Bahović: (Ne)ispričana priča o jajačkoj legendi

Piše: Šefkija Bahović

Postoji masa ljudi koji kroz ovaj život prodaju tiho, nečujno,bez traga,kao da nikad tu ni bili nisu. Ali postoje drugi, naizgled obični, a prepoznatljivi,uočljivi po nečemu, nenamjerno upadljivi i nenamjerno posebni. Takav je bio Jajčanin Rudolf Rudi ili Amigo, zavisno od toga da li si se obraćao njemu lično ili pričao o njemu.

I svako ko ga je znao ili čuo o njemu imao bi priču sličnu, ali ipak drugačiju. Ja danas imam ovu. Po ocu i majci Nijemac, Rudi je najveći dio života proveo u Jajcu. Bio je osrednjeg rasta, srazmjerno popunjen, uvijek nakratko ošišan, koliko je moguće uredan, obrijan i…dosta ćutljiv.

Njegova druga kuća je bila Dom kulture, prostorije Pozorišta i KUD-a, gdje je uostalom, povremeno zarađivao neke sitne pare za skromne potrebe. A što ga je, između ostalog, činilo posebnim je njegov ponos, nije tražio pomoć, volio je ljude, posebno one s kojima se zbližio.

Voljeli su Jajčani svog Amiga, salili se na njegov račun, na njegove simpatično netačno izgovorene rijeci. Ljutio se on, pa brzo prestajao. Njegov dugi korak je svakodnevno prelazio put od Tehničke škole do Doma kulture.

Tu bi obično sjedio sam, polako pijuckajući svoju kafiću, samo ponekad počinjao priču, značajno podižući ruku, dok njegov krivi kažiprst nikad nije bio u smjeru izgovorenih riječi.

 

Priču bi, s nedovoljno bliskim, kao što sam bio i ja, počinjao o teškoj operaciji, o kojoj je uvjerljivo svjedočio veliki ožiljak na njegovoj glavi, očito trauma s kojom je živio, muku koju je uzalud s drugima dijelilo jer na kraju ona je pripadala i ostajala samo njemu kao vječiti biljeg.

Ono sto je još bilo uočljivo je da ga sreća nije htjela i da ga sudbina nije štedjela. Ali uprkos svemu, Amigo se nekako, nekim čudom izdvajao, bio malo na svoju ruku, pa ipak simpatičan.

I…drag.

I bio je zbog tih krupnih sitnica veoma poznat,nekako poznatiji od poznatih. Vjerovatno nema puno Jajčana koji ga nisu znali i teško da je iko mogao o Amigu reći neku ružnu…

Živio je Amigo sam sa svojom samoćom, u nekom svom besciljnom svijetu. Da li je možda patio za nekom drugom zemljom, drugim ljudima jer ”svaka tuđa zemlja, tuga je golema”, teško je reći.

Možda?!

Ali u ovoj zemlji je imao i sve ono što imao nije. Imao je život pun godina koje su, kao i vrijeme, nemilosrdno klizile ka neizbježnom epilogu. Umro je u banjalučkom staračkom domu u društvu svoje vjerne pratilje-samoće, a zahvaljujući dobrim Jajčanima sahranjen u Jajcu.

Amigo, počivaj u miru i neka ti je laka ta zemlja bosanska!

 

 

(Jajce Online)