Search
Close this search box.

Divlje životinje u urbanim sredinama: Ovako se treba ponašati ako se nađete oči u oči sa medvjedom

Podijeli članak:

Kako se ponašati kada smo u bliskom susretu sa medvjedima i koje još divlje životinje možemo da nađemo u urbanim naseljima?

Za portal BUKA razgovaramo sa Aleksandrom Anjom Dragomirović, potpredsjednicom Centra za životnu sredinu, o medvjedima koji su sve češći gosti u naseljenim sredinama, o tome kako se ponašati kada smo u bliskom susretu sa medvjedima i koje još divlje životinje možemo da nađemo u urbanim naseljima.

Nedavno smo imali situaciju da je medvjed došao u naselje u Sarajevu. Otkud medvjed u gradskim naseljima, da li je to posljedica ljudskog nemara prema šumama?

Više razloga može biti za izlazak medvjeda iz staništa. Svakako da potraga za hranom u proljeće, dok još nema dovoljno plodova u prirodi, može biti jedan od razloga. I iz tog razloga imamo česte štete na pčelinjacima, voćnjacima, usjevima i stoci. S tim da ne smijemo zaboraviti i na narušavanje mira u staništu koje može nastati čovjekovim djelovanjem i koje divlje vrste plaši i tjera u mahnite bjegove. To može biti vožnja izuzetno bučnim kvadovima, džipovima i slično. Na snimku iz Bugojna vidimo pse koji ganjaju medvjeda, a čini se da je medvjed mlad. Mladi medvjedi znaju “istraživati”, a pušteni psi ne doprinose njegovoj orijentaciji u prostoru. Inače je i preporuka da se u prirodi za koju smatramo staništem medvjeda ne puštaju psi sa povoca, baš da ne bi došlo do ovako neugodnog ganjanja. Sreća pa su oba slučaja, i ovaj u Bugojnu i onaj u Sarajevu, sretno završili i po ljude i njihovu imovinu i po medvjeda. Takođe, u oba slučaja vidimo da medvjed nema “zlu namjeru” i da samo želi sa se oslobodi tog urbanog ambijenta i nađe put nazad u prirodu. Svakako, ne treba medvjeda ganjati i natjerivati, ni vozilima, ni psima, već im obezbijediti mir u kojem se mogu orijentisati i vratiti u prirodno stanište.

Koja je preporuka za ljude kad naiđu na medvjeda, svi znaju za priču da treba leći na zemlju i praviti se mrtvim. Da li je ovo dobro ili ipak preporučuješ nešto drugo?

Bez približavanja, naglih pokreta, i najbolje se povući. Svako na svoju stranu. Uvijek je veća opasnost naići na mečku sa mladima, ona se zna ponašati zaštitnički i eventualno može biti agresivnija ka svim potencijalnim opasnostima za mlade. Medvjedi i sve naše divlje životinje izbjegavaju susrete sa ljudima. Do njih naravno može doći, ali u većini slučajeva, medvjed se udalji i prije nego smo mi njega stigli i opaziti. Ako se već sretnemo, bez snimanja, natjerivanja, naglih pokreta koji bi medvjedu bili signal za napad. Mi u pravili nismo plijen za medvjeda i nema interesa da troši energiju na nas, osim kada se i sam osjeti ugroženim. Pse držati na povocima, glasno pričati u prirodi i male su šanse da se dovedemo u situaciju neugodnog susreta sa medvjedom.

Šta nikako ne bismo smjeli raditi u bliskom susretu sa medvjedom?

Napasti ga, atakovati na njega na bilo koji način, dirati mečiće, hranu i slično. Većina iskustava iz susreta sa medvjedima u prirodi ukazuju na to da medvjed uglavnom bježi, eventualno se propne da bolje vidi i ispita opasnost, nakon čega se povlači.

Ukoliko smo na sigurnoj udaljenosti, koga bismo trebali nazvati ukoliko vidimo medvjeda u naseljima?

U BiH su u oba entiteta formirani Interventni timovi za krupne zvijeri. Pošto je riječ o volonterskoj formaciji, veoma iskusnih ljudi oni nemaju profesionalnu centralu ili broj koji se može pozvati. Najbrži put do njih je preko lokalnog lovačkog udruženja ili policije. Tako da su to dvije adrese koje treba alarmirati u slučaju da je medvjed ušao u naseljeno mjesto. Takođe, nećete pogriješiti i ako upit uputite u resorna ministarstva, pa čak i nama u Centru za životnu sredinu, jer se bavimo temom i možemo brzo proslijediti informaciju na pravu adresu.

Kakvo je stanje u našim šumama, da li medvjedi gube svoja staništa ili dolaze u naselja tokom potrage za hranom? Trebamo li se navikavati na sve veći broj medvjeda u naseljima?

Situacija je čak suprotna. Sela se u BiH napuštaju i hrana koju su nekada medvjedi dopunski nalazili u naseljenim mjestima, selima, je nestala, a divljina se lagano, ali sigurno širi na ta, nekada ruralna područja, tako da možemo govoriti o širenju staništa medvjeda. Poremećaji u klimi pri kojima su zime slabe, pa medvjedi rjeđe ulaze u zimski san, a potom imamo hladna sniježna i kišna proljeća koja blago odgode vegetacionu sezonu – koja je važna radi formiranja hrane biljnog porijekla mogu da utiču na potrebu za hranom do koje se u prirodi teže dolazi i tada živoitinjske vrste koje su oportunisti i svaštojedi (što medvjed jeste) pribjegavaju približavanju naseljima gdje jedu otpad, med, usjeve, stoku… A kako je “tampon zona” koja je postojala generacijama između divljine i urbane sredine bilo živo selo, nestala i sve više nestaje, vrlo vjerovatno možemo očekivati da ćemo imati medvjede na obodima urbanih sredine. Susrete sa medvjedom i štete od istog naš seljak generacijama trpi i živi u suživotu. Čovjek u gradu se odrodio od takvog života i često će propagirati zaštitu prirode i vrsta, ali sa druge strane teško prihvata divljinu u svom sokaku. Na društvu je da se odredi i nađe mehanizme kako sačuvati imovinu i minimizirati neugodne susrete sa medvjedima i drugim divljim vrstama, a opet i da sačuva prirodno bogatstvo. Koliko god to grubo bilo čovjek mora da prihvati činjenicu da je dio prirode i da u cijelom sistemu i druge vrste moraju imati svoje mjesto, i da su štete i neugodne situacije u određenom procentu neizbježne. Na kraju, toliko ljudi gine u saobraćaju, pa nismo zabranili saobraćaj, čak nam to i ne pada na pamet, ali pokušavamo definisati određene mjere koje bi minimizirale štete.

U Banjaluci se ponekad može vidjeti lisica u centru grada. Otkud lisice u gradu, da li i one dolaze u potrazi za hranom?

Više je razloga, potraga za hranom je jedan od njih, ali i brojnost. Lisica je nekada bila izuzetno atraktivna lovna vrsta zbog krzna – što danas više nije slučaj i ta promjena u toj vještačkoj regulaciji brojnosti je uticala na povećanje populacije lisica. A lisica je takođe jedan od primjera divljih vrsta koja se jako dobro snalazi i van divljine, oportunista, laka i dostupna hrana – otpad. Dovoljno zaklona, zaraslih, napuštenih i neuređenih prostora u gradu, malo prirodnih neprijatelja… dovoljno razloga za lagodan život.

Da li možemo očekivati još neke divlje životinje u gradu? Prema tvojim saznanjima, koje su divlje životinje viđene u Banjaluci?

Šakali su veoma izvijesni gosti urbanih sredina. A tu je i cijeli niz sitnih karnivora. Takođe, i dabar širi svoje stanište. Svakako su neizbježne i ptice. Divlje svinje takođe nas ne trebaju iznenaditi. U šumama oko grada su prisutne srne, jazavci i druge vrste koje su već tu, ali oportunistički način života je ključan za nastanjivanje u gradu, lisice i šakali na primjer. Ostale vrste ćemo s vremena na vrijeme sigurno sretati u prolazu. Sve je to normalno i nema mjesta panici. Na institucijama i istraživačima je da prate brojnost, zdravstveno stanje i druge važne parametre i alarmiraju u slučajevima zapažanja određenih anomalija. Stav Centra za životnu sredinu je da nam kao društvu treba biti na ponos što nismo eliminisali određene vrste iz prirode, poput medvjeda na primjer, i da trebamo biti primjer sposobnosti suživota koji gradimo sa divljim vrstama.

 

 

(Buka)

Podijeli članak:

Drugi su čitali

Pročitajte još članaka

Prema Izvještaju State Departmenta o trgovini ljudima za 2023. godinu Bosna i Hercegovina (BiH)...

Čini se da je postalo ustaljena praksa to da se u svakom izbornom ciklusu...

U vremenu ekonomskih neizvijesnosti i rapidnih promjena na tržištu, pitanje u šta uložiti novac...

Hrvatska nogometna reprezentacija remizirala je protiv Italije u u posljednjem trećem kolu grupe B,...

Proteklog vikenda, članice Ženskog odbojkaškog kluba “Jajce-Nansen” priredile su svečanost u Gradskoj sportskoj dvorani...

Fudbaleri Hrvatske odigrali su neriješeno sa Italijom 1:1 u posljednjem kolu grupne faze Evropskog...