Dok se djeci u krvi pronalazi olovo, Bosna i Hercegovina pregovara o koncesijama.
Dok laboratorijski nalazi potvrđuju prisustvo teškog metala u organizmima djece, rudarska kompanija traži povećanje koncesione naknade. A vlast – umjesto da povuče ručnu – ulazi u pregovore o retroaktivnoj isplati.
Olovo nije vitamin.
Nije mineral koji tijelu treba.
Olovo je otrov.
Oštećuje mozak. Nervni sistem. Razvoj djece. Inteligenciju.
I što je najopasnije – ostaje u tijelu godinama. U kostima. U tkivima. U generacijama.
U zemlji u kojoj se relativizira sve – genocid, fašizam, korupcija, raspad institucija – mora postojati barem jedna apsolutna vrijednost.
Zdravlje i životi djece. Tačka.
Bez pregovora.
Bez kalkulacija.
Bez političkih spinova.
Bez koncesionih ugovora.
A upravo tu, na tom najnižem civilizacijskom minimumu, Bosna i Hercegovina ponovo pada.
U Varešu djeca imaju olovo u krvi.
Ne metaforički.
Ne poetski.
Ne politički.
Doslovno. Medicinski. Laboratorijski potvrđeno.
I to bi u svakoj normalnoj državi bio trenutak u kojem se sve zaustavlja. Alarm se pali od mjesne zajednice do vrha države. Rudnici se zatvaraju dok se ne dokaže potpuna sigurnost. Istrage počinju isti dan, isti sat. Tužilaštva rade noću. Vlade padaju. Građani izlaze na ulice.
U Bosni i Hercegovini, u isto vrijeme – povećava se koncesija.
To nije administrativni propust.
To nije nesporazum.
To je dijagnoza oboljelog sistema.
Grad koji je postao eksperiment
Testiranja više od stotinu stanovnika Vareša pokazuju da je trovanje olovom znatno šire nego što se u početku mislilo. Olovo nije pronađeno samo kod ljudi koji žive uz rudničku deponiju. Nalazi se i kod građana u centru grada. Kod odraslih. Kod starijih.
I kod djece.
Kod djece mlađe od šest godina.
Medicinska struka je jasna: ne postoji sigurna količina olova u organizmu. Ne postoji „dozvoljena“ vrijednost. Svaka količina znači da je sistem zakazao.
Ovo nije incident.
Ovo je početak dugoročne zdravstvene katastrofe.
Zato pitanje nije složeno: ko je odgovoran?
A još važnije: zašto institucije šute?
Tišina institucija kao saučesništvo
Vanredno stanje nije proglašeno.
Istraga tužilaštva nije javno potvrđena.
Rudarski projekti se nastavljaju.
Planira se novo rudarenje hroma u slivu Krivaje.
Zakon o rudarstvu Federacije BiH je jasan: dozvola za eksploataciju mora biti ukinuta ako su ugroženi život i zdravlje ljudi.
Ne može.
Ne smije.
Mora.
Sve drugo je kršenje zakona.
A mi imamo vlast koja pregovara o koncesijama dok se pokušava utvrditi zašto djeca imaju otrov u krvi.
U tom trenutku svaka priča o „brizi za građane“ postaje prazna fraza.
Jer prioriteti se ne izgovaraju.
Prioriteti se pokazuju.
Koliko vrijedi zdravlje?
Dok se objavljuju nalazi o trovanju, povećanje koncesije se predstavlja kao uspjeh. Kao dogovor. Kao napredak.
U svakoj normalnoj državi, to bi bio politički kraj. Ovdje je to tehnička procedura.
Jer sistem postavlja pitanje: koliko vrijedi zdravlje ljudi?
I dobije cifru.
To nije problem samo Vareša. To je logika države u kojoj je sve roba – voda, šume, rijeke, ljudi.
I zdravlje.
Razvoj koji truje djecu
Uvijek se pojavi isti argument: radna mjesta.
Ali kakav je to razvoj u kojem djeca imaju olovo u krvi?
Kakva je to ekonomija koja proizvodi zdravstvenu katastrofu?
Kakav je to napredak koji uništava budućnost?
Historija industrijskih katastrofa je jasna: prvo profit, zatim poricanje, potom minimiziranje, a priznanje – kad je već kasno.
Bosna i Hercegovina je sada na početku tog puta.
I još uvijek može stati.
Ali vrijeme curi.
Djeca kao kolateral
Najstrašniji dio nije politika.
Najstrašniji dio je normalizacija.
Društvo koje se navikne na vijest da djeca imaju olovo u krvi gubi osnovni moralni refleks.
Bez šoka nema promjene.
Bez bijesa nema odgovornosti.
Bez odgovornosti nema pravde.
Djeca ne lobiraju. Ne pregovaraju. Ne glasaju.
Njihova jedina zaštita trebale bi biti institucije.
A institucije – šute.
Test humanosti
Bosna i Hercegovina je možda na pragu najvećeg zdravstvenog skandala svoje savremene historije.
Ako se ovo zataška, razvlači i relativizira – posljedice će trajati decenijama.
I neće ostati u Varešu.
Vareš nije test ekologije.
Nije test ekonomije.
Nije test politike.
Vareš je test humanosti.
I pitanje koje će ostati je jednostavno:
Šta je država uradila kad je prvi put saznala da djeca imaju olovo u krvi?
Odgovor se već piše.
U tišini.
U pregovorima.
U koncesijama.
Jer država koja ne reaguje kada su djeca otrovana – odavno je izgubila kompas.
A to je otrov opasniji od svakog metala.
(plenum.ba)
