Novogodišnji prijem SDP-a BiH protekao je dostojanstveno i u skladu s tradicijom: drugovi su popili po sok, pivo i koju čašu vina, poslušali govor predsjednika i razišli se, zadovoljni što je godina završena bez ikakvih suvišnih pitanja.
Na prvi pogled, ovogodišnji prijem razlikovao se od prethodnih samo po mjestu održavanja. Umjesto uobičajenih prostora centrale SDP-a ili ilidžanskih hotela, događaj je premješten u reprezentativni ambijent sarajevske Vijećnice. Ambijent je bio građanski, historijski, evropski i muški.
Dogodila se, ipak, jedna sitnica koju mogu primijetiti samo dokone novinarke ili oni koji još uvijek vjeruju da simboli u politici nešto znače. Dok je predsjednik držao govor, oko njega su stajali svi drugovi, bez ijedne drugarice. Prostor koji je godinama bio rezerviran za potpredsjednicu stranke Lanu Prlić ostao je prazan. Na posljednjim unutarstranačkim izborima ona je, jednostavno, nestala iz vrha SDP-a.
SDP je time elegantno uhvatio korak s modernim političkim trendovima: kakva ljudska prava, kakva ženska prava, kakva woke-blebetanja. Stranka je pokazala da je sazrela iznad tih sitnica. Jer SDP odavno dokazuje da nije opterećen stereotipima – pogotovo kada je riječ o odgovornim muškarcima na funkcijama.
Tako je, prilikom izbora ministara u Vladi Kantona Sarajevo, SDP za ministra kulture predložio Kenana Magodu, čovjeka s prijavom za nasilje od bivše supruge. Istina, postupak nije vođen dokraja, ali je nasilje uredno evidentirano. U zemlji u kojoj se institucije vole pozivati na evidencije samo kada im odgovara, ovo nikome u SDP-u nije predstavljalo problem.
Magodin izbor za ministra podržala je i Naša stranka, još jednom potvrdivši kako u praksi izgleda borba za ženska prava.
Nikome, osim Besimi Borić, najpoznatijoj SDP-ovoj feministici, koja je imala drskosti da se tome javno usprotivi. Magoda je Borićku tužio, izgubio na sudu, i potom joj, u duhu socijaldemokratske etike, nije isplatio sudske troškove.
Na novogodišnji prijem Borićka, naravno, nije bila pozvana. Vjerovatno da se ne bi približila šezdesetom prijemu SDP-a i kvarila raspoloženje drugovima koji su došli da proslave još jednu godinu političke dosljednosti.
Pošteno je reći da SDP u ovome nije izuzetak. Većina sarajevskih stranaka dijeli sličan odnos prema ženama: deklarativan, povremen i strogo kontroliran. NIP je odlaskom Mije Abazović izgubio jedinu ženu u vrhu stranke, mada ni dok je bila tu nije stajala odmah iza predsjednika. Kod DF-a se, osim predsjednika, pouzdano ne zna ko su ostali članovi rukovodstva, pa tako ni da li među njima ima žena.
SDA je, s druge strane, sigurnija: žena je uvijek prisutna na naslovnoj fotografiji. Stvarna predsjednica je predsjednikova supruga i njena će slika još dugo krasiti stranačke galerije, u suprotnom fotograf bi mogao ostati bez angažmana. SBiH je danas Semir Efendić, a ona romantična vremena Harisa Silajdžića, okruženog desetinama žena čija je funkcija bila dekorativna, ostala su iza nas. Osim Azre Hadžiahmetović, nikada nije bilo jasno čime se bave ni zašto su tu.
Za razliku od SDA, koja baštini tradiciju patrijarhata, SDP baštini imovinu Saveza komunista BiH, a time i tradiciju AFŽ-a. Upravo su drugarice iz AFŽ-a herojskom borbom u Drugom svjetskom ratu izborile politička i društvena prava po kojima je Jugoslavija bila decenijama ispred Švicarske.
I zato, s pozicije građanske države, treba reći jasno: vrijeme je, drugovi u SDP-u, ali i gospodo u SDA, DF-u, SBiH i NES-u, da prihvatite građansku većinu u Bosni i Hercegovini, to jest žene.
Ili nije baš da su tako zamišljali državu, građansku ili bilo koju drugu.
(tacno.net)
