Rano sam se probudio tog toplog, divnog, julskog jutra na motelu na Plivskom jezeru.
Čudna slatka nervoza i milion želja, slatki nemir i strepnja da mi ne promakne nešto bitno u susretu s dragim ljudima i gradom u čijim sam ljepotama dvije decenije uživao, gušile su zelju za spavanjem.
Trebalo je snove pretvarati u stvarnost!
Prozirna sumaglica pokrivala je blago ustalasanu sivozelenu površinu vode koju je paralo nekoliko patki kojima sam poželio sreću starim ribarskim: ”Bistro”.
Otvorio sam prozor, sve je mirisalo na vlažni jezerski zrak, dok se iza brda lijeno budilo sunce. Bilo je tiho. Nekoliko parkiranih automobila, nekoliko usidrenih čamaca lagano je plesalo valcer na nemirnoj površini vode.
Začudo, nije bilo ptica , ili ih ja nisam čuo, ili su još uvijek štimale svoje glasne žice.
I birale note.
Ne znam.
Požurio sam u grad želeći da prije dogovorenog sastanka napravim krug ulicama iz uspomena, iz mladosti.
Prošao sam pored uspavane i za mene gotovo uvijek misteriozne Medvjed kule s pitanjem zašto je tačno tu, šta se oko nje i njoj događalo, te šta do danas krije između masivnih zidova; čuvala je grad ili su se u njoj skrivali, ili pak nešto treće…manje vjerovatno, ali moguće…
Umjesto odgovora čuo sam samo svoje korake.
I tišinu…
Katakombe, opet imaju svoju priču i bile svašta nešto: kraljeva porodična crkva, skloniste ze mnoge, to i ko zna šta još o čemu ću vise drugi put. Tik ispred mene je drevni toranj sv. Luke sto se vjekovima s mukom bori s vremenom i nevremenom, Šarenica, bas šarena kako joj i ime kaže, valjda onakva kakvu je i Ugri ostaviše. I pošteno je reći da sav taj prostor bješe uredniji no sto je to bilo 80-tih, prije njih i dugo kasnije.
Želja me vuče ka Domu kulture, ka platou gdje sam nebrojeno puta s prijateljima bistrio svjetsku politiku.
Tamo dalje, ispred Omer-begove kuće (tako se zvala) iz obližnje pekare uveliko su mirisali svježi bureci.
Dosadni sat mi broji minute i registruje korake. Znači, moram dalje. Tako je to s vremenom kad žuriš nedostaje ti, kad čekaš imaš ga previše. Spustih se stepenicama pored bivšeg ribljeg restorana. Zgrada zjapi napuštena i zapuštena.
Kakva šteta.
I sramota!?
Dalje, na samom vodopadu 50 hiljada godina ista priča.
Prelijepa i nikad dosadna, tu Pliva raskošno nudi svoje čari: dolje nebo i srebrne šljokice u vodi modrozelenoj, poput jednih vragolastih očiju sto ih moje sjećanje odavno čuva.
Odajem počast ljepoti i ponovo sam na prostoru ispred katakombi.
Nastavak slijedi…
(Jajce Online)
