Bare Vardić: Ja sam uvijek bio i bit ću optimist, entuzijast, pozitivac, kreativac

Bare Vardić, scenarist, redatelj i producent koji spletom okolnosti iz rodnih Dobretića, preko Travnika i Zagreba skrasio se u Rosenheimu, gdje zivi i stvara, piše Jajce Online.

Nakon završene škole u Dobretićima, upisuje medicinsku školu u Travniku, a nakon toga i fakultet. No nakon neuspjelog studentskog pokušaja njegova nova domovina postaje Njemačka.

Na sreću ili nesreću tijekom gospodarske krize u Njemačkoj 2008. godine 15-ak radnika je, među kojima je bio i Bare, dobilo otkaz u bolnici. Nakon toga otišao u München i upisao školu za scenariste.

U Hrvatskoj JE registrirao filmsku i glazbenu produkciju, kupio profesionalnu televizijsku opremu te krenuo s castingom po Njemačkoj, Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini…

Prošlo je dosta vremena od Vašeg filma “Gastarbajter – Riznica sjećanja”, a snimali ste ga praktično u svom zavičaju, Kakvi su sada Vaši utisci nakon toliko godina?

-Točno je da su prošle 6 godina od snimanja igranog filma “Gastarbajter – Riznica sjećanja”. Svaki filmski projekat se sastoji od tri faze: preproduction, production, postproduction. Preproduction je krenula 2012. godine s odabirom lokacija kako u Bosni, tako i u Hrvatskoj i na kraju u Njemačkoj.

Nakon odabira lokacija krenuo sam sa zamolbama, pisanjem stotine e mailova od lokalnih od republičkih, pa i državnih organa vlasti za suglasnost i odobrenje snimanja na tim svim odabranim lokacijama. Na momente je to bila prava borba, natezanje, prepucavanje i uvjeravanje s pojedinim ustanovama i dužnosnicima. Spomenuo bih tri slučaja.

Kad sam tražio dozvolu za snimanje u općini Rosenheim, od prve sam bio odbijen, da bi nakon mukotrpnih uvjeravanja i mnogobrojnih e mailova na sreću bilo odobreno i što je još interesantnije da mi nisu ni naplatili uslugu, što je za Švabe rijetkost, jer kod njih važi samo pravilo ”bitte zahlen”.

Drugi slučaj koji sam izdvojio je taj kada sam tražio dozvolu za snimanje na državnom graničnom prijelazu Gradiška. Koliko sam ja ustanova i institucija obišao, na koliko sam vrata pokucao, da bih na kraju krajeva nakon punih 6 mjeseci u uredu ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske osobno bio nazočan potpisivanju odobrenja snimanja.

Treći i možda meni najdraži slučaj je naravno iz našeg prelijepog Jajca. Došao sam u općinu i gdje ću nego prvo odem kod jednog našeg djelatnika i mog čovjeka, koji je rodom kao i ja iz Pougarja, ali koji na žalost nije imao nešto posebno sluha i razumijevanja za moj projekat, pa mi je odmah s prve već bio pokopao sve nade. Nisam se dao zbuniti i otišao sam kod načelnika gospodina Edina Hozana, koji me je dočekao s punim uvažavanjem i razumijevanjem, kao da je došao neki Hollywoodski redatelj i sve je bilo riješeno u dvije minute. Stvarno divan čovjek i evo još jednom mu se zahvaljujem. Iskoristio bih prigodu i zahvalio se turističkoj Agenciji, muzeju AVNOJ, Policijskoj postaji Jajce, katoličkoj župi Dobretići, žiteljima Jajca, Pougarja, srednje Bosne…

Neću nikad zaboraviti jedan slučaj, kada mi se javio neki Location Manager iz Sarajeva, navodno jedan od najjačih u BiH pa i na cijelom Balkanu, kad je u pitanju brzo i efikasno pribavljanje i iznuđivanje dozvola za snimanje, gdje je onako drsko, umišljeno i bahato rekao evo tu ti je žiro račun, uplati toliko i toliko i idemo u akciju u borbu za dobijanje dozvola za snimanja, a ostatak honorara ću uplatiti nakon prikupljenih dozvola. Kada sam mu objasnio da je “Plan B Production” nezavisna independent produkcija i da moja financijska konstrukcija nije u prilici da se baš rasipam s novcima, lik je se našao uvrijeđen i bio je jako drzak, pa je čak spominjao nešto u kontekstu: ”Gospodine Vardić, što vi mislite s kim razgovarate, znate li vi da Angelina Jolie nikad ne bi dobila dozvole snimanja da njega nije bilo”,

Kad sam to ispričao mom dragom prijatelju Bari Pršlja, samo je odmahnuo rukom i rekao: ”Imenjače, ja sam ovdje lokalni matador, mi Jajčani smo ti koji ovdje odlučujemo, samo opleti i snimaj…”

Nakon pribavljenih dozvola za snimanje, krenuli smo s audicijom odnosno s castingom. U Jajcu smo u domu kulture u kino dvorani radili casting u dva navrata. To nam je bio test, jer sam si rekao ako bude dobar odaziv kod nas u provinciji u Jajcu, gdje se ne može baš često biti u prilici za ovakve ponude i potražnje, onda smo znali i računali da će recimo u Zagrebu i Minhenu kao metropoli biti puno lakše za casting.

Sva ta preprodukcijska faza je trajala do ljeta 2013. godine kada smo konačno krenuli s produkcijskom fazom, odnosno snimanjem prvih kadrova u mom rodnom Pougarju. Ritam i dinamika snimanja se moralo uskladiti s mogućnostima mojih malih velikih junaka, glumaca i glumica, za koje je to bio veliki izazov, obzirom da manje više nitko od njih nije prije toga stajao ispred profesionalne kamere kao što je bila moja RED kamera, ali i njihovim privatnim obavezama jer su manje više svi oni bili školarci.

Ovim putem bi se svima njima još jednom zahvalio na upornosti i velikom trudu. Osim toga tok snimanja se stalno prebacivao iz BiH u Hrvatsku, odnosno Njemačku. Tko poznaje story, tko poznaje Synopsis, vidjet će da se tu radi o dvije priče u jednoj priči, two story about A story, dakle prošlost i sadašnjost, kao i sva godišnja doba od proljeća, ljeta, jeseni do zime, a sve te činjenice su utjecale na to da se produkcijska faza, odnosno snimanje razvuče sve do jeseni 2014. godine kada je konačno i zadnja klapa pala.

Nakon tog mamutskog posla, ušao sam u fazu postprodukcije. Zatvorio sam se u studio i danima i mjesecima sam radio na montaži. Moram priznati da mi je puno vremena oduzela postprodukcija: Special Effects, Color Grading, Sound Design, Film Music itd…

Po meni film je bio finalan tek početkom 2019. godine kad smo konačno imali DCP, Blu ray, DVD. Treba spomenuti da smo u toj cijeloj postprodukcijskoj fazi, izbacili četiri verzije: hrvatsku odnosno bosansku, zatim njemačku, francusku i na kraju englesku.

 

Na brojnim filmskim festivalima ste sudjelovali, možete li izdvojiti jedan koji je na Vas posebno ostavio trag?

-Da, bili smo na nekoliko festivala: Cannes, Berlinale, odbijenica s Pulskog festivala, no najdraži su mi bili festivali u Bihaću i Sarajevu. Znate, ljudi koji su pogledali film, rekli su mi Bare, “Riznica sjećanja” ima našu dušu, ima Hrvatsku dušu, ima Bosansku dušu, ovdje si krenuo s mamutskim projektom, ovdje trebaš zaokružiti i krunisati taj svoj mukotrpni put. I bili su u pravu. Ovom bi se prilikom zahvalio Jasminu Durakoviću, Mirsadu Ćatiću Čuperku, Miloradu Žderiću…

I eto ljudi su prepoznali tu našu balkansku dušu moga, našeg i vašeg Gastarbajtera, koji je bio nagrađen najboljim debitantskim igranim filmom.

Da li prostoru u našem zavičaju nudi dobre lokacije za snimanje filmova i serija?

-Naravno, prelijepi su to prostori, krajolici, priroda. U međuvremenu sam stekao mnoge poznanike iz svijeta filma i mjuze i svakom prilikom pokušavam na ovaj ili onaj način promoviram sve te naše prirodne ljepote.

Evo ako se smijem pohvaliti, još tri moja projekta ”R 7 – for my son, I will go through hell” , ”Bosanski lonac” , trilogija ”Hrvatski Vitez” su uvršteni u moj dugoročni plan, koji su planirani da se snimaju u svim tim našim prelijepom prostorima srednje Bosne, naše Bosne ponosne, samo Bože zdravlja i dobrih ljudi, prijatelja, pogotovo kreativnih…

Prešli ste trnovit put, od dolaska u Njemačku, snalaženja u njihovom društvu, pokretanju vlastite produkcije? Što sada radi Bare Vardić?

-Da, vjerujte mi, ponekad pomislim i pitam se:”Barek što ti je sve ovo trebalo” ?
Ponekad se pitam što nisam i dalje ostao u mojoj prvobitnoj struci u medicini, ali đavo ne da mira, moji dječji snovi su bili jači… Nakon medicinske škole u Travniku i neuspješnog pokušaja studija u Zagrebu, još davne 87’ godine sam otišao za Njemačku, što mi je financijski omogućilo da još dva put studiram Audio Engineering, Filmski scenarij. Puno je tu truda, rada, učenja, volontiranja uloženo, da bi se odustalo. Moje moto je: ”Follow your dreams and never give up”

Neposredno nakon završetka snimanja Gastarbajtera, iako sam imao već nekoliko napisanih scenarija, koji su čekali na realizaciju, negdje sam slučajno poslušao Sunrise Avenue – You can never be ready, što me je jednostavno zapljusnulo nekim finim emocijama, pa sam već u sljedećem trenu dobio ideju za pisanjem novog scenarija…it’s Love? – You can never be ready. Priča je tako cool, moderna zafrkancija, da nisam mogao čekati da Gastarbajter doživi svoju oficijelnu premijeru, već sam bio krenuo u produciranje mog drugog po redu igranog filma, koji je u međuvremenu također snimljen i nalazi se u postprodukcijskoj fazi. Moram napomenut da sam čak za taj film angažirao Hollywoodskog glumca Eric Roberts, brat od one svjetski poznate glumice Julie Roberts. Prošle godine smo tri puta odgađali snimanje u Zagrebu, ali usprkos Coroni odlučili smo se na “Plan B”, pa sam ja umjesto da Eric sleti u zračnu luku Zagreb, ipak odletio u Hollywood i u LA oformio crew, iznajmio equipment i urede gdje smo sve snimili.

Ovom prilikom bi se zahvalio mojoj agentici Biljana Warner iz USA, koja već polako radi na sklapanju poslova za naredni projekat, koji bi se kompletno snimao u Californiji. Osim Erica moram spomenuti i mog dobrog frenda Slavena Knezović, koji je također odradio jednu finu ulogu u filmu. U igri su bili i meni dragi Tarik Filipović, Goran Višnjić, ali…

Paralelno s produciranjem ovog drugog igranog filma, kod nakladničke kuće REDAK WEB knjižara iz Splita, objavio sam roman “Gastarbajter – Riznica sjećanja”.

Iako je Corona svima nama na neki način poremetila planove, no ja se ne predajem, pa sam se već prošlo ljeto upustio u produciranje trećeg po redu igranog filma ”Bad Vacancy – All pathways lead to Dubrovnik”. Priča je jednostavna, 70 posto materijala je snimljeno i na grubo smontirano i sad na proljeće ulazimo u zadnji part snimanja.

Osim ovih mojih dugometražnih igranih filmova, u međuvremenu sam radio za inostrane produkcije. Izdvojit ću neke igrane filmove ”Run Baby” , ” Torquemadas Curse” , ”Word Order”, ”Kernolamazonen”, zatim kratkometražne filmove ”Lost souls on Christmas” , ”Cyborg X1” , ” La Famiglia” , ”Taktlos”, kao i nekoliko glazbenih video spotova. Pišem i produciram pjesme u mom studiju u Zagrebu.

Možete li izdvojiti neke svoje značajne projekte koje radite s poznatim glumica s našeg podneblja?

-”Gangs of Balkan”, ”Crash Boom Bang” su brutalno dobre priče, potencijali većih razmjera i većeg kalibra… No za takve Blockbuster su mi potrebne prave profesionalne Hollywoodske ekipe, a samim tim i milijunski budgeti. Stoga o tom po tom.

Koliko je koronavirus uticala na filmsku industriju?

– Corona virus je puno toga promijenila, mnoge produkcije su ili ugašene ili bačene na koljena. Puno manje se producira i svi su sretni da se dobije bilo kakav engagement. Ja sam još uvijek Independent i na sreću imam posla preko glave. Čak sam razmišljao da odlepršam na par mjeseci u Saudijsku Arabiju s jednim prijateljom na snimanje serije. Jedan prijatelj je prije tjedan dana odletio u Libanon i možda mi naknadno pošalju radnu umjetničku vizu…

No vjerujte, kad je u pitanju Corona, bojim se onog najgoreg scenarija ”Novi svjetski poredak”… Mislim da znate na što mislim.

Za kraj našeg razgovora Vardić je poručio: “Ja sam uvijek bio i bit ću optimist, entuzijast, pozitivac, kreativac…”

 

 

(Jajce Online)