U dramatičnoj utakmici protiv Barcelone, kada je sve upućivalo na poraz, Francesco Acerbi je u 93. minuti produžio nadu Intera majstorskim pogotkom koji je odveo tim u produžetke. Taj trenutak, koji će ostati upamćen kao jedan od najdirljivijih u njegovoj karijeri, bio je kruna svega što je prošao – na terenu i izvan njega.
Gol koji je postigao bio mu je prvi u evropskim takmičenjima, a način na koji ga je proslavio – skidanje dresa i trk prema klupi – govorio je više od riječi. Emocije koje je tada pokazao imale su duboko uporište u njegovoj životnoj priči.
Acerbijev put do vrha bio je sve samo ne lagan. Rođen 1988. u mjestu nedaleko od Milana, dugo je igrao u nižim ligama Italije, a tek s 22 godine počeo je profesionalno graditi karijeru. Međutim, uspon mu je ubrzo zasjenila lična tragedija – smrt oca ga je pogodila u najgorem mogućem trenutku, tik pred transfer u Milan. Izgubio je volju za igrom, upao u depresiju i okrenuo se alkoholu. Kako sam kaže, u tom periodu ga više ništa nije moglo ispuniti.
A onda je stigla šokantna dijagnoza – rak testisa. Bolest je otkrivena prilikom ljekarskih pregleda po dolasku u Sassuolo. Nakon operacije i kratkog povratka na teren, bolest se vratila krajem iste godine. Više od dva mjeseca borbe sa hemoterapijama bilo je dovoljno da je pobijedi – i da se vrati jači nego ikada.
Paradoksalno, upravo taj životni udarac bio je prekretnica. Prestao je piti, promijenio životne navike i u potpunosti se posvetio fudbalu. “Da nisam obolio, vjerovatno bih se povukao s 28 godina”, kazao je jednom prilikom.
Njegova druga fudbalska mladost započela je u Sassuolu, gdje se afirmisao kao pouzdan štoper. Godine 2018. prelazi u Lazio, gdje ne samo da postaje jedan od nosilaca igre, nego se vraća i u reprezentaciju Italije, s kojom je 2021. osvojio titulu evropskog prvaka.
Godine 2022. prelazi u Inter i ostvaruje ono o čemu je mogao samo sanjati – osvajanje Serie A, nacionalnog kupa, te igranje u finalu Lige prvaka.
