno od nebitnog. I možda, iz te tačke ravnodušnosti, možemo prvi put iskreno odlučiti šta vrijedi naš trud, a šta ne.
I tada možda shvatimo: nismo odustali. Samo smo promijenili smjer…
(Jajce Online)
