Dok se širom svijeta 1. maj obilježava kao dan radničke borbe i solidarnosti, u Bosni i Hercegovini on sve češće prolazi u tišini, bez masovnih protesta i artikulisanog otpora prema sve težoj ekonomskoj situaciji. Visoke cijene osnovnih životnih namirnica, stagnacija plata, nesigurni radni uslovi i masovni odlazak radne snage – sve su to razlozi koji bi, logično, trebali izvesti hiljade ljudi na ulice. Ipak, u praksi se to ne dešava.
Sindikati bez snage ili bez volje?
Sindikalne organizacije u BiH često djeluju fragmentisano, politički obojeno ili bez konkretne moći da zaštite prava radnika. Dio sindikata je pasivan, a dio se bavi sopstvenim interesima, što dodatno narušava povjerenje radnika. Bez snažnog i vjerodostojnog vodstva, teško je očekivati organizovan otpor.
Zašto ljudi šute?
Građani BiH, iako svjesni nepravdi, često biraju tišinu. Mnogi su izgubili vjeru u promjene, boje se za gubitak posla ili jednostavno smatraju da protesti “neće ništa promijeniti”. Osim toga, izražen je osjećaj individualne borbe za preživljavanje, što dodatno razara ideju kolektivne solidarnosti.
Prosječna plata ne prati inflaciju, a cijene hrane, goriva i komunalija rastu iz mjeseca u mjesec. Mladi odlaze, a oni koji ostaju sve češće rade u nesigurnim uvjetima, na crno ili za minimalac. U takvom okruženju, radnička prava se ne bore – ona se preživljavaju.
Vrijeme za novu radničku svijest
Ako se sindikati žele vratiti na mjesto boraca za prava radnika, moraju se reformisati, osloboditi političkog uticaja i povezati sa stvarnim problemima običnih ljudi. A građani, sa svoje strane, moraju prevazići apatiju i strah – jer prava se ne poklanjaju, ona se osvajaju.
Sretan vam 1. maj!
(Forbes BiH)
