Početkom februara Kijevski međunarodni institut za sociologiju (KIIS) objavio je rezultate istraživanja sprovedenog krajem januara. To je bilo u trenutku kada su, nakon masovnih ruskih napada na energetska postrojenja, dijelovi Ukrajine – naročito prijestonica Kijev – bili suočeni sa akutnim nestašicama struje, kao i grijanja i vodosnabdijevanja. Sve to pri temperaturama koje su se spuštale i do minus 25 stepeni.
Prema mišljenju 88 odsto ispitanika, Rusija želi da napadima na ukrajinski energetski sistem primora Ukrajinu na kapitulaciju. Njih 65 odsto navelo je da su spremni da rat izdrže onoliko dugo koliko bude potrebno. U septembru i decembru 2025. godine isto je izjavilo 62 odsto ispitanih.
„Ovaj januar kod mene nije izazvao još veću odlučnost i bijes, jer sam još od 2022. maksimalno odlučna i bijesna. Ovo je jednostavno još jedna etapa izuzetno teške borbe, koju ćemo, ovako ili onako, dobiti”, kaže Julija iz Kijeva u razgovoru za DW. Njen suprug, sa kojim ima ćerku, od 2024. godine je na ratištu. „Najviše mi pomaže moj bijes da ostanem postojana, ali i saznanje da nemamo drugu opciju. Sve drugo osim istrajnosti bilo bi mnogo gore”, dodaje ona.
„Ne radi se samo o pravdi, već o opstanku”
Anton Hrušecki, direktor KIIS-a, objašnjava u razgovoru za DW da je jedan od ključnih faktora otpornosti stanovništva svijest o tome da je ruski rat protiv Ukrajine egzistencijalan. Kako kaže, za Ukrajince se ne radi samo o pravdi, već o pukom opstanku.
„Otpornost Ukrajinaca je i dalje visoka. S jedne strane, oni su iscrpljeni i otvoreni čak i za teške ustupke. S druge strane, uprkos svemu, nisu spremni da pređu ‘crvene linije'”, kaže Hrušecki. Dodaje da ni pokušaji Rusije da tokom zime stvori neizdržive životne uslove u Ukrajini nisu promijenili takav stav.
Sociolog navodi da Ukrajinci danas sve češće govore o „Holodomoru”. Taj izraz je izveden iz pojma „Holodomor”, koji na ukrajinskom znači „ubistvo glađu” i odnosi se na glad, koju je staljinistički režim sistematski izazvao u Ukrajini između 1932. i 1933. godine. U tom kontekstu, „Holodomor” se danas koristi kao izraz za „ubistvo hladnoćom”.
I psihologinja Kateryna Kudrčinska ukazuje na to da su Ukrajinci iscrpljeni hroničnim stresom. „On razara tijelo, nervni sistem i psihu”, kaže ona. Prema njenim riječima, otpornost stanovništva oblikuje i psihološki efekat: poslije tolikih gubitaka, ljudi ne žele da se odreknu onoga što im je preostalo.
„Želim da ponovo izgradim svoju zemlju”
„Želimo da izdržimo, jer bi, u slučaju predaje, pod ruskom vlašću bilo mnogo gore”, kaže studentkinja Natalija za DW. Ona je došla na Trg nezavisnosti u Kijevu kako bi na improvizovanom memorijalu poginulim vojnicima postavila malu zastavu u čast svog oca, koji je nedavno poginuo u Donjeckoj oblasti. Priznaje da joj je ponekad teško da izdrži – gubitak oca, ekstremne životne uslove i svijest o ozbiljnosti situacije u zemlji.
„Snagu crpim iz toga što živim za svog oca, koji je želeo da živi i gradi budućnost sa svojom porodicom. Zbog njega ne mogu tek tako da odustanem. Ukrajina ima budućnost, u to sam uverena”, kaže Natalija, koja je na početku rata pobegla u inostranstvo, ali se kasnije vratila. „Ukrajina je moja domovina. Ne želim da odem. Želim da ponovo izgradim svoju zemlju.”
I Olga iz Kijeva želi da ostane. „Ne mogu samo da uzmem dijete za ruku i odem. To bi bila izdaja mog muža, koji se bori u ratu”, kaže ona za DW. Njen suprug se već na samom početku ruske invazije kao dobrovoljac priključio borbama i trenutno je raspoređen u oblasti Pokrovsk. Kući dolazi veoma rijetko, priča Olga, koja odgaja dvogodišnjeg sina i uz to radi.
Prema njenim riječima, mnogi Ukrajinci se nadaju kraju rata. Primjećuju znake ekonomskih problema u Rusiji i crpe nadu iz činjenice da Rusiji ni poslije četiri godine nije pošlo za rukom da ostvari značajnije vojne pobjede. Upravo to, smatra ona, hrani vjeru da će se sve ipak dobro završiti.
Raspoloženje među ukrajinskim vojnicima na frontu
Serhij (ime promijenjeno) se prije četiri godine kao bolničar dobrovoljno priključio ukrajinskim oružanim snagama. Smatra da motivacija i unutrašnja snaga slabe iz više razloga: ne postoje jasno definisani periodi službe, mogućnosti za demobilizaciju su minimalne, a finansijska podrška vojnicima koji nisu direktno na frontu je nedovoljna.
Kirilo (ime promijenjeno), pripadnik veze u kopnenim snagama, kaže da su se njegovi saborci već pomirili sa nedostatkom odmora. „Ovdje smo se toliko navikli da se više i ne sjećamo kako je bilo ranije. Na početku su postojali planovi za budućnost, a sada ih više nema. To nije pesimizam – više je osjećaj da će se dogoditi ono što mora da se dogodi. To je neka vrsta skrušenosti, a ne beznađa”, kaže on.
Kirilo dodaje da raspoloženje u vojsci dodatno opterećuju korupcionaški skandali u vlasti i slučajevi pronevjere sredstava namijenjenih odbrambenoj industriji. „U tim trenucima osjećaj da smo prevareni posebno je snažan”, kaže on za DW.
„Kada mi lično ponestane motivacije, ostaju mi samo disciplina i svijest da Ukrajina – ta država, ta nacija, taj identitet – možda neće postojati u budućnosti ako ne izdržimo i ne nastavimo da se borimo”, kaže „Mos”, vojnik jednog ukrajinskog dron-puka. I on se suočavao sa “burn-outom” i apatijom, ali mu je pomogla svijest da alternativa ne postoji.
Vizija uspješne budućnosti Ukrajine
Prema riječima sociologa Antona Hrušeckog, otpornost Ukrajinaca na kraju četvrte godine rata bazirana je i na spoznaji da evropski partneri nastavljaju da podržavaju Ukrajinu, te da Kijev ima podršku savremenog, razvijenog svijeta. „Današnje patnje doživljavaju se kao ulaganje u budućnost”, kaže on i dodaje: „Naši najnoviji podaci pokazuju da više od 60 odsto građana ostaje optimistično i vjeruje da će Ukrajina za deset godina biti prosperitetna članica Evropske unije.”
(DW)
