Dan nakon tragedije u Posušju i mjestu Rakitno: “Nikad ovakve tuge nismo imali”

Novogodišnja noć uzela je osam mladih života, od kojih šestoro iz ovog malog hercegovačkog mjesta s manje od hiljadu i petsto duša.

“Tragedija neviđena!”, kaže Žarko Rušćić, vlasnik marketa.

Reporterska ekipa srela ga je ispred radnje dok je pripremao drva za ogrjev.

“Znam svu tu djecu, skoro su vršnjaci s mojim malim. Znam im i roditelje. Jedni od njih su nam susjedi tu gore poviše škole. Izgubiti svakoga je teško, ali svaki roditelj zna da je gubitak djeteta najteži. Nikome za poželiti”, potišteno će Žarko.

Sin mu ne želi govoriti javno, ali pozorno sluša što će otac reći. Samo iz prikrajka dobacuje da je jedan bio student na FESB-u, a i još jedna djevojka je studirala u Splitu.

Na njihovoj Osnovnoj školi ‘Brune Bušića’ zastava je na pola koplja. Mjesto je avetinjski prazno, ni žive duše za vidjeti i porazgovarati.

“Svijet se povukao u sebe. Ne možete zamilsiti koliko nas je sve ovo pogodilo. Izgubiti osam života u jednoj noći puno je i za kakve svjetske metropole, a kamoli za nas i Posušje”, komentirao je za Slobodnu Dalmaciju postariji gospodin.

“Malo je ovo mjesto i svi se znamo. Ili smo rodbina, ili kumovi, ili prijatelji. Ali da mi je netko pričao da se ovakvo zlo može dogoditi, ne bi mu povjerovao. Prošli smo mi i ratove, ali nikada ovako tužnog dana nismo imali”, veli on i pokazujeput do župnog ureda.

Tamo je parkirano najviše automobila. Prije nego što ćemo zakucati na vrata, pozvali smo fra Marinka Leku i najavili se. On nas dočekuje riječima da je upravo s ocem jednog od poginulih mladića i moli da se malo strpimo.

Za nekakvih 10-tak minuta iz župnikove kuće izlazi muškarac srednjih godina. Pogled mu je odsutan, utučen. Shvaćamo da mu nije ni do čega, kamo li razgovora s novinarima.

“Znam čovjeka od kada sam došao ovdje prije 15 godina. Vodi Županijske ceste i uvijek nam je za sve bio na raspolaganju. I on, i žena, i djeca. Krasna obitelj. I sad da im se ovo desi. Bože pomozi!”, zavapio je svećenik.

U svojoj dugoj karijeri teže zadaće i dana,veli, nije imao.

“Dok sam bio na službi dolje u Posušju, u jednoj noći poginula su mi četiri momčića. Promet, mladost-ludost. Ali ovo, da mirno slave, ne divljaju i poguše se… Nečuveno!”, reći će.

Telefon mu neprestano zvoni. Zovu kolege, vjernici, ljudi sa svih strana i raspituju se kada će misa i pogreb. Zvao je i kardinal Vinko Puljić, s kojim je dogovorio da će pred vjernicima i obitelji pročitati njegov telegram sućuti.

“Kako sada stvari stoje, pogreb će za ovih šest stradalih iz Rakitna biti u ponedjeljak. Od jučer sam razmišljao što i kako organizirati i shvatio da je najbolje da najprije za sve održimo zajedničku sprovodnu misu, a onda u isto vrijeme da se pokopaju na tri obiteljska groblja. Nevaljalo bi bilo da jedno ispraćamo prije drugoga. Ovako je najbolje, a vrijeme je i korone”, zaključuje.

Od velike mu je pomoći fra Tomislav Puljić. Došao je kao ispomoć prije Božića i ova ga je situacija zatekla.

“Mislio sam da ćemo obilazati vjernike, dijeliti blagoslove po kućam, da će to biti jedno uobičajeno božićanje. A vidi ovo”, u nevjerici je.

U pomoć će morati pozvati i svećenika iz susjedne župe, kao i još trojicu kolega. Fra Marinko je od svojih nadređenih tražio da pošalju nekoga iz Provincije i bit će mu, ne treba dvojiti, udovoljeno.

“A sada se moram ispričati i s kolegom krenuti na najteže putovanje u mom životu”, reći će sustretljivi župnik prije nego što će otići u kuće žalosti i pružiti utjehu obiteljima.

Istu sliku praznih ulica bez ljudi zatekli smo u subotu i u Posušju.

S vremena na vrijeme pojavio bi se tek pokoji prolaznik. Nerado govore, a još teže staju pred objektiv. Izuzetak je baka Veronika.

“Ja pošla do dućana, valjda nešto radi. Moram, jer sama živim u stanu”, pojašnjava.

Na spomen tragedije sva se stresla.

“Dašta da je tuga! Golema da golemija ne može biti. Nisam stigla na misu jutros u sedam sati, tako da ne znam što se priča. Neka dragi Bog dadne snage tim jadnim roditeljima da izdrže sve ovo”, zavapila je.

I u središtu Posušja zastave su na pola koplja. Uz glavni kružni tok poredani su lampaši koje su žitelji zapalili večer prije u spomen na stradale. Ne rade kafići, restorani, sve je utihlo. Tek nalazimo otvorenima vrata jedne cvjećarnice.

“Koliko ovo držim, a bit će evo punih 13 godina, ja nisam imala tužnijeg dana. Znam te majke i očeve, kao i te dječačiće. Dolazili bi ovdje uzeti po ružu za svoje ljubavi. I sada ih odjednom nema”, priča za “Slobodnu Dalmaciju” vlasnica Cmiljana Ternovšek, dok joj suze cure na lice.

Neke od obitelji od nje su naručile vijence. Cmilja ih ih radi od bjelih ruža, istih onih kakvih je osam komada s crnim florom stavila na ulazna vrata.

“Čim se čulo, i ja i ostali stanovnici smo pogasili sve adventske svijeće i povukli se u kuće. Jedva čekam završiti ovo aranžmana za sutrašnji pogreb i otići iz radnje. Mrtvi iz porušenih kuća u Petrinji su me uzdrmali do bola, ali ovo me dotuklo”, veli.

Sama istraga jučer nije donijela neke nove detalje.

Uviđaj je završen i sada bi, kako je rečeno u Tužiteljstvu Zapadno-hercegovačke županije, trebale uslijediti neke istražne radnje. Izuzet je sporni agregat, kao najvjerojatniji uzrok tragedije., prenosi “Slobodna Dalmacija“.

Izvor: haber.ba