Njega su se bojali najveći nogometaši svijeta, bio je oličenje rada, stege, discipline i savjesti… I kao igrač bio je jedan od najboljih na svijetu. Rođeni Zagrepčanin koji je igrao i za Građanski, ali i za Partizan i Crvenu zvezdu – obilježio je nekoliko epoha. I kao igrač i kao trener.
To su samo najkraće crte o neupitnoj fudbalskoj veličini, Branku Zebecu. Je li više postigao kao igrač ili trener, teško je odgovoriti na to pitanje.
Rođen je u Zagrebu 17. maja 1929. godine, umro je prije 32 godine, 26. septembra u svom rodnom Zagrebu 1988. godine, bizarnom nesrećom, ugušio se komadićem mesa s roštilja kojeg je spremao za svoje prijatelje nakon što su zajedno odgledali jednu utakmicu.
Kao igrač bio je sjajan napadač, volio je igrati na lijevom krilu, no i na mjestu centarfora bio je neprikosnoven. U mnogim anketama bio je izglasan kao jedan od najboljih, ili najbolji, hrvatski fudbaler svih vremena.
Karijeru je započeo u čuvenom Građanskom, za vrijeme Drugog svjetskog rata, igrao je za juniorsku momčaad ovoga kluba od 1943. do 1945. godine. Nakon što su komunističke vlasti ukinule Građanski Zebec je karijeru nastavio nastupajući za amaterske zagrebačke klubove; Poštar, Lokomotivu, Milicioner, a 1951. godine angažirao ga je beogradski Partizan u kojem je proveo sljedećih sedam godina. Upravo zaslugom Branka Zebeca Partizam se prometnuo u istinsku snagu tadašnjeg nogometa, sa Zebecom u momčadi tadašnji “crveno-plavi”, tek kasnije Partizan je preuzeo crno-bijelu kombinaciju, osvojio je tri Kupa i jedno prvenstvo.
Potom je prešao u susjednu Crvenu zvezdu gdje je odigrao dvije sezone. Pred kraj karijere odlazi za Njemačku u Alemanniju iz Aachena gdje je odigrao još tri sezone i konačno 1965. godine završio igračku karijeru. U međuvremenu skupio je čak 65 nastupa za jugoslavensku reprezentaciju, postigao je 17 golova, a kud i kamo je upisao još asistencija. Bio je član znane olimpijske reprezentacije Jugoslavije koja je na Olimpijskim igrama u Helsinkiju 1952. godine osvojila srebrnu medalju, nakon poraza protiv Mađara u finalu.
Prije toga bio je sudionik dvije velike utakmice protiv Sovjetskog saveza, one prve koja je završila 5-5 nakon vodstva Jugoslavije od 5-1 i one druge koja je završila 3-1 trijumfom Zebeca i saigrača. Mnogi su tu reprezentaciju znali zaustiti godinama kasnije napamet – Beara, Stanković, Crnković, Horvat, Čajkovski, Boškov, Ognjanov, Mitić, Bobek, Vukas i Zebec! K tome, Zebec je sa sedam golova bio najbolji strijelac tog olimpijskog turnira. Igrao je Zebec i na Svjetskom prvenstvu 1954. godine u Švicarskoj. Tada je jugoslavenska reprezentacija stigla do četvrtzavršnice i izgubila od kasnijeg prvaka svijeta, Zapadne Njemačke.
Na sljedećem je Svjetskom prvenstvu 1958. godine u Švedskoj bio kapiten i s jugoslavenskom reprezentacijom opet stigao do četvrtfinala i još jednom doživio poraz od Zapadne njemačke. Na Europskom prvenstvu 1960. godine reprezentacija bivše države poražena je u završnici od Sovjetskog Saveza. Na koncu, o kakvom je igraču bilo riječ svjedoči i činjenica da je Zebec igrao za reprezentaciju Svijeta protiv Engleske, 1953. godine, na Wembleyu, povodom proslave 90. godišnjice engleskog nogometnog saveza.
Još dok je pred kraj karijere igrao u Aachenu pohađao je trenersku školu, zarana je još kao igrač odlučio postati trener. Iako kao rođeni Zagrepčanin nikad nije igrao za Dinamo, prvi trenerski posao bio mu je baš u rodnom Zagrebu, u Dinamu. Sjajnom selekcijom igrača i novim metodama treninga od Dinama je napravio strašnu momčad koja je 1967. godine osvojila Kup velesajamskih gradova.
Dogodio se preporod
Iako je utakmicu u finalu vodio Ivica Horvat (prethodno je zbog smjene uprave klub napustio i Zebec), zasluge za taj epski trijumf zagrebačke ekipe pripadaju najviše baš Zebecu. Nogometna Europa vidjela je da se u Zagrebu odradio sjajan posao i Zebec je dobio poziv Bayerna koji tada nije bio fudbalski gigant kao danas. Bayern je tada na prvenstvo čekao već 37 godina, poslije Drugog svjetskog rata u Bundesligi Bayern je bio bez naslova.
Čim je Zebec preuzeo Bayern dogodio se preporod bavarske ekipe koja je 1969. godine na sveopće iznenađenje osvojila dvostruku krunu, i prvenstvo i kup natjecanje. Samo dvije godine kasnije Zebec je s Bayernom osvojio i europski trofej, Kup pobjednika kupova, senzacija s angažiranjem Zebeca bila je potpuna.
Jedno vrijeme, početkom sedamdesetih godina vodio je i Hajduk, njega je naslijedio Ivić, a slobodno se može reći da je i Zebec sudjelovao barem djelimično u stvaranju nove Hajdukove generacije koja je harala europskim i jugoslavenskim nogometom sredinom sedamdesetih godina. S Hajdukom je osvojio Kup 1973. godine i došao do polufinala Kupa pobjednika kupova iste godine u kojem je eliminiran tek u polufinalu protiv engleskog Leeds Uniteda.
Osebujna pojava
Potom je preuzeo Hamburg Sport Verein i osvojio njemački naslov 1979. godine i došao do finala Kupa prvaka, usput eliminiravši i splitski Hajduk u čuvene dvije utakmice četvrtfinala, gdje je izgubio u madridskom finalu od engleskog Nottingham Foresta. Vodio je još i Stuttgart 1970-1972., Eintracht Braunschweig 1974-1978., taj je klub poveo do jednog boda zaostatka za osvajanjem prvenstva 1977., Borussiju iz Dortmunda 1982. i 1983., trenirao je i Eintracht Frankfurt 1983. i 1984. te još jednom Dinamo prije povlačenja u penziju, piše Dnevno.hr.
Bio je osebujna osoba i u privatnom životu i kao trener. Bio je izvrstan student matematike i fizike i Sveučilište mu je nudilo stipendiju za daljnje usavršavanje, no se ipak odlučio za fudbal. No, tu svoju matematičku sklonost obilato je koristio u fudbalu, kod njega nespreman igrač nije uopće bio igrač.
Često su se igrači svih klubova u kojima je radio žalili na pregrube metode i pretežak fizički rad, a on bi se posvađao s upravom, čak i znao otići iz kluba ako uprave ne bi stala iza njega, već iza igrača.
Kako je stres bio sve veći tako se Branko Zebec, nažalost, odao alkoholu. Sve češće bi bio viđen pijan na treninzima, teško je komunicirao s novinarima, a počele su ga hvatati i bolesti. Odlučio je prestati s trenerskom karijerom u 56. godini, nakon što je 1984. godine nakratko vodio zagrebački Dinamo.
Njegova nagla smrt bila je šok za javnost, Zebec se ugušio komadićem mesa s roštilja kojeg je sam pripravio, htijući počastiti svoje prijatelje iz kruga fudbala, izdahnuo je na rukama Dinamove legende, Krasnodara Rore.
