Piše: prof. Zehrudin ef. Hadžić, glavni imam MIZ Jajce
Ovo ne pišem da bih urazumio one koji su prije trebali razumno promisliti o ovome jer već je kasno. Ne pišem ni da bi se popravilo, i za to je kasno.
Ne pišem ni da nekoga kritikujem, nemam tu namjeru, a i nema koristi.
Pišem zato što mi je žao. Ne mogu se pomiriti i ravnodušno posmatrati. I da svi prihvate, ja neću!
Razum i logika drugačije nalažu. Jedino da bez ljudskosti ostanem, a to još nisam i ne mogu, pa makar da napišem!
Čaršija je središte grada, samo srce grada, a njeni elementi su dućani, česme, hamami, džamije, vakufi, sahat-kule, crkve, sinagoge, gradske uprave i institucije. Čaršija je kulturno nasljeđe koje treba čuvati i zaštiti, a ne modernizirajući uništavati. Svaka čaršija ima svoj prepoznatljiv ulaz, koji je otvoren, tradicionalan, raskošan.
Nikada se u čaršiju nije ulazilo “podukradom”, kroz uličice, nego direktno, na glavni ulaz. Svaki ulazak u čaršiju treba da izgleda teatralno, slavno, pobjednički, ponosno i dostojanstveno. Na ulazu se treba i mora primijetiti trag historije i tradicije, ali i kulture i civilizacije. Svaka čaršija ima i svoje ožiljke i rane, tragove historijskih borbi, ratova i sukoba, tragove ljudskih sudbina.
U našu čaršiju kada ulaziš autom kao da se kriješ ili nešto sakrivaš, kao da napadaš, ulaziš na stranu, pa zid, pa prepreka, pa auta. Poput labirinta. A ako pođeš pravo, kao pješak, dočekaju te redovi stolova i stolica, jedva da prođeš od redova i ljudskih pogleda.
Prvo ljudi, pa onda redovi parkiranih auta. A onda red smrti, spomen obilježja poginulih bojovnika, šehida i boraca.
A zatim red praznih dućana, prljavih praznih izloga, traljav završetak grandioznog projekta, pa druga kapija, pa ruševine, pa uličica koja vodi u ništa.
Neosnovano je očekivati da nas UNESCO ovakve prihvati.
Ipak, u iščekivanju prihvatanja, možemo i trebamo biti savjesni građani koji čuvaju, čiste i djelima vole svoju čaršiju, onakvu kakva ona jeste.
(Jajce Onlie)
