Jajce Online
GLOBUS

Detaljna analiza čudnih igara oko Ukrajine: kakva je točno uloga Amerikanaca u ratu koji neće brzo prestati? I zašto Europa kuka nad sudbinom Kijeva, a istovremeno ga drži na ‘ledu‘?

Ukrajina je dobar primjer da stvari nisu uvijek onakve kakve nam se čine na prvi pogled. Recimo, na prvi pogled kompletni Zapad – i EU, i SAD i NATO – daje sve od sebe da nesebično pomogne Ukrajini kako bi se obranila od ruske agresije. Ovdje ćemo, međutim, analizirati drugi pogled na tu tezu o nesebičnosti.

Na prvi pogled, Ukrajina od Zapada dobiva što poželi, od neviđenih sankcija prema Rusiji do neviđenog arsenala oružja i vojne opreme: od njemačkih tenkova do talijanskih minobacača, od portugalskih borbenih prsluka do američkih haubica, od švedskih vojnih obroka do britanskih raketa. Čini se kao da svaka zapadna zemlja užurbano pretražuje svoja vojna skladišta i šalje za Kijev sve što nije nužno za vlastitu obranu. Jedan za sve, svi za jednoga – tako na prvi pogled izgleda odnos Zapada prema Ukrajini.

No ta romantična mušketirska vizija solidarnosti s napadnutom državom dobiva ponešto drukčije tonove kad se malo dublje zagleda u ono što je Kijev tražio, a nije dobio: uspostavu zone zabrane leta iznad Ukrajine, brzi ulazak u EU i embargo na ruske energente, da ostanemo samo na te tri odbačene želje Kijeva.

Realizacija tih želja doista bi značajno – možda i presudno – pomogla Kijevu. Da NATO uspostavi zonu zabrane leta iznad napadnute zemlje, ukrajinskoj vojsci bilo bi neizmjerno lakše nego u uvjetima skoro apsolutne ruske zračne nadmoći. Da Europa uvede embargo na rusku naftu i plin, agresoru bi možda rat postao preskup. Da Ukrajina uđe u EU, to bi vjerojatno ubrzalo obnovu i poslijeratni razvoj zemlje.

Ali ništa od toga Ukrajina nije dobila. Zašto?

Razbijene nade

Službeni odgovori su jasni. NATO ne može uspostaviti zonu zabrane leta nad Ukrajinom jer bi to podrazumijevalo rušenje ruskih aviona, odnosno početak direktnog rata između Rusije i NATO-a. Isto tako, europske zemlje ne mogu najednom prestati uvoziti rusku naftu i (osobito) plin, jer bi to osakatilo njihove ekonomije. Je li onda u pitanju licemjerstvo Zapada i gledanje vlastitih interesa, nauštrb ukrajinskih? Ili se radi o mudrim, vizionarskim odlukama koje sprečavaju Treći svjetski rat – s rizikom od nuklearnog armagedona – i ekonomsku propast Europe? I što je s obećanim brzim ulaskom Ukrajine u Europsku uniju?

Čini se da ni od toga neće biti ništa: sve se više EU članica tome protivi. Prošlog je tjedna austrijska ministrica za europske poslove Karoline Edtstadler izjavila da je za ulazak Ukrajine u EU nužan “dug proces za prilagođavanje, koji se sigurno ne može postići u sljedećih pet do deset godina”, dodavši da za Ukrajinu ne može biti brzog puta u situaciji kad neke balkanske države na EU članstvo čekaju “desetljećima”.

Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock još je u ožujku upozorila da “pridruživanje EU nije nešto što se može učiniti za nekoliko mjeseci”, dok je nizozemski premijer Mark Rutte poručio da bi dugogodišnji kandidati poput Turske (koja je zemlja kandidat od 1999.) i Crne Gore mogli ubrzanje članstva Ukrajine doživjeti kao nepravedno.

Konačno, francuski predsjednik Emmanuel Macron ovog je ponedjeljka u Europskom parlamentu emocionalno ustvrdio da je Ukrajina “svojom borbom i hrabrošću već danas član srca naše Europe, naše obitelji, naše Unije”, da bi potom racionalno izjavio kako će pristupanje Ukrajine Uniji “potrajati”, jer je “Europa postavila ljestvicu vrlo visoko po pitanju integracije, pa nećemo moći integrirati neke države u idućim godinama ili čak desetljećima”.

Kasnije u Berlinu, pri susretu s njemačkim kancelarom Olafom Scholzom, Macron je ponovio da EU perspektiva “za zemlje poput Ukrajine, ako gledamo realno, nije ostvariva unutar razdoblja od nekoliko godina”.

PROČITAJTE JOŠ:   Bogati naftaši podnijeli ostavke: strani potpredsjednici napustili su Rosnjeft zbog sankcija EU, među njima i poznati Sinjanin

”Iako je Macron izrazio izljev emocija za Ukrajinu, koja se nada da će joj se službeno dodijeliti status kandidata za EU na summitu Europskog vijeća u lipnju, čini se da je francuski čelnik istovremeno razbio najveće nade Kijeva”, zaključuje list Politico.

Posljednji tango u Istanbulu

Na prvi pogled, stvar je nejasna: ulazak Ukrajine u EU ne bi izazvao ruski bijes, jer ruska “crvena linija” se odnosi na stupanje Ukrajine u vojne saveze, a ne u ekonomske; iz Moskve su uoči rata poručivali da Ukrajina može u EU, ali ne i u NATO.

Ukrajinsko članstvo u Uniji ne bi naštetilo Rusiji, a pomoglo bi Ukrajini: zašto se onda ta hitna procedura ne provede?

Neslužbeni odgovor je jasan: upravo zato što to ne bi naštetilo Rusiji. Čemu izazivati komplikacije s Turskom i balkanskim zemljama – koje bi prekoredni ulazak Ukrajine ponizio – ako time ne možemo zadati nikakav udarac Rusiji?

Drugim riječima, pomoć Ukrajini nije vrhovni i apsolutni prioritet europske politike. Europa kuka i zdvaja nad sudbinom Ukrajine, ali europska (zapadna) računica, kako vidimo, nije pomoći Ukrajini po svaku cijenu kako bi bilo manje žrtava i razaranja. Do takvog cilja vodili bi, recimo, mirovni pregovori s Rusijom, ali nitko od europskih i zapadnih državnika ne spominje pregovore (osim turskog predsjednika Erdogana). Zato rado spominju što su sve od oružja poslali u Ukrajinu i što će još poslati.

Iz toga proizlazi da zapadna računica počiva na želji da rat potraje što dulje i uz što više ruskih žrtava, makar po cijenu totalnog razaranja Ukrajine. Zato je Kijev i dobio sve što može oslabiti Rusiju, a da ne ugrozi NATO i gospodarsku stabilnost Europe. Takvo stanje stvari otvoreno je krajem travnja priznao šef Pentagona Lloyd Austin, a prije njega i turski šef diplomacije Mevlut Cavusoglu, koji je organizirao zasad posljednje direktne pregovore ukrajinske i ruske strane 29. ožujka u Istanbulu.

Već smo pisali kako je Cavusoglu 20. travnja u intervjuu za CNN rekao da mirno rješenje ukrajinskog rata sprečavaju “neke NATO zemlje”, koje žele da rat traje što dulje kako bi Rusija što više vojno i ekonomski oslabila.

– Postoje zemlje unutar NATO-a koje žele da se rat u Ukrajini nastavi. Nastavak rata vide kao slabljenje Rusije. Ne mare puno za situaciju u Ukrajini – ustvrdio je tada Cavusoglu.

Već 25. travnja Cavusogluove riječi faktički je potvrdio američki ministar obrane Austin, naglasivši da je glavni cilj zapadnog slanja oružja u Ukrajinu – pobjeda nad Rusijom (a ne, kako smo mislili, obrana Ukrajine):

– Želimo vidjeti Rusiju oslabljenu do te mjere da ne može izvoditi stvari poput ove invazije na Ukrajinu – rekao je šef Pentagona u Poljskoj, na povratku iz Kijeva.

Transformacija sukoba

Sve dotad, tijekom puna dva mjeseca ruske agresije, Amerika se držala narativa da slanjem oružja samo želi pomoći Ukrajini. Ovu promjenu američke paradigme komentirao je i New York Times:

”Kad je ministar obrane Lloyd Austin na kraju tajnovitog posjeta Ukrajini izjavio da je cilj Amerike vidjeti Rusiju toliko oslabljenu da više neće imati moć napadati susjednu državu, priznao je transformaciju sukoba, od bitke oko kontrole nad Ukrajinom do one koja Washington izravnije suprotstavlja Moskvi”, napisao je novinar NYT-a David E. Sanger.

Tri dana nakon te Austinove izjave, 28. travnja, glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg poručuje da je “NATO spreman godinama podržavati Ukrajinu u ratu s Rusijom, uključujući i pomoć Kijevu da prijeđe na moderno zapadno oružje i sustave”, a istog dana američki predsjednik Joe Biden zatražio je od Kongresa SAD-a 33 milijarde dolara za potporu Ukrajini – od čega najveći dio u oružju, streljivu i drugoj vojnoj pomoći – da bi Kongres objavio kako je spreman povećati taj iznos na 40 milijardi USD.

PROČITAJTE JOŠ:   Ukrajina dobiva moćno oružje koje će otjerati rusku mornaricu iz crnomorskih luka; ‘To bi moglo natjerati Moskvu da prekine blokadu‘

Velike su to pare, ali, kako vidimo, velik je i cilj: da Rusija iz rata izađe vojno i ekonomski skršena. A glavni terenski alat za ostvarenje tog cilja je – Ukrajina.

Prošlog tjedna otkrilo se da u Cavusogluove “neke NATO zemlje” koje sprečavaju mirno rješenje rata ne spada samo SAD, nego i još jedna važna NATO članica. List “Ukrajinska pravda” objavio je 5. svibnja da su mirovni pregovori između Ukrajine i Rusije – koji su nakon susreta 29. ožujka u Istanbulu vodili tome da se osobno sastanu Zelenski i Putin – zamrli nakon što je 9. travnja Kijev posjetio premijer jedne zapadne zemlje.

”Ruska strana je bila spremna za sastanak Zelenski-Putin. No, dogodile su se dvije stvari, nakon čega je član ukrajinske delegacije Mihajlo Podoljak morao otvoreno priznati da je sastanak dvojice predsjednika postao neizvodiv. Prva stvar je razotkrivanje (…) ratnih zločina koje su počinile ruske trupe. Druga prepreka sporazumu s Rusima stigla je u Kijev 9. travnja”, piše ukrajinski list, notirajući da je ta “druga prepreka” – britanski premijer Boris Johnson.

Vidoviti John

”Čim su se ukrajinski i ruski pregovarači nakon susreta u Istanbulu generalno dogovorili oko izrade budućeg sporazuma, premijer Velike Britanije Boris Johnson pojavio se u Kijevu gotovo bez upozorenja. Johnson je u Kijev donio dvije jednostavne poruke. Prva je da je Putin ratni zločinac i da ga treba progoniti, a ne pregovarati s njim. I druga – ako je Ukrajina spremna potpisati s njim bilo kakve garancijske sporazume, Britanija nije”, piše ukrajinski list, pozivajući se na “izvore bliske Zelenskom”.

Takva direktiva britanskog premijera nije Zelenskom ostavila puno manevarskog prostora, te je on – vjerojatno u strahu da ne izgubi britansku i općenito zapadnu podršku – dao odgovarajuće instrukcije svojim pregovaračima, što se odmah odrazilo na daljnje pregovore.

”Tri dana nakon što je Johnson odletio u maglovitu Britaniju, Putin je izašao u javnost i rekao da su razgovori s Ukrajinom ‘zašli u ćorsokak’. Nakon toga bilateralni pregovarački proces je obustavljen”, konstatira Ukrajinska pravda, zaključujući da je nakon dolaska britanskog premijera u Kijev mogući susret Zelenskog i Putina “postao manje vjerojatan”.

Drugim riječima: dolje mir, živio rat!

Mnogi smatraju da je promjena zapadnog fokusa – s obrane Ukrajine na pobjedu nad Rusijom – uzrokovana samim tijekom rata, koji je pokazao rusku vojnu ranjivost. Prema ovom narativu, američki predsjednik Biden ne bi 28. travnja zatražio od Kongresa tolike milijarde za vojnu pomoć Ukrajini – i ne bi 9. svibnja potpisao “Zakon o najmu i zajmu” koji regulira pretvaranje tih milijardi u oružje za Kijev – da događaji na terenu nisu ukazali kako je Rusija vojno slabija nego što se mislilo.

Taj narativ, međutim, zapinje o jednu nezgodnu činjenicu: kako stoji na stranicama američkog Kongresa, spomenuti “Zakon o zajmu i najmu za obranu demokracije u Ukrajini” (“Ukraine Democracy Defence Lend-Lease Act of 2022”), pod administrativnom oznakom S.3522, u Kongresu je predložio republikanski senator iz Teksasa John Cornyn, i to – 19. siječnja ove godine.

PROČITAJTE JOŠ:   Dok je ostatak svijeta prodisao od korone, u ovoj zemlji razmahala se zaraza. Imaju više od dva milijun oboljelih, a za liječenje preporučuju grgljanje slane vode i čaj od đumbira i orlovih noktiju

Rusi su Ukrajinu napali 24. veljače. To znači da je zakon o naoružavanju Ukrajine američki senator inicirao mjesec dana prije ruske agresije. Preciznije: 35 dana prije.

Istog tog 19. siječnja još troje senatora podržalo je njegov zakonski prijedlog: demokrati Benjamin Cardin i Jeanne Shaheen, te republikanac Roger Wicker. Već idući dan zakon su podržali republikanski senator Lindsey Graham i demokratski senator Richard Blumental, a do 9. veljače zakon je podržalo ukupno 14 senatora (osam republikanaca i šest demokrata), iako će rat u Ukrajini izbiti tek dva tjedna kasnije.

Kako objasniti da su američki senatori izradili zakonski plan naoružavanja Kijeva tjednima prije nego što je Rusija poslala trupe u Ukrajinu? Neki drže kako to potvrđuje ruski narativ da je Kijev – uz podršku SAD-a i NATO-a – namjeravao provesti ukrajinsku “Oluju” i vojnim putem vratiti okupirane dijelove svog teritorija, Donbas i Krim, u čemu ih je preduhitrila ruska agresija.

Kako bilo, taj zakon će dodatno otežati mirno rješenje ukrajinskog rata, jer sada u igri nisu samo američki politički interesi, nego i oni financijski, koji se mogu ostvariti samo ukrajinskom ratnom pobjedom. Naime, oružje koje će SAD u sklopu Zakona o zajmu i najmu poslati Ukrajini nije besplatno, kao što nije bilo ni ono koje je Britaniji, SSSR-u i drugim tadašnjim saveznicima slao za vrijeme Drugog svjetskog rata, kad je ovaj zakon prvi i dosad jedini put primijenjen.

Nakon WW2 Amerika je – uz otpis uništene opreme – tražila da joj se dio vojne tehnike vrati (ratni brodovi), a ostatak plati, ne nužno u novcu: Washington je svoja ratna ulaganja nerijetko naplatio tako što je od saveznika dobio na korištenje vojne baze. Saveznici koji nisu htjeli pristati na takav aranžman, poput SSSR-a, morali su otplaćivati ratnu pomoć (SSSR do kraja postojanja taj zajam nije otplatio, pa je dug preuzela njegova nasljednica Rusija, te ga u potpunosti vratila tek 2006. godine).

Za SAD je taj izvorni Zakon o zajmu i najmu bio senzacionalan aranžman, koji je tu zemlju podignuo u današnje visine. Smatra se da je Amerika za vrijeme WW2 poslala u preko 30 savezničkih država oružje vrijedno oko 50 milijardi dolara, a zauzvrat je – dobivši vojne baze u inozemstvu – ostvarila globalnu vojnu dominaciju koja je i danas čini vodećom svjetskom silom.

Govor u Düsseldorfu

Zato je važno da Kijev dobije rat, kako bi mogao Americi vratiti “zajam i najam”. Nakon ratne pobjede, ako Kijev ne bude imao novca – a neće ga imati, jer je ukrajinska ekonomija već sada devastirana – platit će to oružje političkom lojalnošću i vojnim ustupcima, čime će se vojna moć SAD-a projicirati još bliže ruskim granicama. Ali što ako Kijev izgubi rat?

U tom slučaju američka investicija propada. Drugim riječima, mirno okončanje rata sada je moguće jedino ako Ukrajina radikalno preokrene situaciju na frontu u svoju korist, čime Zelenski dolazi u situaciju da ne može završiti rat čak i kad bi htio, ako ratni rezultati ne budu zadovoljavali američke interese.

Čini se da za Ukrajinu mir više nije opcija: ako u Kijevu nisu dovoljno razumjeli zbog čega im je 9. travnja došao Boris Johnson, onda će zasigurno razumjeti zašto Joe Biden donosi ovakav zakon. Jer po novom evanđelju NATO družine – kako je to u prvomajskom govoru u Düsseldorfu formulirao njemački kancelar Olaf Scholz – pacifizam je “zastario”.

A sad imamo još četrdeset milijardi novih razloga za eskalaciju rata i ušutkivanje mirotvoraca.

Povezane vijesti

Je li ruskog patrijarha Kirila strah da ga Putin ne zadavi? U pozadini se krije stara tajna ruske crkve iz 1547., a koja možda može objasniti zašto Kiril blagoslivlja ubojstva i rat

admin

Vojne sile poslale oštru poruku Putinu: ‘Ta središnja točka u Baltičkom moru ne smije pasti u ruke bilo koga drugog!‘

admin

Volodimir Zelenski prvi se put od početka rata u Ukrajini pojavio u javnosti sa suprugom Olenom. Po prvi put je i skinuo svoju zelenu uniformu

admin