Beba i Ruža, prijateljice i komšinice, svoje i ničije, u poznim godinama oslobađaju se stereotipa i iskaču iz kalupa koje im je nametnuo život.
Nošene snagom hrabrosti, ali i ludosti, najbolje prijateljice zakoračuju u novu avanturu života, a uprkos razlikama i drugačijim pogledima na život, Beba i Ruža imaju najjaču nit koja ih povezuje – iskreno prijateljstvo.
Uprkos godinama, problemima s kukom i drugim bolestima, njih dvije žive život punim plućima, a iako nekima sa strane možda djeluju kao da “nisu svoje”, svojim životnim odlukama dokazuju suprotno – svoje su u potpunosti.
A višeminutni aplauzi publike za sarajevsku hit predstavu “Ne daj se, generacijo” na gotovo svim gostovanjima, te smijeh i radost kojim su dočekani i ispraćeni umjetnici Mario Drmać i Alen Muratović, vraćaju vjeru u kulturnu diplomatiju, te potvrđuju snažnu energiju uzajamnosti, kakvu imaju pravi prijatelji.
Tako je bilo i na nedavnom gostovanju predstave u Banjaluci kada je publika imala priliku da se smije do suza i plače od tuge.
Tim povodom Mario Drmać, koji u predstavi tumači Bebu, ženu koja svojom hrabrošću ruši sve barijere i “lomi” kalup u koji se decenijama pokušava smjestiti žena s Balkana, govorio je za “Nezavisne”.
NN: U predstavi sa Alenom igrate Bebu i Ružu, likove satkane od stvarnih žena i situacija. Da li vam je to olakšalo da što realnije prikažete dvije prijateljice?
DRMAĆ: Prije nego se Alen bacio na samo pisanje, nastala je ideja između mene i Alena, jer je postojala inspiracija kako svijet ide u potpuno nekom drugom pravcu, kako se sve manje i manje družimo… I pošto smo on i ja klasići i kako se poznajemo dvadeset i nešto godina, svoje životne priče, svoje ljude, svoje obitelji smo nekako strpali u jedno i tako je i nastala predstava “Ne daj se, generacijo”. Priča o Bebi i Ruži gdje smo za gradnju lika koristili skup likova iz našeg odrastanja, naše mladosti… Za svaku stvar, lupanje od stol, način sjedenja, način jedenja, način plakanja, način odgovaranja i slično, uvijek je bila neka crtica iz našeg bliskog okruženja. Ne mogu se vezati samo za jednu osobu, ali sam na kraju, kad smo prvi put osjetili publiku, shvatio kakav zvuk ova predstava ima. Zapravo sam je posvetio svim onim ljudima kojima ću se do kraja svog života zahvaljivati na prekrasnom odgoju, a koji nisu više sa nama… Predstavu posvećujem njima.
NN: Mijenjaju li se Beba i Ruža kroz igranja?
DRMAĆ: Vjerovatno da da. Znam kakva je bila premijera. Toliko je energije uloženo da hoće srce da ti pukne, što od emocije, što od same igre. Kada si u treningu, kada predstava “nalegne”, lakše ulazim i u ovaj kostim i lakše postupam u situacijama. Možda je meni malo teško smiriti Bebin duh pošto je ona užasno nemirna, haotična i za nju treba baš malo psihofizičke pripreme.
NN: Rekli ste jednom prilikom da kroz igranje Bebe i Ruže barem djelimično prilazite shvatanju žena. Dokle ste stigli na tom putu?
DRMAĆ: Beba je postala dio mene i u svakodnevnom razgovoru i ponašanju. Zaista je lijepo je biti Beba. Lijepo je duhom biti takva osoba. Da li je to muško ili žensko… Mislim da letargični muškarci i lijene žene treba da crpe energiju od Bebe, jer Beba je za razliku od mene potpuna kontra. Ja sam malo letargičan, stidan, povučen, nisam galamdžija, a Beba je sve ono što ja zapravo nisam.
NN: Da li Vas je Beba promijenila?
DRMAĆ: Jeste. Ovo je stepenica više, uloga više. Razmišljanje više. Trening… Stekne se iskustvo. Sigurno da me jeste promijenila. Često mi padne na pamet, kada pričamo o Bebi kao karakteru, kada razmišljam o donošenju odluka, znam se pitati šta bi Beba sada uradila?!
NN: Predstava govori o prijateljstvu. Koliko su danas prijateljstva prava i iskrena?
DRMAĆ: Slabo, slabo. Osuđeni smo na mobitele… To je jedan vid komunikacije, ali i to jenjava. Doveli smo se u situaciju da se zadovoljimo nekim stikerom, pa nekako nam mirna duša kada nam neko pošalje smajlić ili prst, evo ti pusa… Ako nemate nekog iskrenog prijatelja, to je zaista malo tragično. Prebukiran sam poslom i imam prijatelja, ali nemam možda često prijatelje kao što Beba ima Ružu. To je onaj stari kov, kroz što smo svi odrasli, nekako je sve bilo normalnije. Ljudi koji su živjeli u onom nekom vremenu, u onom sistemu i bez telefona shvatiće da im ovakva jedna priča nedostaje.
NN: U Banjaluci ste gostovali na “Aprilili Festu”. Da li smo zadržali humor u sebi? Znamo li se nasmijati?
DRMAĆ: Znamo se nasmijati. Znamo i pustiti suzu. Bar kroz ovu predstavu. Ja sam često viđao i muškarce i žene koji plaču i sjede još malo poslije predstave. Dirne ih i zaista su puni humora. Oni između sebe to prepoznaju. Mislim da je to nešto što nas još drži i to trebamo samo njegovati… Ali da je onako kao što je nekada bilo, nije.
NN: Za predstavu se uvijek traži karta više. Šta je tajna uspjeha?
DRMAĆ: Divim se onima koji uspiju po sedam puta pogledati predstavu. Ne mogu nikako da odgonetnem šta se dešava sa kartama jer se zaista u nekih 15 minuta karte rasprodaju. Ljudi su toliko postali maštoviti da su nas počeli osuđivati kako mi dijelimo karte svojima. Neka se, što se kaže, biju za karte, to je lijepo, pozorište tome služi i dobro je da ima kome da služi.
