Danas se širom svijeta obilježava International Day of Action for Rivers, dan posvećen rijekama kao jednim od najdragocjenijih prirodnih sistema na planeti. To je dan kada se podsjećamo da rijeke nisu samo vodeni tokovi koji prolaze kroz krajolik, nego složeni ekosistemi koji hrane ljude, održavaju biljni i životinjski svijet i oblikuju identitet prostora kroz koji protiču, piše Jajce Online.
U Bosni i Hercegovini jedno od najvažnijih pitanja tog dana nosi ime Pliva.
Ova rijeka, koja spaja Šipovo, Jezero i Jajce, nije samo prirodni fenomen izuzetne ljepote, nego i jedan od najvažnijih izvora pitke vode, životni prostor za brojne vrste i temelj turističkog identiteta čitavog kraja. Njeni sedreni pragovi, slapovi i jezera stvarali su se stoljećima, gradeći pejzaž koji je postao prepoznatljiv daleko izvan granica zemlje.
I upravo zato je pitanje budućnosti Plive danas više od lokalne teme, to je pitanje odnosa društva prema vlastitim prirodnim vrijednostima.
Rijeka koja se polako steže
Pliva ne nestaje naglo i dramatično. Ona se mijenja polako, gotovo neprimjetno, kroz niz intervencija koje se pojedinačno predstavljaju kao tehničke, nužne ili beznačajne.
Najprije se betonira obala uz obrazloženje da je riječ o zaštiti od erozije. Zatim se korito „reguliše“ kako bi se, navodno, osigurala stabilnost riječnog toka. Nakon toga se pojavljuju projekti malih hidroelektrana koji se predstavljaju kao primjer „zelene energije“, iako često duboko zadiru u prirodnu dinamiku rijeke. Na kraju dolaze geološka istraživanja, bušotine i istražni radovi koji se opisuju kao privremeni i bezopasni.
No kada se svi ti zahvati posmatraju zajedno, postaje jasno da oni nisu izolovani slučajevi. Oni čine obrazac – postepeno prilagođavanje rijeke interesima eksploatacije, umjesto očuvanju života koji ona nosi.
Sedra – živi temelj rijeke
Posebnost Plive leži u njenoj sedrotvornoj prirodi. Sedra nije samo kamen koji oblikuje slapove i pragove; ona je rezultat osjetljivog prirodnog procesa koji zavisi od čistoće vode, brzine toka i prisustva živih organizama.
Kada se takav sistem naruši betoniranjem korita ili agresivnim građevinskim zahvatima, posljedice nisu samo estetske. One su duboko ekološke.
Sedreni pragovi koji su se formirali kroz stotine godina mogu nestati za svega nekoliko sezona. Mikroorganizmi koji omogućavaju rast sedre gube svoje stanište, a rijeka postepeno gubi karakter koji ju je učinio jedinstvenom.
Upravo zato mnogi stručnjaci upozoravaju da se prirodni procesi u sedrotvornim rijekama ne mogu jednostavno zamijeniti betonskim konstrukcijama.
Opasnosti koje dolaze iz dubine
Jedan od najzabrinjavajućih pritisaka na sliv Plive posljednjih godina dolazi iz pravca geoloških istraživanja u području Šipovo, Jezero i visoravni iznad Mrkonjić Grad.
Bušenja koja se provode u okviru istraživanja mineralnih sirovina često se spuštaju duboko u podzemne slojeve, ponekad čak i ispod nivoa rijeke. U krškim područjima, kakvo je ovo, podzemni i površinski vodeni tokovi povezani su u složenom sistemu koji reaguje na svaku promjenu.
Takvi zahvati mogu promijeniti tok podzemnih voda, utjecati na izvorišta i dugoročno ugroziti stabilnost cijelog riječnog sistema. Ono što se danas naziva istraživanjem može sutra postati početak rudarskih zahvata koji bi trajno promijenili pejzaž i hidrologiju ovog područja.
Rijeke koje povezuju život, ali i prijetnje
Pliva nije izolovan prirodni fenomen. Ona je dio šireg ekološkog sistema koji završava u rijeci Vrbas, a njeni tokovi i izvori hrane jedan od najkvalitetnijih vodnih sistema u ovom dijelu Evrope.
Nažalost, prijetnje koje danas pogađaju Plivu ne zaustavljaju se samo na njenim obalama. I rijeka Vrbas suočava se sa sličnim pritiscima – od rizika zagađenja i planova za otvaranje rudnika u njenom gornjem toku, do betoniranja obala, nekontrolisane i divlje gradnje, kao i sve češćeg odlaganja otpada i stvaranja nelegalnih deponija uz samu rijeku.
To jasno pokazuje da problem nije samo u jednoj rijeci, nego u modelu odnosa prema prirodi koji se ponavlja širom zemlje.
Najveća opasnost
Možda najopasniji proces kojem svjedočimo nije ni betoniranje korita ni planiranje novih energetskih ili rudarskih projekata.
Najopasnija je normalizacija.
Ideja da je prihvatljivo „malo“ betonirati rijeku, „malo“ mijenjati njen tok ili „malo“ riskirati s njenim izvorima jer se to predstavlja kao razvoj. Na taj način priroda ne nestaje kroz jednu veliku odluku, nego kroz stotine malih kompromisa koji na kraju potpuno promijene lice prostora.
Granica koja se mora povući
Pliva nije samo resurs. Ona je izvor vode, temelj ekosistema i simbol prostora koji generacijama oblikuje život ljudi.
Ne može se istovremeno govoriti o razvoju turizma i dopuštati da se izvori rijeke buše i pretvaraju u industrijsku zonu. Ne može se govoriti o zaštiti prirode dok se njeni najosjetljiviji dijelovi pretvaraju u građevinske projekte.
U jednom prostoru ne mogu istovremeno opstati i rijeka kakvu poznajemo i logika neograničenog iskorištavanja.
Dan koji mora značiti odluku
Na Međunarodni dan akcije za rijeke svijet podsjeća da su rijeke nezamjenjive. Kada se jednom izgube, one se ne mogu ponovo izgraditi niti vratiti u prvobitno stanje.
Za Plivu ta istina ima posebnu težinu.
Ako se niz pritisaka koji danas postoje – od betoniranja i divlje gradnje do hidroenergetskih projekata i geoloških istraživanja – ne zaustavi na vrijeme, posljedice će biti trajne.
Rijeka će izgubiti svoju prirodnu snagu.
Ljudi će izgubiti jedan od najvažnijih izvora vode.
A prostor će izgubiti dio svog identiteta.
Pliva nema zamjensku varijantu.
Zato ovaj dan nije samo podsjetnik na vrijednost rijeka, nego i poziv da se jasno kaže da postoje granice koje se ne smiju preći.
Jer kada se izgubi rijeka, ne nestaje samo voda.
Nestaje dio svijeta kakav poznajemo.
(Jajce Online)
