Prije tačno 32 godine, 18. maja 1993. godine, tragično su nastradali Boško Brkić i Admira Ismić, sarajevski Romeo i Julija. Njihova ljubavna priča i sudbina odjeknule su svijetom, postavši simbol ljubavi usred rata i inspiracija mnogim umjetnicima…
Neki ljudi vole tišinu. Neki vole buku. Neki se drže za ruke dok svijet ruši mostove pod njihovim nogama. A neki se pronađu tamo gdje nikoga ne bi trebalo biti – usred tame, granica, rata – i odluče ostati zajedno, iako to znači kraj.
Zanima me koliko smo spremni izgubiti zbog ljubavi. Ne one što blista pred drugima, nego one tihe, ranjive, koja se javi kad svijet utihne. Kad sve nestane, a ostane samo dvoje – goli u istini, bez garancija, ali s nadom.
Boško i Admira, dvoje mladih koji nisu tražili ništa više nego jedno drugo. Nisu imali planinu iza koje bi se sakrili, ni more u koje bi pobjegli. Imali su opkoljeno Sarajevo koje je ranjeno i raskomadano. Grad u kojem su dani počinjali detonacijama, a završavali bez odgovora.
Ona – muslimanka. On – Srbin. Njihova imena nisu pristajala uz vojne karte ni političke blokove, ali su pristajala jedno uz drugo. I to im je bilo dovoljno. Pokušali su pobjeći preko Vrbanja mosta, vjerujući da postoji komad zemlje gdje se ne broje krvna zrnca, gdje mogu voljeti bez straha. Ali rat ne zna za ljubav. Metak ne zna za mladost. Smrt nije imala razumijevanja.
Boško je pogođen prvi. Admira je, ranjena, dopuzala do njega i ostala. Kakav je bijeg ako na drugoj strani nema onoga koga voliš? Njihova zagrljena tijela ležala su sedam dana na mostu i to nepomična, u tišini koja je nadjačala pucnje i mržnju. Osmog dana, sahranjeni su na groblju u Lukavici, daleko od grada u kojem su voljeli.
Sedam dana su ležali između dvije strane, između dvije stvarnosti koje su ih odbacile. Možda je tu najglasnije zvonila tišina, ne granate, ne rafala, već muk u kojem su ležali, a niko ih nije smio ili htio skloniti.
Njihova priča možda ne bi stigla do nas da nije bilo novinara Kurta Schorka. Amerikanac je u ratom razorenom Sarajevu pronašao priču o najljepšoj ljubavi. Toliko je vjerovao u nju da je dio svog pepela tražio da bude sahranjen pokraj njih. I jeste, na groblju Lav u Sarajevu. Tiho, nenametljivo, kako ljubav i radi.
Schork je poginuo 2000. godine u Sijera Leoneu, izvještavajući iz još jednog rata. Umro je pokušavajući ispričati priče koje svijet prešuti. Možda zato nije slučajno što je baš on zabilježio zagrljaj Boška i Admire na mostu između dvije strane.
Godine 1996., na inicijativu Admirinih roditelja, njihovi posmrtni ostaci preneseni su na groblje Lav u Sarajevu, gdje su sahranjeni zajedno. S tom odlukom bila je saglasna i Boškova majka, Rada Brkić, iako je Boškov otac tada već preminuo. Roditelji su, uprkos svemu što ih je moglo dijeliti, prepoznali da ni smrt, baš kao ni ljubav, ne trpi podjele.
Mnogo je priča o Boškovom životu u ratnom Sarajevu i prijateljstvu s Ismetom Ćelom Bajramovićem. Oni koji se protive spomenicima zamjeraju paru što su pokušali izaći iz Sarajeva kroz Grbavicu, pod kontrolom Vojske RS-a. Zvanične istrage o njihovom ubistvu nikada nisu vođene. Strane su se međusobno optuživale, a kao naredbodavac se najčešće spominjao Mušan Topalović Caco, komandant 10. brdske brigade. Bila je javna tajna da je Ismet Ćelo Bajramović dogovorio njihov prolaz “s drugom stranom”.
Ko je ubio dvoje mladih na putu u svijet bez rata? Mnogo je “pouzdanih izvora”, ali niko nikada nije optužen. Njihova smrt ostaje nerasvijetljena tišina.
Danas njihovu priču pričamo u pjesmama, dokumentarcima, statusima. Ali njena vrijednost nije u suzama koje izazove, već u pitanju: Jesmo li išta naučili?
U vremenu kada se dižu zidovi, broje razlike, a ljubav se skriva, priča Boška i Admire nije prošlost. To je upozorenje. Nada. Dokaz da postoji nešto što metak ne može zaustaviti.
Kada je riječ o priči o sarajevskim Romeu i Juliji, nezaobilazna je pjesma Zabranjenog pušenja, najavni singl njihovog desetog studijskog albuma “Radovi na cesti”.
“Pjesma govori o istinitoj i tragičnoj ljubavi dvoje Sarajlija, Bošnjakinji i Srbinu, koji su rođeni iste godine, o njihovoj bezgraničnoj ljubavi otkako su se upoznali u srednjoj školi i o tome kako ih različitosti, ljudska zloba, rat pa čak ni smrt nisu uspjeli rastaviti”, piše u opisu pjesme.
Boško i Admira nisu tražili spomenike. Nisu se borili za političke poruke. Samo su voljeli. Ta ljubav bez cilja, koristi i plana, bila je najopasnija stvar u vremenu mržnje. Zato su ih se svi bojali. Dokazivali su da ništa od tog ludila nije jače od jednog zagrljaja.
Svaki grad, zemlja, dijete koje uči o dobru trebalo bi znati za njih. Ne da bi ih sažalijevalo, nego da nauči kako izgleda hrabrost. Hrabrost koja ne puca iz puške, već stane na most i kaže: “Idemo zajedno.”
Boško i Admira nisu umrli samo od rata. Umrli su jer svijet nije bio spreman prihvatiti ljubav koja ne bira strane.
(Jajce Online)
