Geri Lineker je rekao da je fudbal igra u kojoj uvijek pobjeđuju Nijemci. U Bosni i Hercegovini to je igra u kojoj uvijek pobjeđuje Borac. Ali ovo nije priča o Vici Zeljkoviću. Ovo je priča o onima koji mu služe: o ljudima koji su vjerni, poslušni i spremni da se, za mrvu milosti gospodara, odreknu i savjesti, i stida, i pravila igre. Priča o Topuzoviću, Sivcu, Topaloviću, Halkiću, Musliću… Ali i priča o nama, o tome kako smo se navikli na poniženje, kako smo pristali da gledamo i šutimo, kako smo pristali biti jadni. Koliko nisko idemo? Možemo li uopće niže?
Sport je posebna strast, a fudbal posebna unutar posebne.
Za dobar dio ljudi to je način da popune tišinu u razgovoru tokom sedmice; za druge, prilika da naprave pauzu od ozbiljnih tema. To je stvar u kojoj svi učestvuju s potpunim uvjerenjem da o njoj znaju sve — i da im nije jasno zašto ih velike svjetske televizije još nisu angažovale kao eksperte, jer, realno, oni to znaju bolje od Gerija Linekera.
No, najvažnija stvar koja fudbal čini magičnim jeste njegova nepredvidljivost. Nema kladioničara koji vam neće ispričati o milionima maraka koje je mogao dobiti da ga nisu “izdali” apsolutni favoriti tog vikenda ili srijede: Real, Juventus, Bayern… U fudbalu, kažu, ne možeš biti siguran ni u koga.
Ili u skoro ni u koga.
Možeš biti siguran samo u Borac iz Banje Luke.
To je jedino sto posto sigurno. Mogao bi neki bh. klub dobiti vlasnika–multimilijardera, dovesti najbolje igrače današnjice, ali bi bodovi i tada, bez sumnje, ostali u Banjoj Luci.
Od Veleža do Veleža.
Kada je Vico Zeljković postao prvi čovjek bh. nogometa (tada još nezvanično), Velež je gostovao u Banjoj Luci, i javnost je tada vidjela krađu neviđenih razmjera. Sudija Gigović demonstrirao je kako će izgledati nova igra koja se zove “fudbal”. Borac nije bio povlašten, za Borac se kraduckalo na način koji nije viđen ni u nižerazrednim ligama.
Pokradeni su gotovo svi klubovi, izuzev onih iz Republike Srpske, koji utakmicama protiv Borca pristupaju kao lakšem treningu. Jedini stvarni konkurent Borcu do ove sezone bio je Zrinjski, čiji je dugogodišnji čovjek u savezu, Ivan Beus, nalazio načine da zaustavi Zeljkovića. No, i ta prepreka ove sezone je riješena.
Četiri kluba iz Republike Srpske na početku sezone izruče sigurnih 36 bodova Borcu, tako da sezona nije ni počela, a prvak je već poznat. Mogao bi jedan od deset klubova biti i PSG Luisa Enriquea, ali bi bio osuđen na drugo mjesto.
A sudije?
Pa oni žele da zasluže milost gospodara svih fudbalskih svjetova u BiH, Vice Zeljkovića, čovjeka koji odlučuje ko ide na liste za suđenje. I ne samo to: on je izvršioca najgorih fudbalskih krađa u istoriji fudbala na ovim prostorima, Miloša Gigovića, ugurao na UEFA-ine sudijske liste.
Zato Vico Zeljković govori istinu kada kaže da on sudijama ništa ne sugerira po pitanju suđenja.
Elvedin Topuzović, kada je dobio mogućnost da sudi utakmicu Borca i Veleža, nije skidao osmijeh s lica, kao zaljubljeni tinejdžer u prvoj sedmici veze. Znao je da je to prilika da se pokaže gospodaru da je spreman za sve.
Nije bilo poziva predsjednika saveza, niti bilo koga od njegovih ljudi , zašto bi i bilo? To je prilika koja se ne smije propustiti. Ako bude trebalo, dat će dva crvena kartona; odmah na početku, nekoliko žutih Veležu da igračima Borca olakša igru. Ako bude sreće, svirat će i penal za Borac. Ma, i dva ako treba.
Znao je da Velež nije u formi, ali se molio Bogu na nebesima da Velež da gol, kako bi ga mogao poništiti i tako zadovoljiti Boga na zemlji.
I sve mu je bilo više nego što je mogao poželjeti. Borac je igrao loše, a on je sebi ponavljao: “Ovo ne smijem propustiti.”
I onda ono za šta se molio u samoći svoje sobe: Velež je dao gol.
Nermin Haskić je bio sretniji nego ikad, ali Topuzović još sretniji. Bio je sretniji i od Haskića, i od Admira, i od Ibre Rahimića, i od svih Veležovih igrača zajedno. Jer znao je poništit će ga.
Odmah je svirao prekršaj i poništio gol.
Sabrija u VAR sobi bi ga, naravno, poništio.
“Đubre jedno, prekršio je pravilo samo da ja ne bih osjetio milost gospodara”, pomislio je Sabrija, koji je život rizikovao u Mostaru da bi dokazao odanost gospodaru.
Svaki sudija iz Tuzle, Zenice, Bihaća, Sarajeva (izuzev Peljte, kojem je srce ranije zarobio Ivan Beus) vjerniji je gospodaru Vici nego što je Reks bio Titu.
I drugo poluvrijeme bilo je savršeno , Borac nije mogao do gola. To je bilo to: produžit će osam minuta, i onda će u 96. svirati penal. Dobit će milovanje, bio je siguran u to.
A onda je došla 88. minuta, gol za Borac.
Vidio je, bio je sto posto siguran da je jedan od igrača Borca napravio prekršaj.
“Je li prekršaj?”, vikao je u slušalicu.
“Jeste”, odgovorio je tužan glas s druge strane.
“Možda me ovo stavi na UEFA listu sudija”, pomislio je dok se tuširao.
Dok se vraćao kući u Tuzlu, slušao je radio. U jednom momentu, dok se vozio kroz neku vukojebinu, mogao je uhvatiti samo jednu radio stanicu. Morao je slušati muziku da ne bi zaspao. Neki pjevač, ne baš nekog glasa, gotovo je recitovao:
“Kako si glup
Kako si ohol, dragi moj
Kako si ružan
Izvještačen
Bijesan
Neshvaćen
Na tvome licu praznuje veliko ništa
I da živiš hiljadu godina, nećeš uspjeti
Daleko od istine
Daleko si ti od istine.”
“Jebem mu mater, šta sve puštaju na ovim stanicama”, promrmljao je.
Pogledao je telefon, stigla mu je neka duga poruka.
“Da nije Vico?”, pomislio je, i osmijeh mu je zasjao na licu. Zaustavio je auto i izašao van da pročita:
“Dragi Elvedine, hvala ti, ali ne samo tebi već i Sabriji, Sivcu, Kazlagiću i drugim časnim kolegama.
Vi niste zločinci, već heroji, i vaš doprinos našem narodu je predragocjen.
Vi ste napisali tako briljantan esej o jadnosti kao egzistencijalnom stanju bića koje se odreklo stida i savjesti; o moralnoj ništavnosti –praznini koja se lažno predstavlja kao moć.
O tome da nam je cijena manja nego pišanje u WC.
„I molim vas, dragi Elvedine, pošaljite mi adrese svih sudija s lista Premijer lige BiH s područja Federacije koje je kontrolisala Armija BiH. Krajem narednog mjeseca idem u Beograd na sajam knjiga i volim poklanjati knjige.
I znate šta, poklanjam knjige autora koje volim, a Dostojevskog, naravno, volim najviše.
Možda nije fazon otkriti tajnu poklona, ali kako je poklon dragocjen, otkrit ću vam:
poslat ću vam prvu knjigu Fjodora Mihajloviča Dostojevskog „Bedni ljudi.““
Hvala vam, i nastavite da budete takvi.
U potpisu A. B.
„Ah, budale“, pomislio je, ugasio cigaretu i ušao u auto.
„Uh, pa ovdje smrdi kao da pas živi u njemu.“
Otvorio je prozor, ali smrad nije nestajao.
(TACNO.NET)
