Sredinom ljeta 1991. jugoslavenska kriza internacionalizovana je. Međunarodna zajednica preuzela je ulogu medijatora, uglavnom zapadnoevropske zemlje. Rusija se nalazila u krizi raspada Sovjetskog saveza i nije imala značajnu ulogu. Sjedinjene Američke Države nisu bile previše zainteresovane i rješavanje jugoslavenske krize prepustile su zapadnoevropskim zemljama, odnosno Evropskoj zajednici.
Te 1991. godine te zemlje mogu se podijeliti u dvije grupe: jedna je bila sklona srpskoj, a druga hrvatskoj i slovenačkoj strani. Nije postojala značajna grupa evropskih zemalja koja je bila posebno posvećena Bosni i Hercegovini. U tom periodu Slovenija i Hrvatska svakako su bile prioritet jer je kriza u vezi s njima bila mnogo naglašenija. Rješavanjem njihovog problema sa Srbijom, riješili bi se i ostali.
Zbog toga su svi evropski mirovni planovi u narednim godinama bili skloniji zadovoljavanju srpskih i hrvatskih interesa, što je išlo na štetu Bosne i Hercegovine i Bošnjaka. Kutiljerov prijedlog predviđao je podjelu Republike Bosne i Hercegovine u etničke kantone. U poređenju s narednim evropskim mirovnim planovima, bio je najpovoljniji za Bosnu i Hercegovinu. Srbima je bio neprihvatljiv. Već su formirali Republiku Srpsku, razvili njene institucije, ustrojili i naoružali vojsku. Bili su sigurni da mogu ostvariti mnogo više, i bili su potpuno u pravu.
S propašću Kutiljerovog prijedloga započela je srpska agresija na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Obzirom da srpska strana nije uspjela u prvoj ratnoj godini poraziti Republiku Bosnu i Hercegovinu, međunarodna zajednica – predvođena zapadnoevropskim zemljama – dala je novi prijedlog: Vens-Ovenov. U ovom dvojcu Britanac Owen imao je glavnu riječ i bio je sklon podjeli Bosne i Hercegovine. Bosanskohercegovačka vlada ga je jako nervirala svojim neprihvatanjem predloženog mirovnog sporazuma.
Ovaj mirovni sporazum pogodovao je samo Hrvatskoj zajednici Herceg-Bosni, legitimirajući njenu politiku, i poslužio joj je da započne agresiju na Republiku Bosnu i Hercegovinu. Bosanskohercegovačkoj i srpskoj strani bio je neprihvatljiv i – nakon dužeg diplomatskog natezanja – odbijen je. Ipak, to nije utjecalo na politiku HZ HB, nego joj je, naprotiv, dalo novi podstrek.
Naredni mirovni prijedlog bio je za Republiku Bosnu i Hercegovinu najgori. Obzirom da se Amerikanac Vance povukao, zamijenio ga je Norvežanin Stoltenberg. Novi dvojac Owen-Stoltenberg pronašao je i novog agresora na Republiku Bosnu i Hercegovinu koji je politički i vojnički trebao prisiliti njeno državno rukovodstvo da prihvati njihov mirovni sporazum, čime bi definitivno došlo do raspada države. Poslije srpskog i hrvatskog agresora, uveden je protiv Republike Bosne i Hercegovine i bošnjački: Fikret Abdić s njegovom Narodnom odbranom. Abdić, kao prijašnji član Predsjedništva Republike Bosne i Hercegovine, imao je politički legitimitet, što njegovom angažmanu davalo posebnu težinu, ne samo vojnu.
U tim okolnostima situacija za Republiku Bosnu i Hercegovinu izgledala je bezizlazno, te je bošnjačka politika počela opasno naginjati ka prihvatanju teritorijalne podjele po etničkom principu, temeljenom na realnom demografskom stanju nastalom etničkim čišćenjem od strane RS i HZ HB.
Spasonosno za Bosnu i Hercegovinu, konačno su se aktivno u mirovni proces uključile Sjedinjene Američke Države. Obzirom da su svi dotadašnji evropski mirovni sporazumi propali, a svaki novi u odnosu na prethodni pogoršavao situaciju, produžavao rat i stradanje bosanskohercegovačkog stanovništva, SAD su od kraja 1993. preuzele vođenje mirovnih pregovora.
Američki pristup bio je parcijalan. Prvo su rješavali bošnjačko-hrvatske odnose. Vašingtonskim sporazumom eliminirali su hrvatskog agresora i privolili ga na izgradnju Federacije Bosne i Hercegovine, čime su onemogućili dalji institucionalni razvoj HZ HB. Ona nije nestala, ali je prisiljena da se ostvaruje na mnogo teži način, što još uvijek traje.
Već s formiranjem Federacije Amerikanci su uveli ideju dvoentitetske podjele Bosne i Hercegovine. Do juna 1994. određen je i omjer teritorija Federacije, srpskog entiteta i Distrikta Sarajevo. U mirovni proces aktivno se uključila i Rusija, koja se počela stabilizovati nakon krize raspada Sovjetskog saveza.
Nakon uspješnog zaustavljanja hrvatske agresije Amerikanci su se posvetili privoljavanju srpskog agresora na mirovni sporazum. Direktnim, ali pažljivo doziranim, uljučenjem sredinom ljeta 1995. na stranu ARBiH, HV i HVO – koje su natjerali na saradnju i zajedničko djelovanje – nastojali su vojnički prisiliti srpsku stranu na mirovni sporazum. Uspjeli su do kraja jeseni iste godine.
Kakav god bio, Dejtonski sporazum riješio je pitanje srpskog agresora na Republiku Bosnu i Hercegovinu, natjeravši ga da je prizna. Za razliku od Vašingtonskog sporazuma, kojim su onemogućili HZ HB da se razvije kao poseban entitet, Dejtonskim sporazumom SAD su legalizovale RS.
Može se zaključiti da su evropski mirovni sporazumi išli u pravcu teritorijalne podjele Republike Bosne i Hercegovine. Svaki je bio jasniji od prethodnog. Sa odbijanjem bilo kojeg od njih angažovan je novi agresor kako bi privolio državno rukovodstvo Bosne i Hercegovine na prihvatanje takvih mirovnih sporazuma.
S druge strane, američki mirovni sporazumi eliminisali su jednog, a potom i drugog agresora. Nijedan od njih nije savršen za Bosnu i Hercegovinu, ali su, ipak, mnogo bolji od onih koje su evropski političari pokušavali nametnuti.
Nismo trebali od Amerikanaca očekivati da će Bosnu i Hercegovinu urediti onako kako njoj najbolje odgovara, ali trebamo znati da su bili mnogo korisniji od Evropljana.
(Jajce Online)
