NZZ piše o finsko-francuskoj novinarki Taini Tervonen koja je, nakon što se zainteresovala za proces potrage za nestalim u ratu u BiH, stekla posebnu vrstu prijateljstva sa Senem Škulj, koja sortira, fotografiše i broji ekshumirane kosti u mrtvačnici Šejkovača, na zapadu BiH, kao i sa Darijom Vujinović, koja na temelju DNA uzoraka pokušava utvrditi identitet žrtava.
Potraga i identifikacija su, piše NZZ, naporan i beskrajno dug proces, pogotovo što je prošlo dosta vremena od rata i što porodice nestalih imaju pravo da dostojanstveno sahrane svoje mrtve ali i da dobiju smrtni list, na osnovu kojeg mogu ostvariti socijalnu nadoknadu i druga prava.
„Taina Tervonen u svojoj impresivnoj reportažno napisanoj knjizi ´Popravka živih´ ne štedi čitaoce šokantnih detalja o masovnim grobnicama, o radu forenzičarke Senem i istražiteljke Darije, pri čemu se prva bavi mrtvima, a druga živima.
Ovdje pak, kako se navodi, nije riječ o Srebrenici o kojoj se mnogo govori, već o manjim masovnim grobnicama na sjeverozapadu zemlje, u okolini Prijedora. Tamo su srpski general Ratko Mladić i Radovan Karadžić još 1992. godine naredili ubijanje hiljada bošnjačkih i hrvatskih muškaraca u svrhu etničkog čišćenja, a tijela su nekoliko puta premiještana kako bi se prikrili tragovi zločina, piše autorka teksta.
Od tada je šutnja počinilaca i žrtava dio tajnog konsenzusa “da svi mogu ponovo koegzistirati jedni pored drugih”, a paradoks te šutnje izgleda ovako: „Stvari su toliko očigledne (…) da morate potrošiti ogromnu količinu energije da ih gurnete pod tepih i pretvarate se da se ništa nije dogodilo”, navodi se u tekstu.
Rat za sjećanje
Tervonen je posmatračica i reporterka, izbegava osude, radije sluša i postavlja pitanja. Da li je moguće da se nakon takvog rata cijela nacija može složiti oko jedne istine i jednog tumačenja istorije?
Pa ipak, činjenice imaju veliku težinu. Kada Tervonen opisuje kako Senem sedmicama soli dijelove tijela i pokriva ih gazom (metoda mumifikacije koju je ona izmislila), kako bi umanjila nepodnošljiv smrad i omogućila očuvanje posmrtnih ostataka jer nedostaje novca za rashladne posude. Ili kada pažljivo izvještava kako se 284 lijesa s identifikovanim ostacima istovaruju na ogromnu livadu, gdje održavaju bdijenja, pa se kasnije sahranjuju. Čovjek ostaje duboko dirnut. Isti efekat ima i detalj, kada ona prati Dariju krivudavom cestom do žene čiji je sin ubijen. Pitanje boli, dotiče otvorenu traumu. Možda nije slučajno što za majku, koja je izgubila sina, ne postoji specifičan jezički izraz, «kao da sama riječ to ne može obuhvatiti», navodi autor u tekstu švajcarskog lista.
Da li je “rat za suočavanje sa prošlošću odnosno za kulturu sjećanja” na kraju za mnoge nerazuman teret, jer neprestano otvara stare rane? Taina Tervonen, koja je obavila nekoliko istraživačkih radova sa putovanja u BiH, ne vidi to na taj način. Ona svojom knjigom želi i da ukaže na nesebičan i predan rad žena poput Senem i Darije, na „preživjele koji se i dalje brinu za svoju djecu (…), žene koje pletu vunene čarape, koje puše i piju, uzimaju sedative kako bi se borile protiv noćnih mora i naoružavaju se antidepresivima protiv previše bolnih uspomena…”
Da, to je omaž “jakim ženama, koje svojoj djeci pričaju o ubijenom ocu ili nestalom rođaku, jer djeca moraju znati”. O ženama, koje kriju od njih samo najgore stvari da ih ne opterećuju. Na nježan način, bez senzacionalizma, Taina Tervonen je stvorila duboko humanu i empatičnu knjigu koja se ne može tako brzo zaboraviti. Uz to, ona je, navodi se još u NZZ-u, snimila i dokumentarni film o svojim putovanjima i protagonistkinjama Senem i Dariji, što dodatno ilustruje ovu temu. To je “priča o tome šta nam ostaje kada se rat ne završava, već se odugovlači.”
(DW)
