Sergej Barbarez može biti zadovoljan svojom prvom, nepunom, kalendarskom godinom na kormilu Zmajeva. Iako su Zmajevi još jako daleko kvalitetom od pozicije da budu realno konkurentni za na Svjetsko prvenstvo 2026. godine.
Prvo o pozitivnim trendovima koje je donio Barbarez. Navijači su ponovo zagrijani za reprezentaciju, Zmajevi su osvježeni sa više od 10 igrača, a posljednji remi protiv Nizozemske u Zenici došao je kao idealan epilog za ovu selekciju – da nas ne baci u euforiju, ali i da nas dovoljno ohrabri da vjerujemo u sebe u 2025. godini. Ukupno – reprezentacija nakon dugo godina ponovo izgleda kao jedna ozbiljna organizacija vrijedna praćenja i podrške.
Kritičari će naglasiti kako Barbarez u 2024. godini nije uspio iskristalisati početni sastav i formaciju – ali izuzmemo li onu utakmicu protiv Njemačke u gostima – ova selekcija je narasla uporede li se prošle godine duboke krize. Iz godine iza nas kao najveći kapital Zmajevi nose to što su postali ekipa koja ne propada, ne odustaje. Ekipa koja u 90 minuta nije okretala glavu prema golu protivnika protiv Luksemburga ili Slovačke danas ne odustaje i pravi gol šanse i u prvoj i 90. minuti, čak i onda kada gubi sa više razlike protiv velikih reprezentacija.
I vrlo je upitno da li uopšte i može bolje u ovom trenutku sa ovakvom selekcijom igrača, i protiv ovakvih protivnika? Jer veći dio našeg igračkog kadra izgleda ovako – dio igra u drugim ligama, dio igra u ligama petice ali klubovima koji su jednom nogom u drugim ligama, a dio njih u ligama trećeg ili četvrtog europskog ranga. I na to dodajemo one nešto višeg ranga – dokazanog Edina Džeku, dokazanog ali često povrijeđenog Seada Kolašinca, standardnog u ligama petice Ermedina Demirovića koji je tek načeo ono što želimo da napravi u reprezentaciji, te Benjamina Tahirovića koji bez obzira na spletke u Ajaxu u ovoj sezoni – već u 21-godini ima 40-ak utakmica za Ajax i 20-ak za Romu.
Uz to smo još mladi i neuigrani. I jasno je da to ukupno nije dovoljno i ne može biti garant realnih šansi za plasmanom na Mundijal.
Logično bi bilo smanjiti očekivanja, ali naravno naši navijači će uraditi upravo suprotno. I neka će, to i čini da je fudbal najvažnija sporedna stvar na svijetu.
Barbarezu će za eventuanu senzaciju i plasman na Svjetsko prvenstvo 2026. godine trebati da se poklopi puno stvari – da mu Deda Mraz u novoj godini donese više poklona.
Jedan je već dobio – a to je transfer Jusufa Gazibegovića u Koln. Gazibegović je u Sturmu imao nekoliko jačih europskih utakmica u sezoni, ali nedovoljno za nivo koji treba za plasman na Mundijal. Hoće li taj poklon biti “šarena laža” ili pravi poklon mjeriće se po tome hoće li se Gazibegović nametnuti u Kolnu – prema onome što je dostupno javnosti Koln ga nije doveo slučajno.
Drugi pokloni koji bi najviše obradovali Barbareza bili bi zimski transferi Tahirovića i Dedića – za Tahirovića u klub u kojem će imati minutažu kao što je imao u prvoj sezoni u Ajaxu, a Dedića u jaču ligu u kojoj će kao i Gazibegović imati više od nekoliko jakih utakmica po sezoni. Činjenica je da su obojica i sa ovakvim statusom u ovoj godini opet bili među najboljima u našoj selekciji, ali s obzirom da su jedni od glavnih igrača ove selekcije – BiH bi imala puno veće šanse u kvalifikacijama ukoliko bi oni bili standardni u jačim ligama.
Treći poklon kojem se Barbarez nada je sigurno dobar nastavak rasta Gigovića – koji iz kola u kolo pokazuje da je igrač vrijedan nivoa Bundeslige i koji čak u slabijem Kielu pokazuje dosta. Za nadati se kako ćemo na proljeće imati igrača sa još većim samopouzdanjem, jer zadovoljavajuća kvaliteta i fizika su očigledno već tu. Gigoviću želimo ono što želimo i Baždaru u Španiji.
Uz to Barbarezu treba i taj poklon – da ključni igrači budu toliko dugo zdravi i spremni da kroz četiri utakmice u martu i junu u kontinuitetu može uigrati sistem, koji će kasnije manje trpiti izostanak pojedinaca.
Nastave li pravim putem još i Baždar, Kulenović i Bajraktarević koji spadaju među naše igrače iz nešto jačih liga – BiH bi na jesen mogla imati veću širinu. Ako uzmemo u obzir da u našoj selekciji pretežno vezni i ofanzivni igrači igraju u jačim ligama nego li oni u odbrani, možda je rješenje upravo ofanzivna igra kao u mandatu Safeta Sušića. Da napad bude najbolja odbrana. Posebno ako će se očekivati sigurne pobjede u utakmicama protiv Kipra i San Marina. A nije tajna da se naša reprezentacija mučila proteklih godina u utakmicama u kojima je trebalo da dominira.
„Bosna igra kao Barca“ pisali su srbijanski mediji ove godine, a ni glavni Barbarezov strateg Zlatan Bajramović ne bježi od takvih ideja pa još na početku mandata kaže „zašto i mi ne bi igrali našu igru“.
Čak i da ekipa igra ultra ofanzivno, opet se cijeli tim trese ako iza sebe ima nesigurnog golmana. Barbarezu za veće šanse u kvalifikacijama za SP 2026 treba i siguran i stabilan golman. Koji ne mora praviti čuda, ali mora odbraniti ono što se očekuje od reprezentativnog golmana, te koji se ne boji biti „prvi od 11“ koji svojim dodavanjima ili ispucavanjima započinje nove akcije.
Sreća prati hrabre. I poštene.
Puno se toga mora poklopiti, ali sigurno da sreća prati hrabre. I poštene.
Ipak, imati ekipu koja je realan kandidat da ode na veliko takmičenje od postojećih igrača moglo bi se očekivati tek za dvije godine. Posebno sada za SP 2026, kada protiv sebe u grupi imamo dvije selekcije koje su odigrale solidnu rolu na EURO 2024 i koje su bolje od nas.
A ni EURO 2028 neće biti realna opcija ako se svi naši potencijali ne pretvore u standardne igrače u klubovima liga petice.
Taj poklon da bh. klubovi počnu stvarati igrače konkurentne u reprzentaciji BiH Barbarez će morati sačekati još nekoliko okićenih jelki. I tako će biti dok sudije kroje rezultate, dok su domaći igrači obezvrijeđeni, dok u omladinskim pogonima često rade neznalice, te dok budemo slavili plasman u „trećerazrednu“ Konferencijsku ligu kao ogroman uspjeh.
Do tada bi prvo ili drugo mjesto u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo 2026 godine bile pravi podvig. Bolje reći senzacija! No, ne i nemoguća misija.
