Odik na javnom servisu priča vic o ozbiljnoj korupciji.
Ne šalim se, ovo se stvarno desilo prekjuče.
Smije se grohotom kao da prepričava dogodovštinu iz kafane, a ne kao da upravo priznaje krivično djelo u svom neposrednom okruženju — i to usred jutarnjeg programa.
Njegov tjelohranitelj, dakle, kada ga ne čuva, “fenira” službenim radarom. Jer može sve, kao njegova pratnja… ali ne svoju volumeniziranu kosu, nego vozače koji voze prebrzo. Uzme im nakon toga novac i pusti ih.
Hahaha, kakva fora! A on je mislio da njegov bodigard fenira kosu. Grohotom se smijem…
Zamišljam tako bahatog vozača, kako, ohrabren feniranjem, nastavlja da vozi još brže po putevima punim rupa i slabe signalizacije. Razmišljam o mogućim tragičnim posljedicama, jer statistike poginulih na cestama više liče na ratni izvještaj nego na saobraćajni bilten.
Tamo gdje normalne države vide ozbiljan prekršaj, ovdje je to vic na repertoaru gospodara.
Geg koji se zabavlja tuđim životima.
Geg koji je završio bez jedinog mogućeg, normalnog epiloga — onog u kojem će biti sprovedena interna kontrola, Milorad pozvan kao svjedok, a javnost informisana o pokrenutom postupku.
Jer ovo nije skeč iz “Top liste nadrealista”. Ljudi ginu zbog prebrze vožnje. Znati to, a smijati se “snalažljivom” policajcu, bez ikakve brige za posljedice, znači biti saučesnik.
Ovo je stvarnost. I nije smiješno.
Ovo je priznanje da se službena dužnost koristi kao privatni bankomat.
Da se radar pretvara u alat za reket.
Da se sigurnost građana zamjenjuje za džeparac jednog tjelohranitelja — uz blagoslov i smijeh njegovog šefa.
Ako je ovom društvu ovo smiješno, onda ne samo da je isfenirano — ovo društvo je sprženo i flambirano.
Jer ovdje jebeno ništa nije smiješno.
