Za Hadžihasanovića nije bilo mjesta u haremu Alipašine džamije ili na nekoj drugoj lokaciji u centru Sarajeva koja dolikuje generalu. Pokopan je u ćošku strmovitog mezarja uz mahalsku džamiju na sarajevskoj periferiji. Do njegovog mezara se može doći samo pridržavanjem za nišane. Kod nas se u takvim škarpama pored živice zakopava krepali hajvan i uginula paščad.
Dženazu je predvodio reisov zamjenik Enes ef. Ljevaković koji se žurno udaljio prije nego je tabut ponesen do kabura. Nije bilo muftija i drugih ponosnih nosilaca ahmedija. Govor je u ime Islamske zajednice održao Muhamed ef. Velić. Svaka čast ef. Veliću, ali je sramota da nije lično reis ili njegov zamjenik, ako je zaista bio spriječen.
Na dženazi nije bilo ni političara, sarajevskih načelnika općina, gradonačelnice, bošnjačkih načelnika iz Federacije, kantonalnih ministara za boračka pitanja, ministara za bilo šta. Nije bilo ni predstavnika boračkih organizacija osim jajačkih, te jedne iz Travnika i jedne iz Sarajeva. Na njegov kabur samo su oni položili cvijeće kao i Edina Rešidović s kćerkom.
Hadžihasanovićev sin Adnan nema stalni posao. Oženjen je i sa svojom porodicom živi s roditeljima. S njima živi i njegova sestra sa svojom porodicom.
Poznavao sam prilično dobro generala Hadžihasanovića. Poznajem mnogo drugih generala, brigadira, pukovnika i komandanata. Ima među njima dosta divnih ljudi i gospode. Ali, Hadžasanović je bio među rijetkima kao skroman i nenametljiv. Istinski gospodin. Pamtim ga u starim iznošenim odijelima i kako mota škiju. Služio je samo domovini i narodu. Nije politici, pa ga vjerovatno zato nije moglo ni zapasti mjesto kod Alipašine džamije.
“Bošnjački” mediji, koji su se utrkivali da objave vijest o njegovoj smrti, juče nisu prisustvovali njegovom posljednjem ispraćaju. Svi su u svojim tekstovima obavezno naglašavali da je bio presuđen za ratni zločin. Pitam se hoće li srpski mediji prenositi takve informacije kada umru njihovi presuđeni oficiri za ratne zločine.
A general Hadžihasanović je presuđen za nešto što nije mogao spriječiti, a ni sankcionisati.
Godinama se bavim ratnom prošlošću Srednje Bosne. Nikada nisam naišao ni na jedan dokument koji bi mogao potvrditi njegovu vezu sa zločinima i zločincima. A da jesam, Boga mi bih ga objavio. Naišao sam na stotine dokumenata koji pokazuju njegove napore da spriječi zločine i izbjegne oružani sukob s HVO. Hadžihasanović je bio pravi vojnik i trudio se ustrojiti pravu vojsku, a ne zločinačku i kriminalnu hordu. Još u ratu imao je problema zbog toga jer ga je lokalna politika proglašavala komunjarom, ćafirom i četnikom. Ista politika koja je štitila one koji su činili zločine radi kojih je osuđen.
Teško je nosio presudu ratnog zločinca. Znam to. Častan čovjek s tim se ne može pomiriti. Dobrim dijelom ga je to i uništilo. Prije dvadesetak godina radio sam u timu podrške Edine Rešidović koja je vodila njegovu odbranu pred Haškim tribunalom. Pregledao sam hiljade dokumenata. Tim je prešao kompletan arhiv Trećeg korpusa. Nisam našao ni jedan dokument koji ga je dovodio u vezu sa zločinima koji se jesu desili u to vrijeme u zoni odgovornosti njegovog korpusa. Nisam upratio da je bilo koji drugi član tima pronašao takav dokument.
Čitali smo i analizirali dokumente o tim zločinima. Ni jedan nije upućivao na povezanost s Hadžihasanovićem. Nasuprot, svi su ukazivali na njegove napore da ih sprječava. Tribunal je utvrdio da grupe i ljudi koji su ih počinili nisu bili pod njegovom komandom. Naprotiv, nisu ga priznavali kao svoga komandanta jer je za njih bio komunjara, četnik i ćafir.
Neću tumačiti zbog čega je presuđen jer veoma cijenim rad Haškog tribunala i općenito podržavam rad pravosuđa. General nikada nije omalovažavao svoju presudu, pa neću ni ja. Vojnički ju je prihvatio. Nije pobjegao od pravosuđa u inozemstvo.
Bosanska država i društvo za čiju je odbranu učinio mnogo i potrošio se za njih, nisu ga poštovali za života, a juče se pokazalo da ga ne poštuju ni u smrti.
